Kijametski dan
Nabasam jutros na svoj tekst iz 2015. godine. Evo o čemu sam drvio…
Sjećate li se tipa po imenu Boutros Boutros-Ghali?
Taj je kod nas svojevremeno bio prava zvijezda. Vodio je Ujedinjene nacije, jednu od najbeskorisnijih institucija u poznatom dijelu svemira, baš u vrijeme kada je ta kuća, kao, nama uvela sankcije. Taj se niz besmislenih mjera koje su Miloševiću i njegovoj kliki olakšale bogaćenje i za nekoliko godina produžile politički život, u povampirenoj Slobinoj Jugoslaviji zvanično zvao „nepravedne i ničim izazvane sankcije“.
Ni tada, kao ni sada, niko ovdje nije smatrao da se Boutros-Ghali kurca pitao oko sankcija – ili bilo čega drugog, uostalom – no čovjek je, ni kriv ni dužan, postao zaštitno lice međunarodne zajednice koja nas, eto, handri bez razloga, jer mi ne bi ni mrava zgazili. Pa je, kao takav, više puta opjevan.
Na primjer kod Ramba:
„Đe si sada, kada treba,
nesvrstani Gali Butros,
đetićima ljudska prava
da zaštitiš jutros“.
Egipćanin, čiji me topli osmijeh po pravilu sjeti na najgore doba mog života (koje se: ah, slučaju, vraže!, podudara sa njegovim mandatom na mjestu Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, od devedesetdruge, dakle, do devedesetšeste), zastupljen je i u crnogorskoj narodnoj poeziji tog vremena. Dajmo riječ narodnom pjesniku:
„Dobro jutro, Butros Gali,
mi smo ođe najebali“.
I baš kada se činilo da je Boutros Boutros otišao u legendu (nestao u sumraku no zauvijek ostao u našim pjesmama), čovjek se javio. Poslao otvoreno pismo Predsjedniku crnogorskog Parlamenta i, kako se kaže, uzburkao javnost.
Obratio se, rekoh li, Boutros Boutros-Ghali takozvanoj crnogorskoj javnosti pismom u kojem apeluje da se odloži izdavanje tvrđave Mamula kompaniji Orascom. Da vam ja to ne prepričavam svojim riječima, veli on ovako:
“Mi smo zabrinuti što nije došlo do široke nacionalne i međunarodne javne debate i razmjene mišljenja o razvoju, svrsi i višestrukom potencijalu za rehabilitaciju ove jedinstvene tvrđave… S obzirom da je tvrđava Mamula istorijski spomenik i trajno svjedočanstvo burne prošlosti ratova i sukoba na ovim prostorima, te jedinstveni objekat na svijetu, čudi nas kako je jedino rješenje zaočuvanje i korišćenje tvrđave običan poslovni aranžman i ugovor o privatizaciji i pretvaranju tvrđave u tržišno dobro, odnosno u “odmaralište sa pet zvjezdica” bez ikakvog osvrta na detalje korišćenja tvrđave i ostrva”.
What the fuck!, rekla javnost. Kakve veze Boutros Boutros ima sa Mamulom? Zar on uopšte zna gdje je Mamula? Šta ovo treba da znači? Jel’ ovo nešto protiv Rusa i Putina?
Nije? A odakle je taj Orascom? Iz Egipta?
Nikome ništa nije bilo jasno, ali nije ni bilo bitno: kome je ikad išta jasno? Opozicija opali po vladi da ova rasprodaje zemlju, da se evo i strani uglednici javljaju ne bi li Crnu Goru, ono malo što je od nje ostalo nakon što je Vlada prodala bezmalo sve osim oblaka iznad Crne Gore, zaštitili od njene vlasti.
Kad ono, međutim… Boutros Boutros, koji je u prvom pismu tražio da se Mamula ne proda Orascomu, poslao i drugo pismo. Izgleda da je neko (da li usmeno, da li pismeno), odgovorio Ghaliju, u stilu: druže Boutros, šalji drugo pismo, ono prvo razumjeli nismo.
Boutros sjeo, naoštrio pero i ovako poručio Orascomu i njegovom izvršnom direktoru Samihu Sawirisu: najbolji ste, ja vas podržavam. Gradite hotel na ostrvu!
Javili se vladajući. Rekli da su ponosni što i tako ugledna figura svjetske politike kao što je Boutros-Ghali ima simpatija za njihovu privatizacionu politiku, a da se opozicija treba sramiti, jer neprekidno radi protiv Crne Gore.
Čekaj sad, pitala se crnogorska javnost uz prvu jutarnju kafu, šta mi tu nismo dobro razumjeli, je li Boutros za ili protiv Mila? Mislim, stvarno, pitala se crnogorska javnost uz drugu jutarnju kafu, je li moguće da „Nemojte Orascomu prodati Mamulu“ zapravo znači „Orascom je Tito, samo neka grade na Mamuli, ja sam svim srcem uz njih“? Ne znam kako vama to izgleda, pitala se crnogorska javnost uz treću kafu, ali meni se čini da je ovaj Boutros ispao šupak?
Nego, šta je na kraju bilo sa hotelom na Mamuli? Sagrađen, otvoren, o čemu možete čitati na ovom linku. Zašto vam sve ovo pričam?
Zato da bismo se prisjetili kakva je sve bjelosvjetska bagra, međunarodni ovaj, međunarodni onaj, prolazila našim zemljama i ovdje nešto savjetovala, uređivala, brinula za demokratiju, ljudska prava, održivi razvoj i flamingose…
Ako je lideru male, nebitne zemlje koji je koliko juče nosao gajbe pive Šešelju, moguće da kupi usluge bivših “lidera Slobodnog svijeta”, nije teško zamisliti sitniš koji je potreban da bi čovjek kupio trećerazredne političare i diplomate koji djeluju u našim zemljama, u koje te šalju po kazni. To, bolan, nisu dilomate, nego oni aparati u koje ubaciš metalni euro i dobiješ limenku koka-kole.
Teško oboljele, odavno dementne ptice na grani znaju da je Putin kupio buljuke “evropskih zvaničnika”: od lidera populističkih stranaka, preko opinionmejkera i selebritija, do predsjednika i premijera država, sve izreda “civilizovanih” i “demokratskih”.
Tako, dakle, završava liberalna demokratija i njena posvećenost borbi protiv korupcije: tako što evroazijski diktator za keš kupuje njenu političku elitu. Čiji najniži ešaloni, oni koje Putinov keš nije mogao zapasti, pa šibicare kod nas, ovdje sprovode “antikorupcijske inicijative”. Tako, dakle, na sveopštem sniženju, kao bofl roba na prigradskoj pijaci, završava globalizacija, terminalna faza kolonijalizma.
Naravoučenije? Nema ga. Niko nikada ništa nije naučio: ni na tuđim, kamoli na svojim greškama. (Andrej Nikolaidis, Žurnal)
Mrtvima pripada smrt, nama, živima, ostaje krivica
Za pjesmu Anđelka Vuletića „I ja sam ovdje ubijao“, prvi puta sam saznao čitajući tekst Ivana Lovrenovića „Jedan pisac, jedna pjesma“. Objavljena još davne 1985., u Vuletićevoj zbirci „Križaljka za čitanje sudbine“, ta je pjesma, baš kao i njen autor, danas prilično zaboravljena u svim našim književnostima.
(…)
Ta je Vuletićeva pjesma sve o čemu sam posljednjih dana mogao da razmišljam. Došla mi je onoga časa kada sam shvatio da moram otputovati u Grabovicu i napisati tekst o zločinu koji je, prije ravno dvadeset četiri godine, počinila Armija RBiH, ona ista u koju sam bio regrutovan sedam mjeseci nakon tih stravičnih događaja. Otad me taj razarajući refren ne napušta ni za čas, stalno ga čujem kao lelek neke daleke, raspukle frule – I ja sam ovdje ubijao.
Septembar je mjesec i ljeto se bliži svom kalendarskom kraju. Neretva je duboka i mirna, a rastinje uz njeno korito još uvijek bujno i sočno zeleno. Tek s prvim danima oktobra, stabla će početi da osjetnije žute i venu. Na prilazu Grabovici, u jednom zatonu, nedaleko od uskog, željeznog mosta, privezan uz obalu, mirno pluta minijaturni splav skovan od euro paleta. Zrake sunca odražavaju se na riječnoj površini, stvarajući oštre i zasljepljujuće odbljeske. Obično jutro, jednog sasvim običnog dana u Hercegovini.
Grabovica je selo na krajnjem sjeveru mostarskog gradskog područja. Pruža se s obje strane Neretve, između željezničke pruge s jedne i magistralnog puta M 17 s druge strane. Pod jarkim jutarnjim svjetlom, obnovljene kuće djeluju prazno i napušteno. Osim nekoliko starijih ljudi, danas nema nikoga ko bi ovdje živio. Izlazim iz auta i zapućujem se prema spomen obilježju podignutom uz seosku cestu. Na mermenoj ploči ispisana su imena ubijenih civila hrvatske nacionalnosti, njih trideset troje, koja kao da ponavljaju mučni ritam Vuletićeve pjesme: Pero, Dragica, Ivan, Matija, Mladen… U podnožju spomenika, vijenci i ugasle svijeće, ukrašene šahovnicama. Vjetar šuška lentama i odozdo, s rijeke, donosi vlažni miris vegetacije. Sve je ovdje tako mirno i ljudski tiho. I ja sam ovdje ubijao.
U noći s osmog na deveti septembar 1993., pripadnici 9. brdske brigade Prvog korpusa Armije RBiH, pogubili su većinu stanovništva ovog sela (preživjeli su, nekim čudom, samo Goran i Zoran Zadro – braća u dobi od jedanaest i trinaest godina). Ubijali su, između ostalog, koljući, paleći žive ljude, razapinjući ih na krst i nabijajući na kolac. Zločin je to s već viđenom i nama dobro poznatom balkanskom strukturom: smrt sama po sebi nije dovoljna, nego je žrtvu potrebno poniziti, najterati je da pati i umre na način koji joj ne dolikuje. Kakav je uopće to poriv koji može biti zadovoljen samo time da se oskrnavi tijelo, da se čovjeku na tako svirep način oduzmu njegovo ljudsko dostojanstvo i dignitet? Pišući o nacističkim zločinima u logorima za Jevreje, Robert Antelme je razvio teoriju koja kaže da svaki zločin počiva na nemogućnosti krvnika da svoju žrtvu pojmi kao ljudsko biće. Kanonska rečenica svakog zločina – to nisu ljudi kao mi.
Gdje sam uopće bio tog 9. septembra 1993.? Koliko sam tada imao godina? Ne mogu se sjetiti ničega u vezi s tim datumom. Protjerani iz stana na Aveniji, majka, braća i ja stanovali smo u to vrijeme na istočnoj obali Mostara, u pločari koja je pripadala rahmetli ocu, intenzivno strahujući od toga da će jedna od desetina HVO-ovih granata koje su svakodnevno padale na naše naselje završiti u njenoj krhkoj i dvadeset godina staroj konstrukciji. Jasmin je tada imao pet godina, Eldin jedva tri mjeseca. Mladenka Zadro, najmlađa žrtva ovog zločina, bila je samo godinu dana mlađa od Jasmina. Ljubica Zadro, njena majka, imala je isto godina kao i moja majka – trideset sedam. Zanijemim i barem po jednom umrem pred tim užasnim usporedbama.
Kiša koja je padala prethodnog dana, isprala je i razrijedila zrak. U obližnjem dvorištu, laje pas. Pred jednom kućom, postavljena uz željezni stol na verandi, plastična stolica doziva nečije prisustvo. Da li je taj neko ko je nedavno u njoj sjedio u srodstvu s ljudima čija su imena otisnuta na spomen-ploči? Ponovo ih čitam i shvatam da nedostaje ime Ljubice Šarić. Te kobne noći, zločinci su joj, pred očima, ubili muža, Ivana, a nju silovali. Jedno vrijeme je provela u zatočeništvu. Kada se, najzad, domogla slobode, počinila je samoubistvo. Njena sudbina je toliko jeziva da se opire riječima: o njoj se može samo šutjeti.
Dok stojim pred spomenikom, osjećam nešto što nisam osjetio već godinama: volio bih zapaliti cigaretu. Iako sam prestao pušiti prije desetak godina, potreba za nikotinom duboko je utkana u moje biće. Javila mi se sasvim neočekivano kao odjek neke stare, davno minule želje. Jesam li morao doći ovdje da bih pisao o svim tim strahotama koje su se dogodile prije tačno dvadeset četiri godine? Je li mi ovo iskustvo zaista bilo potrebno kako bih smrt Mladenke Zadro ili Ljubice Šarić doživio kao smrt svojih najbližih? Naravno da nije. Došao sam, zapravo, iz jednog mnogo dubljeg i sasvim ličnog razloga, pomiren s mišlju da se odavde neću vratiti isti, neozlijeđen. Došao sam da čujem ovu groznu tišinu, koja govori odsustvom trideset troje nevinih ljudi. Da vidim ima li u toj tišini išta moje. Da potvrdim vlastitu, vuletićevsku sumnju: jesam li i ja ovdje ubijao?
Prilazim željeznoj ogradi koja travnati plato ispred minijaturnog trga dijeli od zarasle obale i gledam u rijeku. S magistralnog puta, na drugoj strani, dopire zujanje automobilskih motora. Zamišljam scene i prizore, uranjam ih u prostor, natapam vremenom – rafali, vrisci, mučenja, silovanja… Slike su oštre kao da dolaze iz mog vlastitog iskustva. Kao da sve to vidim posredstvom onih koji su ovdje ubijeni. Osjećam kako me sav taj užas preplavljuje, ne ostavljajući u meni mjesta ni za šta drugo.
Razmišljam o prirodi zločina, o nikada do kraja shvaćenoj tezi da zločinac posmatra žrtvu kao nešto što nije u potpunosti ljudsko biće, odnosno kako kaže Antelme – kao da pripadnost ljudskoj vrsti nije sigurna, kao da se iz nje može izaći i ući. Da bi stigla do razrješenja vlastitih etičkih dilema, Vuletićeva pjesma se spušta u samo srce užasa, došavši, u svom crescendu, do spoznaje da ljudski identitet pripada žrtvi koliko i krvniku, a krvniku koliko i nama (Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao / Dvije ruke / Dva oka…). I to je upravo ono što najviše boli: najgori među nama ljudi su kao i mi, ponekad čak i od istog grada i od istog jada, od istog roda i od istog snova. Mrtvima pripada smrt, nama, živima, ostaje krivica.
Postoji samo jedna riječ koja opisuje ono što se dogodilo u Grabovici. To je riječ zločin. Njegovu prirodu možemo razumijevati u svoj njenoj banalnosti, onako kako ju je prije šezdesetak godina vidjela i objasnila Hana Arendt, dakle, kao djelo određene grupe ljudi, kriminalnih tipova, umobolnih kasapa, ili je pak možemo posmatrati na metafizički način, danteovski i miltonovski, dajući joj izvanljudski smisao i karakter. I zaista, jesu li stanovnike ovog sela pogubile poremećene ubice ili pak Luciferovi demoni pod ljudskom krinkom? U uskom prostoru između kristalno čistog nebeskog plavetnila i blještave riječne površine, već dvadeset četiri godine visi to pitanje, čekajući nekog ko zna odgovor.
Sjedam u auto i napuštam selo, prateći križni put koji vodi od spomenika prema mjesnom groblju. Letimično podignem pogled i na obližnoj uzvisini vidim otvorenu grobljansku kapiju. Neko se unutra moli za spas nečije duše. I ja sam ovdje ubijao – opet čujem lelek one daleke, raspukle frule. Kada se jednom pročitaju, pjesme poput Vuletićeve, više se ne mogu zaboraviti. Snaga kojom opstaju u našem sjećanju, nadilazi snagu same književnosti. Njihovi stihovi su poput zublji koje strše iz mračnih podruma naše savjesti. Da li su je čitali oni koji su ubijali u Grabovici?
Da li su je čitali oni koji su ubijali?
NAPOMENA:
Vrhovni sud Federacije BiH je 2008. godine potvrdio presude lokalnih sudova od trinaest godina zatvora za dvojicu ubica grabovičkih civila, Seada Karagića i Harisa Rajkića, kao i za Nihada Vlahovljaka, naredbodavca i njihovog pretpostavljenog.
Međunarodni sud pravde u Hagu, oslobodio je vrhovnog komandanta bosanskohercegovačke Armije, Sefera Halilovića, bilo kakve komandne odgovornosti za ovaj zločin.
*Tekst je izvorno objavljen 18.09.2017. (Elvedin Nezirović, Tačno.net)
Radoslav Brđanin, doprinos zločinima
Nakon što je protekle subote javljeno da je visoki ratni zvaničnik iz vlasti bosanskih Srba Radoslav Brđanin pušten na slobodu, prekjuče je stigla vest da je ovaj prevremeno pušteni haški osuđenik preminuo. Iz medija se moglo saznati da je Brđanin 30-ogodišnju kaznu zatvora na koju je osuđen pred Haškim tribunalom služio u danskom zatvoru odakle je, kada su se po tamošnjim zakonima stekli uslovi za prevremeno puštanje, prebačen nazad u Pritvorsku jedinicu Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove u Hagu, a odande na prevremenu uslovnu slobodu u Bosnu i Hercegovinu, gde je i preminuo. Malo gde se, međutim, moglo čuti i pročitati nešto o Brđaninovim ratnim „poduhvatima“ zbog kojih je bio osuđen.
Kako se na sajtu Haškog tribunala u podacima o predmetu navodi, Radoslav Brđanin je tokom rata bio šef Kriznog štaba tvorevine zvane Autonomna regija Krajina (koja je obuhvatala više opština severozapadne BiH, poput Banjaluke, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, Donjeg Vakufa), a obavljao je i druge dužnosti unutar vlasti AR Krajine i vlade Republike Srpske.
Brđanin je osuđen jer je pomagao i podržavao mučenja koja su počinile snage bosanskih Srba u sklopu oružanih napada na nesrpske gradove, sela i područja od proleća do kraja 1992. godine. Mučenja su podrazumevala namerno nanošenje teškog bola i patnji bošnjačkim i hrvatskim civilima, zatim seksualno zlostavljanje, silovanje, brutalno premlaćivanje zatočenika u policijskim stanicama, kasarnama i na drugim lokacijama. Primera radi, neki oblici mučenja podrazumevali su izlaganje zatočenika elektrošokovima, tako što bi im žice iz automobilskog akumulatora bile spojene sa ručnim i nožnim prstima.
Dalje, Brđanin je pomagao i podržavao snage bosanskih Srba u granatiranju gradova i sela koje su pretežno naseljavali Bošnjaci i Hrvati. Te snage su ulazile u gradove i sela, pljačkale i palile bošnjačke i hrvatske stanove, kuće i poslovne objekte, sa ciljem stvaranja straha i primoravanja nesrba da trajno napuste svoje domove.
Konačno, Brđanin je pomagao i podržavao pripadnike snaga bosanskih Srba u izvršenju više ubistava, među kojima su dva najmasovnija: ubistvo oko 140 bošnjačkih i hrvatskih civila u Kozarcu oko 24. maja 1992. i ubistvo najmanje 300 muškaraca Bošnjaka i Hrvata u selu Bišćani 20. jula 1992. godine.
Pomoć i podržavanje zločina imalo je različite oblike. Na primer, tako što je Krizni štab AR Krajine na čelu sa Brđaninom 12. juna 1992. osnovao Agenciju za preseljavanje stanovništva i razmenu u Banjaluci, koja je pomagala u sprovođenju politike etničkog čišćenja. Pomoć i podrška počiniocima zločina u Brđaninovom slučaju ogledala se i u huškačkim i diskriminatornim javnim izjavama koje je vredno davao tokom perioda izvršenja najtežih zločina nad nesrpskim stanovništvom Krajine.
U prvostepenoj presudi navedene su neke od tih izjava.
U jednom TV intervjuu datom posle 15. septembra 1992. u vezi sa sprovođenjem Strateškog plana vlasti bosanskih Srba Brđanin je rekao: „Moraju svi da shvate da moramo stvoriti nacionalnu srpsku državu, i oni koji misle da trebamo i po treći put da oprostimo zajedničkom neprijatelju muslimansko-hrvatskom, ne verujem da će naići na povoljno tle kod našeg naroda. Mi nismo divlji narod. Ali, kamo sreće da smo još 1918. stavili bodljikavu žicu. Između nas, Hrvata i Muslimana ne bi bilo i ovog trećeg pokolja i napada na srpski narod“. U tom iskazu je sadržana suština plana rukovodstva bosanskih Srba, po kojem je srpski narod trebalo da živi sam u BiH na etnički čistoj teritoriji, odeljenoj od bošnjačko-hrvatskih delova zemlje. U prilog takvom zaključku, navodi se deo još jednog Brđaninovog TV nastupa u kojem kaže: „Ja sam za preseljenje naroda, ja sam za to da se prihvati činjenična situacija“.
Brđanin je, navodi se dalje u presudi, kontinuirano koristio pogrdne nazive za nesrbe, nazivajući ih „balijama“ (Bošnjake), „ustašama“ (Hrvate), „Šiptarima“ (Albance), „gamad“, „pogani“, „nekrsti“ i „ljudi drugog reda“. Tako je, na primer, na jednom mitingu u Banjaluci 1993. rekao: „One lijeve snage koje nam ponovo nude zajednički život moraju da znaju da je obaveza Srba da sljedećih sto godina brišu cipele od poganih nekrsta koji onečistiše ovu našu zemlju“.
U jednom TV nastupu 29. avgusta 1992. Brđanin je izjavio sledeće: „Ko nije lojalan neka ide, a ono malo lojalnih Hrvata i Muslimana neka ostane. Što reče Šešelj za 7.000 Albanaca na Kosovu, držaće ih ko malo vode na dlanu, tako ćemo i mi sa ovih naših 1.200 do 1.500 Muslimana i Hrvata… Ako su Hitler, Staljin i Čerčil mogli imati radne logore možemo i mi. Pa ljudi moji, mi smo u ratu“.
Teško je na jednom mestu pobrojati sve Brđaninove izjave kojima je doprinosio užasima nad nesrpskim stanovništvom bosanske Krajine, ali u haškoj arhivi ostaje zabeleženo i da je jednom saradniku na pitanje šta da se radi sa decom iz mešanih brakova rekao: „Bacićemo ih u Vrbas i ono koje ispliva je sigurno Srbin“, dok je u oktobru 1992. glumeći duhovitost izjavio da ga „čudi što su Muslimani navalili da kupuju drva za zimu, oni kao da misle da će prezimiti ovdje“.
Kakve su njegove izjave posledice izazivale najbolje govore delovi iskaza dva svedoka sa suđenja Brđaninu u Hagu:
„Strašno… da vidimo da su obični ljudi koji su inače živjeli zajedno i koji nisu imali nikakve zločinačke nagone u razdoblju od nekoliko tjedana, nekoliko mjeseci, postajali mašine za ubijanje, i to zahvaljujući strašnoj moći koju imaju mediji, koji su bili potpuno pod kontrolom i koji su bili korišteni kao propagandni instrument kako bi se proširila mržnja“ (zaštićeni svedok BT-19).
„Ja sam gospodina Brđanina mnoštvo puta slušao bilo na radiju, bilo na televiziji, sa raznim komentarima, sa raznim izjavama. Mogu odgovorno da tvrdim da je gospodin Brđanin bio najeksponiraniji čovjek, gospodar života i smrti na tom prostoru, koji je izuzetno mnogo koristio medije u svojim nastupima. Mogu da kažem da je ogroman broj ljudi, pa i ja sam, poslije njegovih nastupa na televiziji, na radiju, imao neprospavane noći. U nekom vremenskom periodu, već 1992. godine, ogroman broj ljudi ujutru bi donosio odluke o bježanju, odnosno načinu kako se izvući iz tog prostora poslije izjava koje je gospodin Brđanin… davao“ (zaštićeni svedok BT-7).
Dokumente iz arhive Međunarodnog rezidualnog Mehanizma za krivične sudove, iz kojih su preuzeti citati u tekstu, dostavio nam je Program Mehanizma za informisanje zajednica pogođenih sukobima.
(Peščanik)
