Ponovo na čistom zraku. Uspostavljam staru normu u prirodi, vikend naselju, daleko od ljudi: 10.000+ koraka. Možda i 10.000 km?

Nisam mislio taj KM. Nego ovaj, malim slovima pisani, km.

Malim slovima kao što su i penzioneri mali za one koji o njima odlučuju… Osim pred izbore. Koji su i ove godine. Ako ste na oktobar zaboravili, pogledajte koji načelnici općina sada dijele besplatne maske i rukavice građanima i medicinsku opremu zdravstvenim institucijama i koji se politički lideri „utrkuju“ u populizmu i odriču polovine, čak i cijele martovske plate. Velikodušno se odriču plata i dijele „hedije“ i oni koji su zaboravili da u imovinski karton upišu ko kuću, ko auto, a ko i pozamašan poslovni prostor. Nije tome razlog što su oni velikodušni, već zato što su građani osiromašeni gotovo do prosjačkog štapa a zdravstvo ovisno o povremenim donacijama ili o vezama zasnovanim na nepotizmu.

Socijalna ili fizička distanca

To su oni koji odlučuju u naše ime, i u našem interesu. Ne mogu da zaboravim predsjednika susjedne države, preko Drine, i njegovo gotovo uplakano lice i tužni glas, kombiniran s dramskim pauzama, koji samo sedmicu-dvije ranije „sve deke i bake“ moli „ko Boga“ da ostanu u kući jer „ni na grobljima nećemo imati više mjesta“.

Naši, vlast s ove strane Drine, ne mole nas „kao Boga“, ali vole da takve kopiraju. Ne one bolje, uvijek one gore. Doduše, ne kažu da na grobljima neće biti dovoljno mjesta. Samo naređuju i kažnjavaju. Nisam protiv kažnjavanja i sličnih mjera u zemlji u kojoj naši ljudi rijeke „ukrašavaju“ odbačenim plastičnim vrećicama i koji kad smeće ne bacaju s petog sprata onda ga s dva metra udaljenosti ubacuju u kontejner… Neka i kažnjavaju, ali kad uvode restrikcije za opšte dobro, neka to onda isto učine i prema sebi. Naravno, ne očekujem zabrane izlazaka, već njihove privilegije.

A onda dođe prvo iznenađenje. Za one do 18 i za nas sa 65+. Federalni krizni štab nam je omogućio da kad se isplaćuju penzije, od ponedjeljka do petka ove sedmice, u ograničenom vremenu od osam do 12 izađemo do banaka, trgovina i do drugih mjesta da obavimo to što moramo. Prvi dan, u ponedjeljak, već od ranih sati redovi pred bankama i malo kasnije pred naplatnim mjestima komunalnih preduzeća. Neki imaju maske, većina nema. Fizičko rastojanje od jednog ili dva metra kao da je zaboravljeno. Ili ne znaju, ili slušaju razne štablije koji nikako da se usaglase da li to treba biti jedan, jedan i po ili dva metra. Ali oni zato stalno insistiraju na „socijalnoj distanci“.

Nije im dovoljna fizička, već bi da nam nametnu i socijalnu distancu. Ko ono reče da poslije korone ništa više neće biti isto…? Je li mislio i na socijalnu distancu?

Bojim se ovih čestitki

Popodne, isti dan, drugo iznenađenje. Prvo premijer Fadil Novalić čestita i hvali penzionere kako su „ispoštovali sve preduzete mjere“. Onda to isto ponavlja i pomoćnik ministra zdravlja Goran Čerkez. Potom i drugi čovjek Kriznog štaba Fahrudin Solak, koji se pridružio „čestitkama“ i govori: „Hvala vam za takav odnos.“ I onda, ničim izazvan, dodaje: „Prije svega, penzioneri su uspješno podigli svoje penzije i otišli u nabavku nepotrebnih lijekova.“ Zbunjen sam, je li Solak išao na časove kod gradonačelnika Abdulaha Skake?

Šta im bi? Dosad su govorili da su penzioneri, uz djecu, najviše ugroženi. I da su neodgovorni jer se „grupišu“. Sad nam odjednom čestitaju? Prvo premijer pa onda i drugi? Da se nije šta promijenilo a mi ne znamo?

Penzioneri se baš i nisu držali svih naredbi, požurila je većina već prvi dan, jer su prijetili da će ukinuti tu „privilegiju“ ako ne budu poštovali naredbe. I onda dobiše čestitku. Jesu li je zaslužili? Ili Krizni štab pere vlastitu savjest? Za nešto što će možda doći kasnije.

Je li ovo najbolje što imamo?

Ljekari u kriznim štabovima i u bolnicama nisu zadovoljni. Ovi u Mostaru plaše se eksplozije epidemije za deset do 14 dana zbog ove sedmice. Nije zadovoljan ni predsjednik Udruženja penzionera Redžo Mehić, jer cijeni da je Vlada mogla i morala drugačije organizirati podjelu penzija.

Ko zna je li to bila kobna greška. To će nam se kazati na najgori mogući način. Na vlastitom iskustvu, za dvije-tri sedmice.

Penzioneri nemaju mnogo razloga da vjeruju Vladi uprkos ponovljenom obećanju premijera Novalića u utorak da „teret krize neće ići preko leđa penzionera“, ni u sastav Federalnog kriznog štaba, na čijem je čelu ministrica finansija, a njen zamjenik čovjek koji se dokazao u gašenjima požara i u spašavanju tokom poplava. Je li to najbolje što je ovaj entitet mogao danas da dadne? I kako da vjeruju da je zdravstvena organizacija postavljena na najbolji način kad u domovima zdravlja u Sarajevu oboljele pacijente danima „šetaju“ od ambulante do ambulante i dok im oboljeli umiru ispred Doma zdravlja (Ilidža) ili u kućnoj izolaciji (Briješće) a da ljekare i epidemiologe i ne vide?

Treba li da nas bude više strah organizacije našeg zdravstva od same korone?