Prije dvadeset sedam godina, 6. siječnja 1992. godine, na sv. Tri kralja, pet sarajevskih intelektualaca (Mile Stojić, Ivan Lovrenović, Ivan Kordić, Miljenko Jergović i ja), uputili su otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske, Franji Tuđmanu. U Pismu ga dramatično upozoravaju kako se Bosna i Hercegovina nalazi pred političkim nestankom „a da se njezin narod o tome nije imao priliku demokratski izjasniti, te da je dio tog naroda i sedam stotina pedeset tisuća Hrvata, „raspoređenih na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine“.

Pismo je bilo čin odgovornosti pred poviješću i pred aktualnim politikama koje su BiH uvodile u rat, a narode i državu u nestanak. Na takvu odgovornost su htjeli potaknuti i predsjednika Hrvatske, koja se već osamostalila, ali koja se nalazila pod vojnom okupacijom ostatka Jugoslavije. BiH se nalazila na putu svoga osamostaljenja, ali i u opasnosti totalne vojne okupacije i nasilnog držanja u tzv. krnjoj Jugoslaviji. Svi koji su htjeli znati, mogli su vidjeti da je predsjednik Tuđman u svojim „analizama“ cijepanje BiH proglasio „dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope“. Te ideje iznio je na velikoj godišnjoj konferenciji za medije, krajem 1991. godine, te u intervjuima velikim svjetskim medijskim kućama. Treba se prisjetiti da je rat u Hrvatskoj počeo još u martu te godine, da je veliki dio Hrvatske bio okupiran od tzv. JNA i paravojnih formacija iz Srbije, da je Hrvatska čekala međunarodno priznanje. U tom vremenu BiH je još bila u sastavu Jugoslavije, pripremala se za osamostaljenje uz velike i ozbiljne ratne prijetnje. Pismo je trebalo Tuđmana upozoriti na odgovornost prema Bosni i Hercegovini kao državi, uostalom, prema stvarnim dugoročnim interesima Hrvata čija je sudbina povijesno vezana za njihovu državu. Tuđmanu je javno postavljeno pitanje kako su se to odjedanput njegovi pogledi i procjene idealno podudarili s Miloševićevim i Karadžićevim, koji su mu držali pod okupacijom pola državnog teritorija. To svoje podudaranje s neprijateljima vlastite zemlje Tuđman je trebao prije svega objasniti svojoj političkoj javnosti, a onda i našoj, jer se odnosilo na našu državu.

Tuđman inicijator dogovora s Miloševićem

Autori Pisma u tom trenutku nisu mogli ni slutiti da je upravo Tuđman bio inicijator dogovora s Miloševićem o etničkoj podjeli BiH, o „kompaktiranju teritorije“ i „humanom preseljavanju naroda“, što je dogovoreno, gotovo godinu dana prije Pisma, u Karađorđevu. Pismo nije zaustavilo Tuđmana, razarajuća politika prema BiH je nastavljena i nakon što su se njeni narodi i građani demokratski izjasnili na referendumu o njenoj političkoj budućnosti, i nakon međunarodnog priznanja. U Grazu su se sastali Boban i Karadžić, sredinom maja 1992. godine, i precizirali sporazum iz Karađorđeva, o čemu danas postoje eksplicitna svjedočanstva i dokazi.

Pismo je dočekano kao izdaja, a nad njegovim autorima podignuta je anatema i otvoren politički lov. U prilikama koje je Tuđman s partnerima iz Karađorđeva proizveo u Bosni i Hercegovini, to je značilo da „svaka baba“ može na njih pljunuti, a svaki naoružani razbojnik i zločinac može prema njima okrenuti oružje i upotrijebiti ga. U retorici koja je uslijedila u Tuđmanovim medijima u Hrvatskoj i u BiH, autori pisma bili su oličenje minulog komunizma, „srpski“ i „muslimanski“ zetovi, otpadnici naroda i sl. Nadmetanje u toj retorici postalo je sredstvo političkog i javnog prestiža u Hrvatskoj i „Herceg-Bosni“, te stvaranja i njegovanja „hrvatskog domoljublja“.

Prošlo je dvadeset sedam godina od tada. Tuđmanova „gluhoća i neosjetljivost“, i ne samo njegova, za stvarne interese Bosne i Hercegovine i njenih naroda, posebno hrvatskoga, plaćena je s preko stotinu hiljada mrtvih, sa tri puta više od toga ranjenih i osakaćenih, sa dvije trećine razrušenih bosanskohercegovačkih domova i obitelji, sa prepolovljenim brojem Hrvata u BiH, s podijeljenim bosanskohercegovačkim društvom i državom. Takva politika je rezultirala nekim trajnim političkim i društvenim činjenicama u BiH, s nepopravljivom povijesnom štetom.

Baštinici anahronog dogovora

Dogovori iz Karađorđeva i retorika nastala na njima odavno su postali anahroni. Međutim, baštinici te politike, u BiH i u okruženju, kao da su još u devedesetim godinama. Oni i dalje insistiraju na podjelama, za njih je još BiH vještačka država preko koje se trebaju riješiti povijesni odnosi Srba i Hrvata, pri čemu su državne institucije i integralistička politika smetnje koje se moraju ukloniti. Nakon međunarodnog priznanja BiH, nakon Dejtonskog sporazuma koji garantira suverenitet i teritorijalni integritet BiH, nakon svih nastojanja da se BiH uključi u NATO savez i u EU, hrvatska politika ne izlazi izvan Tuđmanove matrice, a srbijanska izvan Miloševićeve. Politički nacionalizam sa snažno izraženim nacizmom, nepoželjan za Evropu, i dalje je poželjno sredstvo političkog utjecaja u BiH iz susjednih država.

Danas bi isto pismo trebalo uputiti i predsjednici Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović, i premijeru Andreju Plenkoviću, i predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, i premijerki Ani Brnabić. Te davne 1992. godine, Pismo je poslužilo za odstrel njegovih potpisnika i za političko zbijanje vlastitih redova. Što ono danas može značiti za vladajuće politike u Hrvatskoj i Srbiji, što za političke sljedbenike Karadžića i Bobana u BiH?

Hoćemo li onu gluhoću i neosjetljivost iz devedesetih ponovno platiti?

Radi toga, Pismo iz 1992. godine prilažem u cijelosti.

OTVORENO PISMO DR. FRANJI TUĐMANU, PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE

Gospodine Tuđman,

 Ovo pismo ne šaljemo ni “The Timesu” ni “Associated Pressu”, odakle smo uglavnom saznavali Vaše stavove o nama, već se obraćamo hrvatskoj javnosti kojoj pripada i Vaše uvaženo mišljenje.

Bosna i Hercegovina je pred političkim nestankom, a da njezin narod o tome nije imao priliku demokratski se izjasniti. Važna činjenica za Vas bi morala biti i to da je dio tog naroda i sedam stotina pedeset tisuća Hrvata, raspoređenih na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

 Podvlačimo, Bosna i Hercegovina je pred prijetnjom političkog nestanka: antibosanske sile u njoj i oko nje prisvojile su si takva prava i takvu moć da ih u njihovom naumu nema tko omesti. Da se gorko našalimo: Bog je visoko, Washington je daleko, a Kadijević tako blizu. Ma koliko među sobom različite, pa i krvavo suprotstavljene, svim tim koncepcijama zajednička je politička fiks ideja – razoriti Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovačka vlast, pak, pred svim tim stoji u potpunoj paralizi, gledajući već odavno na sve akte rastakanja Republike s “filozofskim mirom”.

Velikosrpska politika nastoji Bosnu i Hercegovinu cijelu uključiti u veliku Srbiju, kojoj se još uvijek tepa “nova Jugoslavija”, ili formirati unutar Bosne i Hercegovine srpsku republiku. Nažalost, oba ova plana naveliko se već ostvaruju, bilo u formi novih jugoslavenskih novčanica, bilo u obliku beogradskog teferiča pod nazivom “Konvencija o novoj Jugoslaviji”. A sve to u debeloj, hladnoj sjeni prethodno obavljene vojne okupacije Bosne i Hercegovine, koja je reorganizacijom vojske od 3. siječnja dobila i formalni okvir. Vojska je sebi osnovala državu! Od naroda će je znati “braniti”, žestoko i efikasno, o tomu nakon zločinačkog pustošenja Hrvatske valjda više nitko i ne dvoji…

 Na sve to dolazi Vaša politička “analiza” u kojoj bi cijepanje Bosne i Hercegovine “moglo odgovarati dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Europe”. Vi tako, i ovom prilikom, ne propuštate pokazati svoju već dokazanu gluhoću i neosjetljivost na stvarne dugoročne interese naroda Bosne i Hercegovine, a osobito hrvatskoga. Nije nam jasno kako ćete objasniti vlastitoj političkoj javnosti, kojoj ste, valjda, odgovorni, kako su se to odjedanput počeli idealno podudarati Vaši pogledi i procjena interesa s Miloševićevim i Karadžićevim?! Jer upravo su oni bili i ostali najgorljiviji zagovornici razbijanja Bosne i Hercegovine, prije svega opetovanim “velikodušnim” nutkanjem Zapadne Hercegovine da se pripoji Hrvatskoj. Znači li to da Vi i nemate neku konzistentnu vlastitu politiku spram “trajnoga rješenja hrvatsko-srpsko-muslimanskih odnosa”, već se svaki put hvatate za rep velikosrpske inicijative, htijući otkinuti nešto i za sebe? Ako je tako, onda je to neshvatljivo kratkovidno i neodgovorno spram stvarnih interesa hrvatskoga i svih drugih naroda u Bosni i Hercegovini, te jednako tako i spram stvarnih interesa Republike Hrvatske, a neuljudno i nemoralno spram muslimanskog naroda, kojemu se u Vašoj “elaboraciji” nudi, umjesto dosadašnje stoljetne države i domovine, nekakva “muslimanska enklava”.

 Gospodine Tuđman,

Kao slobodni ljudi, kao Hrvati, kao državljani Bosne i Hercegovine, koja nije manje hrvatska od Hrvatske, odgovorni pred svojom poviješću, svojom zemljom, svojim narodom, svojom obitelji, mi samo možemo javno konstatirati:

–  onaj tko u političkomu uništenju Bosne i Hercegovine može vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega drugog naroda, i “uvjet trajnoga mira”, taj o stvarnomu interesu hrvatskoga naroda malo zna, i taj je politički neodgovoran;

 –  onaj tko prema muslimanskomu narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese hrvatskog naroda u cjelini.

 To pravo možete sebi povratiti tako da se svim svojim snagama založite za cjelovitost i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, jer je jedino to u dugoročnom interesu svih njenih naroda, pa tako i hrvatskoga.

U Sarajevu, 6. siječnja 1992.

 S uvažavanjem,

(na Sveta tri kralja)

Miljenko Jergović, književnik

Ivo Komšić, profesor

Ivan Kordić, književnik

Ivan Lovrenović, književnik

Mile Stojić, književnik