Bosna i Hercegovina tapka u mjestu propuštajući sve rokove vezane za digitalizaciju. Nova, 4G generacija širokopojasnih mobilnih mreža čeka na gašenje analognih signala

Regionalna radiokomunikacijska konferencija koja je održana 2006. godine u Ženevi imala je za cilj uspostavu međunarodnog sporazuma o prelasku evropskih zemalja s analognog na digitalni signal. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je u julu 2007. godine usvojilo Izvješće o učešću Bosne i Hercegovine na konferenciji, a Predsjedništvo BiH je dva mjeseca poslije donijelo Odluku o usvajanju istih dokumenata, čime se procedura ratificiranja potpuno završila, a BiH obavezala da postupi u skladu s navedenim sporazumom.

Vijeću ministara BiH dostavljen je 2009. godine Prijedlog strategije prelaska s analogne na digitalnu zemaljsku radiodifuziju, a 17. 6. 2009. taj je prijedlog usvojen. Vijeće ministara usvojilo je 2010. godine Projekt digitalizacije mikrovalnih veza javnih RTV servisa u BiH, čime su stvorene tehničke pretpostavke za zamjenu postojećih analognih veza. Vijeće ministara je donijelo 15. 9. 2011. Odluku o uvrštavanju Projekta digitalizacije u program višegodišnjih kapitalnih ulaganja za period 2011. – 2014.

Petnaest dana nakon ove odluke, tj. zaključno s 30. 9. 2011. godine, posljednji odašiljači analognog signala su isključeni, čime je označen potpuni prelazak u digitalizaciju javnih radiotelevizijskih servisa… ali ne u BiH, nego u Hrvatskoj.

Na koncu 2018. godine, Bosna i Hercegovina i dalje predstavlja analognu oazu u Evropi, te kao posljednja zemlja na kontinentu ne uspijeva da analogni TV signal zamijeni digitalnim. Na gore spomenutom projektu digitalizacije koji je uvršten u program višegodišnjih kapitalnih ulaganja do 2014. godine akcenat je, očigledno, bio na pojmu „višegodišnji“, jer uprkos svim odlukama i izdvojenim sredstvima, digitalizacija u BiH se ne pomjera s mrtve tačke.

Tri faze rezignacije

Testni digitalni signal javnih RTV servisa pušten je tek 2016. godine, i to u Sarajevu, Mostaru i Banjaluci, a tek su 2017. ove oblasti pokrivene digitalnim signalom, čime se nakon skoro osam godina od prijedloga strategije (i 11 od konferencije u Ženevi) uspjela privesti kraju prva faza digitalizacije.

Te 2017. najavljeno je da će početkom 2018. biti okončana i druga faza digitalizacije, koja podrazumijeva pokrivanje 80% teritorije BiH digitalnim signalom. To se, međutim, nije dogodilo, a razlog koji se često u medijima navodi je obaranje tenderskih procedura nabavke opreme koja bi omogućila to pokrivanje. Nadalje, treća faza digitalizacije, koja podrazumijeva pokrivanje ostatka države, nije ni na vidiku, pa je ministar komunikacija i prometa BiH, Ismir Jusko, sredinom tekuće godine izjavio kako će taj problem biti riješen tako što će se objediniti druga i treća faza digitalizacije. Ministar Jusko spomenuto objedinjenje dviju preostalih faza namjerava provesti sredstvima od 19 miliona KM, koja su u julu odobrena od strane Vijeća ministara BiH u svrhu završetka projekta digitalizacije.

Također, to isto Vijeće ministara BiH je još u junu 2018. godine saopćilo da bi „usluge 4G/LTE mreže trebale biti na raspolaganju korisnicima u BiH do kraja 2018. godine“. 4G mreža predstavlja noviju generaciju širokopojasnih mobilnih mreža koja se u BiH može uvesti tek kada se oslobode frekvencije koje trenutno okupiraju analogni signali. Uvođenje 4G mreže je, dakle, u direktnom odnosu s digitalizacijom TV signala i ovisi o finaliziranju dviju preostalih faza. S obzirom na to da je u trenutku objavljivanja ovoga teksta preostalo još svega dvadesetak dana do kraja 2018. godine, od Vijeća ministara i Ismira Juska možemo, dakle, očekivati ili efikasno rješavanje postavljenih problema u rekordnom roku, ili još jednu rezignaciju pred zadatkom za čije rješavanje dotični primaju platu iz poreza bh. građana.

Ko će pokupiti kajmak?

Ključna riječ u cjelokupnoj priči o digitalizaciji TV signala je „tender“. Za okončanje druge faze digitalizacije raspisan je međunarodni tender za nabavku potrebne opreme. Međutim, uslijedio je period žalbi na koji, kako Ismir Jusko navodi, „nemaju nikakvog utjecaja“. Ured za žalbe je tako osam mjeseci razmatrao ponuđače i ustanovio kako dva nisu imala potpunu dokumentaciju. Tender je oboren, a Jusko navodi kako će zbog toga sljedeći tender biti raspisan za objedinjenu drugu i za treću fazu digitalizacije. Treba naglasiti da se ovo poništavanje tendera dogodilo u februaru 2018. godine, da je obezbijeđen novac za novi međunarodni tender, te da do današnjeg dana (9. 12. 2018.) on još uvijek nije raspisan. Zašto?

Kritike na ovakvu vrstu nerada često uključuju kategoriju neshvaćanja bitnosti digitaliziranja TV signala i uvođenje 4G mobilne mreže od strane onih koji donose odluke. Ovakva klasifikacija, međutim, odgovornima priušćuju zrno sumnje da jednostavno nisu u dovoljnoj mjeri svjesni značaja digitalizacije, te da zbog toga kaskaju u implementaciji iste. Možda je previše očekivati od Vijeća ministara da razmišlja o mogućnostima razvitka novih startup kompanija koje bi mogle poniknuti u BiH zahvaljujući uvođenju 4G mreže, pa brži mobilni internet vjerovatno doživljavaju tek kao luksuznu igrariju, a ne kao primarno ekonomsko pitanje u savremenom svijetu. (U „savremenom svijetu“ koristi se već i 5G tehnologija.) Međutim, ovakvo viđenje stvari ne pije vodu ukoliko pogledamo drumsku infrastrukturu u Bosni i Hercegovinu. Ona također pati od iste bolesti zvane „tender“, pa se otvaranje svakog kilometra autoputa (pa i kružnih tokova) u BiH slavi skoro kao nacionalni praznik. Niko, doduše, ne bi pomislio kako vlastodršci nemaju predstavu o bitnosti dobrih puteva za razvoj ekonomije pa i države, činjenice koje su još i Stari Rimljani bili svjesni. Njihova moguća neupućenost, dakle, ne može (i ne smije) biti opravdanje za nerad. A, najvjerovatnije i nije.

Politička klima u BiH u posljednjih 25 godina je takva da uslovljava njene građane da razmišljaju cinično. Tako će mnogi koji pročitaju slijed događaja koji je doveo do problema digitalizacije u BiH doći do jedinstvenog zaključka da se radi o klasičnom sindromu „ko će pokupiti kajmak?“. Neki „miljenik“ nije prošao na tenderu, pa se koriste svi mehanizmi kako bi se stagnirao napredak u bilo kojem pravcu. Zaključak je to i novinara Nebojše Vukanovića, koji glavnog krivca vidi u RTRS-u, tj. u javnom servisu entiteta Republika Srpska, pa i samoj Republici Srpskoj, koja ne pokazuje interes da se dostigne dogovor u procesu koji i bez takvih sabotaža traje više nego što treba.

Virtualni nacionalni interes

Aktuelni direktor RTRS-a Draško Milinović odbacuje ovakve optužbe, te nadležne u Ministarstvu transporta i komunikacija BiH i Regulatorne agencije za komunikacije naziva „neznalicama i neradnicima“. Istovremeno, predstavnici RTRS-a odbijaju prisustvovati sastancima na kojima bi se pokrenulo rješavanje nastalih problema pod izgovorom da se ne slažu da potrebna oprema koja će se nabaviti u te svrhe bude vlasništvo Bosne i Hercegovine.

Milinović ovakvim postupcima pomjera narativ digitalizacije s praktičnog na nivo vitalnog nacionalnog interesa, što je uobičajena taktika prikrivanja istinskih namjera, tj. tjeranje tendera na svoju vodenicu. Ovakva vrsta „nacionalizacije“ projekata koji ne bi trebali imati ikakvu vezu s takvim narativima, već isključivo s pitanjem pragmatičnosti, očigledna je i u autoputu Doboj – Banjaluka, koji je taktički nazvan „9. januar“ kako bi se težište argumentacije po potrebi moglo pomjerati na nacionalni patos. Dodamo li ovakvim motivima za opstrukciju i činjenicu da je RAK zbog kršenja Kodeksa o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija kojima se osiguravaju pravičnost, nepristrasnost i izbalansiranost programskih sadržaja posljednjih godina izricao RTRS-u niz kazni, lahko je doći do zaključka da antagonizam između ove dvije institucije nije osnovan isključivo na propustima u profesionalnom provođenju digitalizacije, kao što tvrdi RTRS.

S obzirom na to da se bliži kraj 2018. godine, opravdano je zaključiti kako će doći do probijanja još jednog obećanog roka u digitaliziranju TV emitiranja u BiH. Koliko dugo će Bosna i Hercegovina još kaskati za ostatkom Evrope (pa i svijetom) po ovom pitanju, teško je procijeniti. Ono što je, prema svemu sudeći, moguće predvidjeti jeste nastavak manipulacije bh. javnosti od strane interesnih skupina koje vode pregovore oko „kupljenja kajmaka“ nauštrb građana.