Ovdašnji zahtjevi za ukidanjem kiča su ništa drugo do signal krize autorstva svih tih kulturnih veličina koje bi da budu cenzori

U vrijeme kada se spekulisalo da će Željko Mitrović svoj, kako tvrdi, veleljepni imaginarijum, ili reality kompleks, otvoriti sa bebom, ultradesničarski pokret Dveri organizovao je u Srbiji potpisivanje peticije za zabranu svih reality programa. Vlasnik ružičaste imperije je na kraju umjesto bebe uveo majmunče, poručivši lideru Dveri da je majmun pametniji od njega, kao i da je prošlo vrijeme zabrana i paljenja na lomači. Mitrović se načas odmetnuo u branitelje medijskih sloboda slavodobitno poručujući neokonzervativcima da on savršeno shvata kako je savremeni svijet za njih strašan. U proglasu protiv reality programa, srpski ekstremni desničari isticali su kako oni predstavljaju „prijetnju po zdravlje, kulturološki, duhovni i psihološki razvoj čitave nacije“. Sa većinom njihovih zaključaka složio bi se dobar dio puritanske kulturne i intelektualne elite, bez obzira na ideološko opredjeljenje, i ne prezajući od zazivanja zabrana. Ili čak uvođenja nekih radikalnijih mjera. Dveri, na jednom mjestu, povezuju reality sa antiporodičnim vrijednostima kriveći ih da šalju poruku da su brak i rađanje djece prevaziđeni.

Kriza autorstva

Moralizatorski bijes ostrašćenih desničara prema lakom i bezvrijednom sadržaju nije samo njima svojstven. Stvarne ili umišljene kulturne ikone nerijetko se vole latiti zvijezda realityja kako bi oštrile oštricu svoje kritike koja nerijetko zatupi na nekim drugim mjestima, i prema nekim drugim, manje bezazlenim likovima. Kao što su npr. uticajni političari. Emir Kusturica je komentarišući pomamu za knjigom Kije Kockar, pobjednice realityja, zavapio kako se od nitkova prave junaci, ali i da su svi oni nemoćni pred bezvremenim vrijednostima kao što je poezija Matije Bećkovića.

Ali o čemu se tu radi? Otkud tolika opsjednutost inteligencije u nas trash sadržajem do granica da se u ozbiljnoj pozi traže zabrane, drakonske kazne i svakodnevne moralne osude? Otkud toliki moralni traktati kada tom istom inteligencijom u ruhu zvanične kulture i dalje mahom vladaju apologete rata i mračnih vremena s kraja prošlog vijeka? Odgovor bi se mogao pretpostaviti na više mjesta. Prvo, intelektualna elita ovdje pati od spomeničke kulture, te se stalno zahtijevaju priznanja, bespogovorna aminovanja i potvrde. Trash sadržaji, koji su u svojoj osnovi amoralni (često i bezazleni u poređenju sa onim što im se pripisuje), i koji u plamenu svog ništavila ne mare za vrijednosti i veličine, ispostavljaju se kao njihovi gotovo subverzivni neprijatelji jer oni u svom stvorenom kosmosu sve izvrgavaju ruglu. Zatim, kulturni obrasci zvanične kulture su ovdje duboko konzervativni, ne samo po svom sadržaju već i po metodi. Prizemni zabavni program koji se ne može kontrolisati pojavljuje se kao oaza nepredvidivosti nad kojom se ne može uspostaviti paternalistički odnos. Javni intelektualci koji pretenduju da budu društveno-politički relevantni ne mogu oprostiti „neozbiljnim likovima“ njihovu prisutnost jer se upravo takva popularnost priželjkuje kako se ovdje i dalje intelektualac u glavama mnogih izjednačava sa propagandistom. Na koncu, populistički zahtjevi da se reality programima stane u kraj njihovim ukidanjem nisu ništa drugo do izraz intelektualne nemoći. Ili znak nedomišljatosti elite koja ne razumije ili, još gore, ne želi razumjeti savremene fenomene.

Laki i nesnošljivo prizemni zabavni sadržaji nisu samo karakteristika naše epohe, ili naših prostora. Srećnija i zdravija društva se sa njima ne obračunavaju jer nemaju potrebu za tim pošto ih marginalizuju kvalitetom drugih sadržaja. Ovdašnji zahtjevi za ukidanjem kiča su ništa drugo do signal krize autorstva svih tih kulturnih veličina koje bi da budu cenzori. Otud se Emir Kusturica bavi pobjednicom Zadruge, a ne svojim novim filmom, dok joj na Sajmu knjiga pokušava parirati u borbi za veće parče tiraža. Možda najbolju dijagnozu te krize autorstva dao je osvjedočeni reality mag Milomir Marić, koji je zagovornicima zabrana poručio da su reality sadržaji njihovo ogledalo koje bi rado razbili.

Kultura koja se ne smije pogledati u ogledalo

U našoj kulturi se kiču, trashu i prizemnostima uporno negira bitnost, pa im se ne priznaju mnogostruka značenja. Ili se oni u mainstream okviru ne koriste kao podloga za kreativnu nadogradnju i poigravanje. Istina o kiču i trash-sadržajima vrlo je jednostavna, skoro kao priča o priči i pričanju. Ljudi imaju potrebu za pričom i pričanjem. Za dobrim i nesnosno lošim pričama. Nekada je pravo na priču bilo rezervisano za pisce; danas je ono demokratizovano, ili, ljevičari bi kazali, podvrgnuto tržištu, pa priču može svako ispričati. Na platformi društvene mreže, u 140 karaktera Twittera, putem Insta-storija, ili kao urednik i glavni lik reality programa.

To što su današnje priče kratkog daha, grube, nestilizovane, ili isječak neobrađene stvarnosti, kao u slučaju reality programa, to savršeno ne zanima publiku. Ili je baš to zanima. Iscijeđeni sok stvarnosti, bez uljepšavanja. Stvar je dalje preuzelo tržište koje je shvatilo da u toj priči, ili istini, leži zarada. Reality programi su karnevali ludosti, nerežirane ili loše režirane predstave po scenariju nametljive stvarnosti. Pobjeda raspusne poetike u kojoj nema pravila. Sve u cilju zadovoljenja najnižih pobuda. Publika u njima, kao u svakoj priči, želi zaplet, želi bad guys i good guys, ali po mogućstvu da budu baš loši i baš dobri, zatim, želi seks, želi vječitu kavgu bez svođenja računa. To je zaplet sa vrhuncem bez raspleta. To je interaktivna igra u kojoj publika uzima učešće: SMS-glasanjem, javljanjem u program uživo, komentarisanjem protagonista… Tu se stvara intenzivna simbioza predstavljenog/predstavljenih i onih kojima se predstavljaju. Kao u snovima avangardista. Ili kao u javnom činu pogubljenja u kojem je svako imao sud o osuđenom na smrt. Tako i ovdje svako ima sud o tome ko se prepio, ili ko je uneredio toalet. Realityji su pobjeda svega niskog na način da se to nisko prizna. Gleda. Komentariše. Ljudi su uvijek slušali dobre, loše i grozne priče. Pripovjedača je uvijek bilo svakakvih. Samo je to danas nikad očevidnije jer je prilagođeno svijetu medija, profita i savremene komunikacije.

Strah od loših priča, ili od reality programa u nas, nije zato ništa drugo do prezir puritanaca u konzervativnoj kulturi koja više ne umije proizvoditi nove vrijednosti, pa svoje neuspjehe projektuje na druge. Ili u kulturi koja se ne smije pogledati u ogledalo koje nije nimalo lijepo, i o kojem priča razbarušeni TV nihilist Milomir Marić.