DVADESET SEDAM GODINA OD OTVORENOG PISMA FRANJI TUĐMANU

Poruka poslana hrvatskom predsjedniku već je dio povijesti. Danas bi slično pismo valjalo poslati Kolindi Grabar Kitarović, Andreju Plenkoviću, Aleksandru Vučiću i Ani Brnabić

DVADESET SEDAM GODINA OD OTVORENOG PISMA FRANJI TUĐMANU

Prije dvadeset sedam godina, 6. siječnja 1992. godine, na sv. Tri kralja, pet sarajevskih intelektualaca (Mile Stojić, Ivan Lovrenović, Ivan Kordić, Miljenko Jergović i ja), uputili su otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske, Franji Tuđmanu. U Pismu ga dramatično upozoravaju kako se Bosna i Hercegovina nalazi pred političkim nestankom „a da se njezin narod o tome nije imao priliku demokratski izjasniti, te da je dio tog naroda i sedam stotina pedeset tisuća Hrvata, „raspoređenih na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine“.

Pismo je bilo čin odgovornosti pred poviješću i pred aktualnim politikama koje su BiH uvodile u rat, a narode i državu u nestanak. Na takvu odgovornost su htjeli potaknuti i predsjednika Hrvatske, koja se već osamostalila, ali koja se nalazila pod vojnom okupacijom ostatka Jugoslavije. BiH se nalazila na putu svoga osamostaljenja, ali i u opasnosti totalne vojne okupacije i nasilnog držanja u tzv. krnjoj Jugoslaviji. Svi koji su htjeli znati, mogli su vidjeti da je predsjednik Tuđman u svojim „analizama“ cijepanje BiH proglasio „dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope“. Te ideje iznio je na velikoj godišnjoj konferenciji za medije, krajem 1991. godine, te u intervjuima velikim svjetskim medijskim kućama. Treba se prisjetiti da je rat u Hrvatskoj počeo još u martu te godine, da je veliki dio Hrvatske bio okupiran od tzv. JNA i paravojnih formacija iz Srbije, da je Hrvatska čekala međunarodno priznanje. U tom vremenu BiH je još bila u sastavu Jugoslavije, pripremala se za osamostaljenje uz velike i ozbiljne ratne prijetnje. Pismo je trebalo Tuđmana upozoriti na odgovornost prema Bosni i Hercegovini kao državi, uostalom, prema stvarnim dugoročnim interesima Hrvata čija je sudbina povijesno vezana za njihovu državu. Tuđmanu je javno postavljeno pitanje kako su se to odjedanput njegovi pogledi i procjene idealno podudarili s Miloševićevim i Karadžićevim, koji su mu držali pod okupacijom pola državnog teritorija. To svoje podudaranje s neprijateljima vlastite zemlje Tuđman je trebao prije svega objasniti svojoj političkoj javnosti, a onda i našoj, jer se odnosilo na našu državu.

Tuđman inicijator dogovora s Miloševićem

Autori Pisma u tom trenutku nisu mogli ni slutiti da je upravo Tuđman bio inicijator dogovora s Miloševićem o etničkoj podjeli BiH, o „kompaktiranju teritorije“ i „humanom preseljavanju naroda“, što je dogovoreno, gotovo godinu dana prije Pisma, u Karađorđevu. Pismo nije zaustavilo Tuđmana, razarajuća politika prema BiH je nastavljena i nakon što su se njeni narodi i građani demokratski izjasnili na referendumu o njenoj političkoj budućnosti, i nakon međunarodnog priznanja. U Grazu su se sastali Boban i Karadžić, sredinom maja 1992. godine, i precizirali sporazum iz Karađorđeva, o čemu danas postoje eksplicitna svjedočanstva i dokazi.

Pismo je dočekano kao izdaja, a nad njegovim autorima podignuta je anatema i otvoren politički lov. U prilikama koje je Tuđman s partnerima iz Karađorđeva proizveo u Bosni i Hercegovini, to je značilo da „svaka baba“ može na njih pljunuti, a svaki naoružani razbojnik i zločinac može prema njima okrenuti oružje i upotrijebiti ga. U retorici koja je uslijedila u Tuđmanovim medijima u Hrvatskoj i u BiH, autori pisma bili su oličenje minulog komunizma, „srpski“ i „muslimanski“ zetovi, otpadnici naroda i sl. Nadmetanje u toj retorici postalo je sredstvo političkog i javnog prestiža u Hrvatskoj i „Herceg-Bosni“, te stvaranja i njegovanja „hrvatskog domoljublja“.

Prošlo je dvadeset sedam godina od tada. Tuđmanova „gluhoća i neosjetljivost“, i ne samo njegova, za stvarne interese Bosne i Hercegovine i njenih naroda, posebno hrvatskoga, plaćena je s preko stotinu hiljada mrtvih, sa tri puta više od toga ranjenih i osakaćenih, sa dvije trećine razrušenih bosanskohercegovačkih domova i obitelji, sa prepolovljenim brojem Hrvata u BiH, s podijeljenim bosanskohercegovačkim društvom i državom. Takva politika je rezultirala nekim trajnim političkim i društvenim činjenicama u BiH, s nepopravljivom povijesnom štetom.

Baštinici anahronog dogovora

Dogovori iz Karađorđeva i retorika nastala na njima odavno su postali anahroni. Međutim, baštinici te politike, u BiH i u okruženju, kao da su još u devedesetim godinama. Oni i dalje insistiraju na podjelama, za njih je još BiH vještačka država preko koje se trebaju riješiti povijesni odnosi Srba i Hrvata, pri čemu su državne institucije i integralistička politika smetnje koje se moraju ukloniti. Nakon međunarodnog priznanja BiH, nakon Dejtonskog sporazuma koji garantira suverenitet i teritorijalni integritet BiH, nakon svih nastojanja da se BiH uključi u NATO savez i u EU, hrvatska politika ne izlazi izvan Tuđmanove matrice, a srbijanska izvan Miloševićeve. Politički nacionalizam sa snažno izraženim nacizmom, nepoželjan za Evropu, i dalje je poželjno sredstvo političkog utjecaja u BiH iz susjednih država.

Danas bi isto pismo trebalo uputiti i predsjednici Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović, i premijeru Andreju Plenkoviću, i predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, i premijerki Ani Brnabić. Te davne 1992. godine, Pismo je poslužilo za odstrel njegovih potpisnika i za političko zbijanje vlastitih redova. Što ono danas može značiti za vladajuće politike u Hrvatskoj i Srbiji, što za političke sljedbenike Karadžića i Bobana u BiH?

Hoćemo li onu gluhoću i neosjetljivost iz devedesetih ponovno platiti?

Radi toga, Pismo iz 1992. godine prilažem u cijelosti.

OTVORENO PISMO DR. FRANJI TUĐMANU, PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE

Gospodine Tuđman,

 Ovo pismo ne šaljemo ni “The Timesu” ni “Associated Pressu”, odakle smo uglavnom saznavali Vaše stavove o nama, već se obraćamo hrvatskoj javnosti kojoj pripada i Vaše uvaženo mišljenje.

Bosna i Hercegovina je pred političkim nestankom, a da njezin narod o tome nije imao priliku demokratski se izjasniti. Važna činjenica za Vas bi morala biti i to da je dio tog naroda i sedam stotina pedeset tisuća Hrvata, raspoređenih na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

 Podvlačimo, Bosna i Hercegovina je pred prijetnjom političkog nestanka: antibosanske sile u njoj i oko nje prisvojile su si takva prava i takvu moć da ih u njihovom naumu nema tko omesti. Da se gorko našalimo: Bog je visoko, Washington je daleko, a Kadijević tako blizu. Ma koliko među sobom različite, pa i krvavo suprotstavljene, svim tim koncepcijama zajednička je politička fiks ideja – razoriti Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovačka vlast, pak, pred svim tim stoji u potpunoj paralizi, gledajući već odavno na sve akte rastakanja Republike s “filozofskim mirom”.

Velikosrpska politika nastoji Bosnu i Hercegovinu cijelu uključiti u veliku Srbiju, kojoj se još uvijek tepa “nova Jugoslavija”, ili formirati unutar Bosne i Hercegovine srpsku republiku. Nažalost, oba ova plana naveliko se već ostvaruju, bilo u formi novih jugoslavenskih novčanica, bilo u obliku beogradskog teferiča pod nazivom “Konvencija o novoj Jugoslaviji”. A sve to u debeloj, hladnoj sjeni prethodno obavljene vojne okupacije Bosne i Hercegovine, koja je reorganizacijom vojske od 3. siječnja dobila i formalni okvir. Vojska je sebi osnovala državu! Od naroda će je znati “braniti”, žestoko i efikasno, o tomu nakon zločinačkog pustošenja Hrvatske valjda više nitko i ne dvoji…

 Na sve to dolazi Vaša politička “analiza” u kojoj bi cijepanje Bosne i Hercegovine “moglo odgovarati dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Europe”. Vi tako, i ovom prilikom, ne propuštate pokazati svoju već dokazanu gluhoću i neosjetljivost na stvarne dugoročne interese naroda Bosne i Hercegovine, a osobito hrvatskoga. Nije nam jasno kako ćete objasniti vlastitoj političkoj javnosti, kojoj ste, valjda, odgovorni, kako su se to odjedanput počeli idealno podudarati Vaši pogledi i procjena interesa s Miloševićevim i Karadžićevim?! Jer upravo su oni bili i ostali najgorljiviji zagovornici razbijanja Bosne i Hercegovine, prije svega opetovanim “velikodušnim” nutkanjem Zapadne Hercegovine da se pripoji Hrvatskoj. Znači li to da Vi i nemate neku konzistentnu vlastitu politiku spram “trajnoga rješenja hrvatsko-srpsko-muslimanskih odnosa”, već se svaki put hvatate za rep velikosrpske inicijative, htijući otkinuti nešto i za sebe? Ako je tako, onda je to neshvatljivo kratkovidno i neodgovorno spram stvarnih interesa hrvatskoga i svih drugih naroda u Bosni i Hercegovini, te jednako tako i spram stvarnih interesa Republike Hrvatske, a neuljudno i nemoralno spram muslimanskog naroda, kojemu se u Vašoj “elaboraciji” nudi, umjesto dosadašnje stoljetne države i domovine, nekakva “muslimanska enklava”.

 Gospodine Tuđman,

Kao slobodni ljudi, kao Hrvati, kao državljani Bosne i Hercegovine, koja nije manje hrvatska od Hrvatske, odgovorni pred svojom poviješću, svojom zemljom, svojim narodom, svojom obitelji, mi samo možemo javno konstatirati:

–  onaj tko u političkomu uništenju Bosne i Hercegovine može vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega drugog naroda, i “uvjet trajnoga mira”, taj o stvarnomu interesu hrvatskoga naroda malo zna, i taj je politički neodgovoran;

 –  onaj tko prema muslimanskomu narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese hrvatskog naroda u cjelini.

 To pravo možete sebi povratiti tako da se svim svojim snagama založite za cjelovitost i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, jer je jedino to u dugoročnom interesu svih njenih naroda, pa tako i hrvatskoga.

U Sarajevu, 6. siječnja 1992.

 S uvažavanjem,

(na Sveta tri kralja)

Miljenko Jergović, književnik

Ivo Komšić, profesor

Ivan Kordić, književnik

Ivan Lovrenović, književnik

Mile Stojić, književnik

About The Author