Za Analiziraj.ba, pisac, kolumnista i profesor Nenad Veličković govori o izborima, akademskoj zajednici, promjeni svijesti građana, o tome može li se sistem mijenjati na ulici te gdje vidi vjeronauku u obrazovnom sistemu
Razgovarala: Mersiha Drinjaković
Prof. dr. Nenad Veličković je bosanskohercegovački pisac, kolumnista i profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Godinama važi kao osoba koja se zalaže za jedinstven nacionalni integralni sistem obrazovanja u BiH, ali nema mnogo onih koji ga u tome podržavaju, odnosno, ako i ima, nisu dovoljno glasni u tome.
Zagovarate jedan nacionalni integralni sistem obrazovanja? Mislite li da se to ikad može postići?
– Ikad možemo, ali brzo ne možemo. Da bi se to desilo, morali bismo imati državni parlament u takvom sastavu da oduzme nacionalistima isključivo pravo da uređuju tu oblast.
Šta mislite o stavu da je obrazovanje samo u svrhu tržišta rada?
– Sve najgore. Zato što, prvo, naše je tržište malo, slabo i nedefinisano, podložno raznim zloupotrebama, na izvol’te dato stranom kapitalu i to često onom dijelu koji je najmanje etičan. Naše je tržište neka vrsta prostora za najgoru moguću eksploataciju, unutrašnju i vanjsku. Mislim da se za tu vrstu života i budućnosti djeca ne trebaju pripremati, osim tako da im to bude neprihvatljivo.
Kako se boriti protiv ideje da se svako znanje mjeri time koliko se može unovčiti?
– Kad maknete ustranu IT sektor, koji je sad moderan, šta je najpopularnije tržište? Državna birokratija. Nebitno je šta znate, važno je da imate rođaka koji je uticajan i koji vam može pribaviti mjesto u državnom aparatu, a da biste radili taj posao morate se kao osoba više-manje ugasiti. Prestati misliti kritički, biti hrabri na društvenim mrežama, ali ne i na poslu, poslušno izvršavati sve što treba. Cijeli vrijednosni sistem kao osobe mora vam biti takav da se lako uklopite u jedno korumpirano i konzervativno društvo, oličeno u toj birokratiji. Takav sistem vrijednosti škola danas razvija. I naravno da onima koji profitiraju na ovakvom društvu odgovara da škola bude takva i oni će se, ako se igdje pojavi neka naznaka moguće promjene, u panici oglasiti. Škole su resursi nacionalnih političkih elita, oni odgajaju svoje buduće birače kroz svoje nacionalne programe, tamo većini usade njima poželjne vrijednosti – tradiciju, pobožnost, poštovanje dogma i autoriteta, nekritičko mišljenje. I tako odgojite ljude koje lako zaplašite i lako zavedete.
Kakav je vaš odnos prema vjeronauci? Ima li dijaloga o tom segmentu?
– Vjeronauk treba izjednačiti s ostalim predmetima, nećemo mu davati ekskluzivna prava u smislu da vjerske zajednice odlučuju šta će se i kako u sekularnim školama raditi na predmetu vjeronauka. Ciljevi tog predmeta moraju biti ciljevi cijelog društva. Treba se djeci objasniti čovjekova potreba za religijom, to je važan obrazovni zadatak i njega škola mora ispuniti. Ali, domete i okvire ne treba da određuju konfesionalne zajednice, svaka posebno, jer se ni između sebe ne mogu dogovoriti. Aforistički rečeno: ako je Bog jedan, zašto su vjeronauka tri? Ali očito je da vjeronauci ne postoje zbog jednog Boga, nego zbog tri nacije. To je ono što se analizom može dokazati.
A ko se može prihvatiti tog posla?
– Pa osim ministarstava i univerziteta, najpozvanije bi bile upravo te vjerske institucije. Ako imaju čiste motive, religiozne, a ne političke i stranačke, trebalo bi da urade jednu ozbiljnu inventuru o tome kako je vjeronauk u zadnjih 20 godina uspio da doprinese obrazovnim ciljevima. Kako je moguće da imate monopol na propisivanje moralnosti – na šta vjeronauk pretenduje – a istovremeno ovoliku krizu vrijednosti u društvu. Daleko od toga da je vjeronauk jedini krivac, ali je on očito zauzeo prostor koji ne može i ne treba da samostalno i bez kontrole sam ispunjava. Ne treba zaboraviti da je uvođen u škole bez stvarnog dijaloga, upao je u rasporede na talasu revanšizma prema komunistima i ateistima. U udžbenicima vjeronauka i dan-danas imate primjere agresivnog i netolerantnog odnosa prema toj vrsti neistomišljenika.
Neke stranke su u svojim predizbornim strategijama stavile obrazovanje među prioritete, insistirajući na reformi; može li se to postići u ovako rascjepkanom sistemu?
– Reforma podrazumijeva izvrtanje na tumbe sadašnjeg odnosa prema predmetima, ocjenjivanju, sadržajima i prema ishodima. Zapravo, kad bi se promijenili ishodi, promijenilo bi se i sve ostalo. Kad kažem ishodi, onda mislim na to šta mi stvarno želimo da nakon određene etape obrazovanja djeca znaju i mogu da rade. Šta nam je kao društvu važnije: da žive kvalitetno i uspješno, zahvaljujući znanju i sposobnostima, gdje god da ih život baci, ili da zavise od milostinje etnonacionalističkih elita. Već sam ranije rekao zašto ono prvo nije realna opcija.
Mislite li da će Univerzitet u Sarajevu ikad biti politički neovisan?
– Vjerovatno ikad može. Očito je i vama, kao meni, jasno da se to neće desiti sutra ili prekosutra, zato ponavljate to ikad. Trenutno su se stranački interesi infiltrirali u sve strukture univerziteta i neovisnost je samo floskula. O toj temi završavam knjigu, nadam se da će biti objavljena do nove godine.
Postoji li danas akademska zajednica u punom smislu – neko ko pokreće stvari, provocira promjenu, diže glas zbog onog što ne valja?
– Mislim da to sada uglavnom radi nevladin sektor. Oni prvi dižu glas i oni prvi implementiraju pozitivne prakse, ideje, nova naučna saznanja iz drugih zemalja u naš javni prostor. Čak i ljudi koji rade na univerzitetu, na fakultetima, dakle čine tu akademsku zajednicu, i oni bolje rezultate postižu kroz nevladine organizacije nego kroz fakultete, a jedan od razloga je taj da je akademska zajednica paralisana stranačkim provincijalizmom. Univerzitet u Sarajevu je zanimljiv kao neki kolačić koji treba podijeliti, kojim treba ovladati, ali autonomija univerziteta podrazumijeva prije svega slobodu da se kritikuje vlast bez opasnosti po one koji kritikuju. I ne samo da kritikuje. Još je važnije da odgovornošću prema činjenicama, argumentima koji su utemeljeni u stvarnosti i savremenim naučnim saznanjima učestvuje u kreiranju politika, otvara mogućnosti boljih rješenja. Ali da bi to radila, akademska zajednica bi trebala biti nezavisna od politike i praktično od početka razvoja jednog mladog naučnika usmjerena ka istraživanju, objektivnosti, poštenju, kritičnosti. Mnoge stvari koje bi se trebale naučiti u osnovnoj i srednjoj školi se ne nauče, pa se onda ne može ni ući bez teškoća u jednu ozbiljnu naučnu, akademsku karijeru.
A šta zapravo imamo kao trenutno realno stanje u tom smislu?
– Vlastiti komfor. Komfor neke male interesne grupe kojoj se pripada postaje glavni kriterij za mjeru vrijednosti. I sve se podredi tome. I nemate nikakav problem da štetu trpi šira zajednica ako ćete vi i ljudi oko vas imati neku malu korist. I to trenutno definiše akademsku zajednicu. Ona je prosto okrenula leđa društvenoj odgovornosti. Uz časne iznimke, naravno.
Dešavaju se i kod nas protesti, traju već dugo okupljanja na kojima se traži pravda za Dženana Memića, za Davida Dragičevića… Zašto nema više članova akademske zajednice na takvim događanjima?
– Akademski radnik može više doprinijeti ako unutar svoje zajednice i u javnom prostoru ukazuje pozivajući se ne na autoritet i titulu, nego na argumente, zašto neka praksa nije dobra. Što ne znači da kao građanin ne treba da i kroz okupljanja izražava svoje nezadovoljstvo. Školegijum je objavio odličan tekst koji pokazuje koliki je raskorak između nastave prava na Pravnom fakultetu i stvarnosti. Evo, recimo, advokat Memićevih, Ifet Feraget, gotovo je nacrtao šta je sve pogrešno u tome kako se studenti uče pravu i šta je sve u našem pravnom sistemu pogrešno i kako bi se to moglo lako popraviti kad bismo imali društvo orijentisano na te vrijednosti. Nažalost, većina prepozna problem samo kad se tiče njih, ali ne i kad se tiče drugih. Ljudi će se identifikovati s određenom pričom, ali neće iza te pojedinačne priče vidjeti sistematske uzroke. Ne vjerujem da se ti uzroci mogu promijeniti s ulice.
Nego gdje?
– Priželjkujem, na izborima. Ali da bi se to desilo, trebali bismo imati dobro informisanu većinu, većinu koja ne gleda kratkoročno. U jednoj kolumni pred izbore pokušao sam da glasanje svedem na odluku o tome kome ćete i za koju namjenu dati vaučer od 15.000 KM. Dajete ga nekome, ubacujete u glasačku kutiju, s napisanim njegovim imenom, i kažete: Evo, za ovih 15.000 kupi mamograf, ili: Pobij sve pse lutalice. Mi svi imamo taj vaučer, iznos je možda i veći, i možemo ga dati nekome ko je rekao da će ubijati pse ili da će nabaviti mamograf, ili nešto treće, ili deseto. I mi biramo šta je važnije. Da biste to izabrali, morate prethodno proći kroz obrazovni sistem koji vas nauči logičkom mišljenju, analitičnosti, konstruktivnom pristupu problemima. Onda znate da nisu problem psi u kontejnerima, nego ljudi u korumpiranim strukturama. Psi su simptom. Važnije je baviti se uzrocima nego simptomima.
Je li prebanalno glasače nacionalnih elita nazvati budžetlijama?
– Vjerujem da je jedan od motiva izlaska na izbore interes onih koji su nakačeni na budžetsku “sisu” da na njoj vise i dalje. Ali ne bih rekao da je to većina. Problem je što oni ne vide kako kratkoročna mala dobit dugoročno ugrožava buduću generaciju. Oni o interesima, pa čak i vlastitim, ne promišljaju na način da će mnoge resurse bolje iskoristiti ako ih ne bacimo u privatizaciju.
Kako onda promijeniti stanje svijesti?
– Stanje svijesti se mijenja obrazovanjem. Obrazovanjem koje bi podsticalo kritičko mišljenje, obrazovanjem koje bi se vodilo argumentima, vratilo u opticaj logiku i instrumente logike. Kad bismo se umjesto aktuelnih konzervativnih i etnonacionalnih narativa više bavili stvarnošću. Za to treba vremena, jer se takve promjene zagovaraju argumentima, a ne propovijedima i motivirajućim govorima. Međutim, kako ćete imati argumente da je neka praksa dobra u obrazovanju ako niste probali, ako niste pažljivo eksperimentisali. U ovom trenutku daleko smo od toga, jer su sve poluge vlasti i svi resursi kojima ona raspolaže okrenuti protiv toga. I nisam siguran da smo na ovim izborima vrijeme čekanja smanjili za četiri godine.