SARAJEVSKI NAČELNICI: Sve su nam obećavali prije izbora, a sad ni pisma ni razglednice

Roditelji djece s poteškoćama nailaze na nepremostive prepreke, surov i nezainteresiran sistem. Na njegovom je vrhu većina istih takvih načelnika općina

SARAJEVSKI NAČELNICI: Sve su nam obećavali prije izbora, a sad ni pisma ni razglednice

U Bosni i Hercegovini ništa novo: prijeti se otcjepljenjem, parčanjem zemlje, zveckaju duhovi rata oružjem, vri u pokusnom loncu politika čiji je jedini cilj držati lonac na tački ključanja, te kuhati stanovništvo u etnonacionalnoj čorbi, dok se oni koji lože vatru pod njim enormno bogate.

Nema vakcina, ima hurmi; nema zdravstvenog sistema, ima medicinskog osoblja koje „gine“ pokušavajući pokrpiti rupe onoga u čemu rade i spasiti živote; nema lijekova, ima u privatnim apotekama; nema socijalne zaštite, ima kupovine ćilima i novih auta; nema vlade, ima pojedinaca koji žive na račun građana i primaju enormno visoke plate. I tako svaki dan, bombarduju nas iz medija razna lica svih onih koji sve navedeno čine i drže nas građane taocima u grotlu lonca.

Skoro svake sedmice imamo novu aferu i izgleda kao da proživljavamo medijsku agresiju na mozgove nas običnih ljudi koji gledamo kako sve ovo preživjeti i ostati normalni.

O običnom čovjeku i svakodnevnici kod nas skoro niko više i ne govori. O onima čiji su životi „na čekanju“ godinama evo, a zbog svih ovih gore. O svijesti našeg društva da afere, „historijski  intervjui“, i non-paperi neće ničim doprinijeti da naša stvarnost bude bolja i da oni koji je kreiraju nemaju ama baš nikakvu odgovornost spram svih nas.

Bitka za izbore

Ne tako davno, vodila se „bitka“ među političarima za lokalne izbore u našoj zemlji i pade mi na pamet kako je i tada vrilo i kako su se „potezali“ svi ovi narativi bez pardona smislu i razumu obitavanja običnog čovjeka.

I desila se neka promjena, oni koji se zovu „ljevicom“ u nas su u nekim gradovima zamijenili one iz „desne“ političke paradigme, pa je narod mogao konačno da odahne.

U Kantonu Sarajevo, gdje živim, slavodobitno su se „ispaljivale“ floskule kako će sada sve biti drugačije i transparentno, slijedi nam procvat i, eto, građani će konačno imati vlast kakvu zaslužuju.

Kao aktivistkinja i majka djeteta s poteškoćom, koja evo već godinama pokušava objasniti tim našim „vlastima“ da nama njihova vladavina ništa ne znači i da bi promjena bila da shvate da su oni servis građanima, proživjeh posljednjih mjeseci déjà vu proteklih godina, slušajući  dobro uvježban „orkestar“ koji zapravo samo svira himnu „Ne može“.

Vodim Centar za podršku djeci sa poteškoćama koji je NVO, ali zbog nedostatka sistema i zbog ove sinhronizovane agresije na mozak koju vrše „vladari“, prisiljeni smo raditi ono što niko neće, pa mi i naša djeca ostajemo uvijek i svima „No Man’s Land“, prikovani ležati na bombi besmisla koji nas okružuje.

Skoro svaki dan na vratima centra imam novog roditelja s djetetom čiju ručicu drži u ruci i koji molećivim glasom i pogledom traži spas za svoje dijete, pomoć i podršku, koje im niko nije obezbijedio, dok mi grcamo u nedostatku svega.

„Iz koje ste općine?“ – pitanje je svih pitanja, odmah na vratima, jer ovo je centar koji jednim malim dijelom finansira Općina Centar, i oni nam daju prostor, plaćaju režije, pa je naša obaveza poštovati prioritet djece iz ove lokalne zajednice.

Očaj svih nas

Kakav fašizam mi iz usta izlazi izgovarajući to pitanje, mislim u sebi, i imam poriv otići i u najmanju ruku kakvom toljagom izmlatiti sve načelnike svih općina u Sarajevu, jer je meni ostavljeno gledati tu ručicu u ruci roditelja koji moli za svoje dijete. O, kad bih samo imala snagu, mislim, dok mi roditelji nijemo gledamo jedni u druge, oni vladaju, oni su vladari, vlastodršci i općine su „njihove“.

Pisala sam načelniku Općine Novo Sarajevo, Hasanu Tanoviću, imala sastanak sa njim, sve mu objasnila, molila i – ništa! Ni pisma ni razglednice, a kamoli potpore za rad sa djecom koja dolaze iz „njegove“ općine.

Pisala sam i načelniku Općine Ilidža, Nerminu Muzuru, slala dokumente i mejlove, i opet ništa, ni pisma ni razglednice, a kamoli potpore. Ruku na srce, zvao je i on na sastanak, ali mi dijete imade koronu, pa se nije odazvao na moje molbe za online sastankom. Zoom, velim, ili Viber, ništa mi ne odgovori, kao da me bog dao nije.

Onda smo pisali premijeru Kantona Sarajevo Edinu Forti i ministrici odgoja i obrazovanja Naidi Hota-Muminović, pozivajući se na „mjere“ koje je njihova politička koalicija potpisala i tamo stavila „interventnu pomoć za udruženja koja se bave radom sa djecom sa poteškoćama“, i, pogađate, ponovo ništa!

U međuvremenu smo mi roditelji djece sa poteškoćama pisali još svašta i svakomu, imali bezbroj sastanaka sa raznim predstavnicima vlasti, i opet ništa, sem Općine Centar koja je očigledno nedostatna za ovoliki priliv djece.

Mi u ovom centru smo svi roditelji djece sa poteškoćama, i da sa politikama razjasnimo jednu stvar: nikada se i ni pod kojim uslovima neće desiti da ostavimo na cjedilu dijete koje je, recimo, iz Novog Sarajeva. To što je načelnik te općine odlučio biti „vladar“ – nije ni do nas ni do djeteta koje treba pomoć. Neka ga eto, neka suvereno vlada, odluka je njegova. Tako svaki od njih, ponosnih vladalaca. Njima na čast i obraz ovakav ignorantski stav. A nije da ne znaju, znaju oni odlično šta mi to njima pričamo, samo su odlučili biti to što jesu iz nama također znanih razloga.

Kako god čovjek okrene u ovom ključalom loncu u kojemu živimo, sve je isto evo već 30 godina, samo nam se likovi sa ekrana mijenjaju. Sjetih se svojih studentskih dana i rahmetli profesora Nijaza Durakovića koji nam kao ondašnjim studentima politologije reče: „Istorija nas uči da promjena političke paradigme dolazi samo sa onima koji ne prezaju preći zadatu liniju političkog sistema, nije nikada u masi, uvijek je u pojedincu koji je prekorači.“

E, moj dragi profesore, slava neka je vječna i rahmet tvojoj duši, dok oni nauče šta je promjena paradigme, mi ćemo sa svojom djecom šetati nebom zajedno s tobom i možda ćemo se opet smijati onome kako ih poobaraš na ispitu.

About The Author