Dokumentarac Todda Sampsona o tome kako je internet golemi, neregulirani psihološki eksperiment koji nas mijenja nije samo alarmantan, to je stvarnost, kaže bivši direktor oglašavanja.

U svom dvodijelnom filmu, Mirror Mirror: Love & Hate, Sampson iz prve ruke pokazuje moć tehnologije koja mijenja um; tehnologija koja je toliko opojna da djeca biraju online svijet umjesto stvarnog svijeta, a odrasli se muškarac zaljubljuje u prilagođenog chatbota.

Većina tinejdžera vidjela je štetan sadržaj, ali često ne razgovaraju s roditeljima o tome iz straha da će upasti u nevolje ili da će im biti uskraćen internet.

– Općenito ljudi koji tvrde da je to samo stvaranje panike su ljudi bez djece. Jer ako imate djecu, shvatite da to nije samo dizanje panike, to je stvarnost – kazao je Sampson uoči emisije koja će se emitirati na Channel Ten u Australiji.

Objava dokumentarca dolazi sedmicu dana nakon što je britanski mrtvozornik otkrio da su društvene mreže doprinijele smrti tinejdžerke vodeći depresivnu djevojku mračnim putem uznemirujućeg sadržaja, a sadrži i slične teme kao Netflixov dokumentarac The Social Dilemma iz 2020. godine.

– Više to ne doživljavam kao moralnu paniku ili uzbunu, već kao važnu stvar o kojoj se mora govoriti. Razumijem da se to neće svidjeti ljudima koji možda nemaju djecu ili ljudima koji su u tehnološkim kompanijama, ali samo sam predstavio niz priča, počevši od 14-mjesečnog djeteta pa sve do 65-godišnjaka – kazao je Sampson.

Njegova strast prema materijalnom je zarazna i ušao je u trag nekim nevjerovatnim ličnim pričama koje zasigurno daju poruku i argumentiraju potrebu za većom regulacijom internetskog prostora.

Bivši izvršni direktor reklamne agencije Leo Burnett Australia, Sampson je okrenuo leđa industriji i prigrlio karijeru na televiziji. Producirao je i predstavio seriju filmova uključujući Life on the Line, Body Hack i Redesign My Brain, kao i prvu seriju Mirror Mirror koja se fokusirala na sliku tijela.

Njegova ljubav prema televiziji probudila se 2008. godine kada se pojavio kao učesnik panela u reklamnom programu Wila Andersona, tada poznatom kao The Gruen Transfer.

Sampson je iznio neke alarmantne statističke podatke. Došlo je do porasta od 245 posto u dijeljenju intimnih slika i videa bez pristanka u posljednje tri godine, 70 posto djece doživjelo je govor mržnje na internetu, a tinejdžeri koji provode više od tri sata dnevno na uređajima imaju 35 posto veću vjerovatnost da će biti izloženi riziku od samoubistva.

– Mislim da smo na pragu globalne krize. Ja to jednostavno zovem realnosti. Je li film upozorenje? Da upozorenje je – navodi autor.

Sampson u intervjuima dopušta sagovornicima da se otvore pred kamerom čak i kada je njihovo online iskustvo ponižavajuće. Poput mlade žene koju su uvjerili da je zaljubljena u muškarca kojeg nikad nije upoznala, a koji ju je uvjerio da mu pošalje intimne fotografije prije nego što je nestala.

Ili osoba koja je uložila vrijeme i novac u vezu s avatarom, Anastaciom, koju je dizajnirao da se ponaša kao njegova idealna djevojka. Čini se da mu Sampson vjeruje kada kaže da je voli i da mu je draža od stvarne djevojke.

– U intervju uvijek ulazim bez cinizma ili bez agende. Izvanredna stvar u vezi s njim je to što je on iskreno zaljubljen u virtualnog bota jer iz perspektive mozga, on dobiva iste udare serotonina, on dobiva isti oksitocin – dodaje Sampson.

Ističe i da istraživanje sada pokazuje da vrijeme ispred ekrana samo po sebi nije ono što je štetno za mentalno zdravlje mladih, već tipka “Sviđa mi se”, prvi put predstavljena 2009. godine.

– Misle da je tu temeljni problem. Nismo namijenjeni da dobijemo toliko pozitivnih ili negativnih povratnih informacija, ali djeca sada žude za tim online i žude za tim od potpunih stranaca – zaključio je Sampson.

Izvor: The Guardian