Možda nakon silnih (zlo)upotreba fraza zaista zvuči ofucano, ali niko ne može osporiti činjenicu da je 11. septembar 2001. godine doslovno promijenio svijet. Bio je to do tada neviđeni teroristički napad u kojem je stradalo više od 3.000 ljudi. Mnoge od globalnih posljedica zabijanja dva aviona u zgrade Svjetskog trgovačkog centra osjećamo i živimo danas. To je bio toliko signifikantan udar da savremenu povijest čovječanstva slobodno možemo podijeliti na onu prije i onu nakon 11. septembra.

Napisane su stotine knjiga o globalnim implikacijama „majke svih događaja“. Snimljeni su brojni igrani i dokumentarni filmovi, a tema je i dalje toliko intrigantna da se kraj nepreglednoj produkciji ne nazire. Zanimljivo je pogledati kako se s ovim užasnim nasljeđem nosi sam New York, jedna od najvažnijih svjetskih metropola. Prije tridesetak godina poznat kao „glavni grad 20. stoljeća“, ili bar kao jedan od tih glavnih gradova, mjesto u kojem su se kreirali i rađali brojni kulturni, umjetnički, ekonomski, modni i sociološki trendovi, doživio je u svojoj turbulentnoj povijesti i period totalnog raspada infrastrukture i normalnog života, ukoliko je ikakav  normalni život u megalopolisu takvih razmjera uopće moguć. Pa je nakon toga na čudesan način kriminal u New Yorku ukroćen i potpuno stavljen pod kontrolu, što je bila formula koju su slijedili brojni gradovi širom svijeta. Svi su bili oduševljeni jednom od najvećih svjetskih metropola čijim se ulicama moglo sigurno šetati u sitne noćne sate. New York je ionako desetljećima ponosno nosio titulu „grada koji nikada ne spava“. Ta je floskula postala jedan od njegovih prepoznatljivih turističkih slogana, iako su razlozi za nespavanje bili sve samo ne romantični i turistički: poslovni prostor u ovom gradu, naime, tako je skup da ga samo dvadesetčetverosatno radno vrijeme može pokriti.

Ali sad bi se New Yorku moglo desiti da fakat zaspi, i to na duže vrijeme. Iz ove fascinantne metropole već mjesecima stižu apokaliptične vijesti. Ono što mu nije mogao uraditi ni 11. septembar, New Yorku je priredila jedna mala baja, sićušni virus koji je usput pokorio i ostatak svijeta. Kažu da grad živi jedan od najtežih perioda u svojoj povijesti. Poslovi su ili stali ili se rade od kuće. Ljudi masovno otkazuju stanove i kancelarije i odlaze u druge krajeve zemlje, gdje je život jeftiniji. Biznis zone su prazne, što je bio povod za pravi pomor hiljada restorana u kojima su se hranili njujorški uposlenici. S njima su na koljena pale i brojne druge propratne industrije, od taksi službi do snabdjevača mesom, povrćem, voćem, alkoholom… Kriminal je u porastu. Poslovne zgrade jesu prazne, ali su zato ulice pune starih i novih beskućnika. Gradska i administracija s viših nivoa uzajamno se optužuju za promišljeno ubistvo New Yorka. Također, traju i oštre polemike oko toga je li ovo definitivna smrt grada, ili očekivana i logična posljedica pandemije koja je na koljena bacila planetu, a ne samo najintrigantniji grad Amerike.

Kako god da bilo, New Yorku je sasvim dovoljan bio jedan 11. septembar. Aktuelna kriza jeste zastrašujuća, teško sagledljiva i još teže savladiva, ali gradovi po prirodi imaju snažnu regenerativnu moć. Gdje je grad, tu je i novac; što više stanovnika, to su veće i mogućnosti zarade i novih poslova. Krize budu i prođu, New York je jedan.