Da li ste ovih dana upratili epski obračun albanskog i srpskog nacionalizma?

Ako niste, evo ukratko da vam opišem taj sukob.

Elem, engleska pjevačica albanskog porijekla Dua Lipa je u emisiji „Hot ones“ kazala: “Ajvar! To je kao smjesa od pečene paprike, dobija se u tegli, ljuto je, divno je i ide uz sve! Uz jaja, tost, uz pitu od špinata, koja je još jedan albanski specijalitet.”

Ova izjava je razbjesnila prave Srbe koji su joj uz pomoć društvenih mreža poručili da je ajvar srpski i ničiji više. O zeljanici se nisu izjašnjavali. Došlo je do toga da joj je Stevica Marković iz “Leskovačkog ajvara” poručio: “Potražićemo pravdu, neće srpski ajvar promovisati kao albanski.”

Da bi potom sve zakomplikovao izjavom: “Ajvar se baštini na celom Balkanu, ali leskovački ajvar nosi svoju težinu i prepoznatljivost. Prave ga i u Makedoniji, i na Kosovu i Metohiji, Bugari imaju sličnu varijantu koja se zove ljutenica.”

Pa u čemu je problem?

Pa problem je što nacionalizam nastoji da nešto što baštini pola Balkana pripiše samo jednom narodu.

Problem je što je paprika, kao glavni sastojak ajvara, u Evropu došla tek kada se Kolumbo vratio iz Amerike, a kod nas je došla još kasnije, u 17. vijeku, iz Turske ili Mađarske.

Kao što možemo da vidimo, paprika nije ni srpska ni albanska biljka, već južnoamerička, koju su na naše prostore donijeli okupatori. Naravno, to nije smetalo domaćim autošovinistima da je prihvate, počnu uzgajati i od nje praviti ajvar.

Ali kako objasniti albanskom i srpskom nacionalisti da je suludo svađati se čiji je ajvar kada sama riječ “ajvar” vodi porijeklo od turske reči “hayvar” – što znači kavijar. Zašto kavijar? Zato što je ajvar od paprike početkom 20. vijeka bio izvanredno skup proizvod. Papriku je trebalo nabaviti i dopremiti, nije ga bilo na beogradskim pijacama. U stvari, ajvar su u beogradske kafane donijeli Cincari iz Makedonije, koji su u to vrijeme najčešće bili vlasnici kafana.

Ajde da sve ovo još više zakomplikujemo.

Prvi recept za ajvar se pojavio 1877. godine u Austro-Ugarskoj, u kuvaru objavljenom u Novom Sadu, koji je na srpskom jeziku napisala Katarina Popović Midžina.

Kao što smo kazali ranije, ajvar je bio prilično skup delikates jer je zahtijevao da imate šporet, paprike i ulje, tako da se u domaćinstvima počinje masovno proizvoditi tek početkom 60-ih godina 20. vijeka, kada je socijalizam omogućio jeftino ulje i paprike po pristupačnim cijenama.

Insistirati da je ajvar srpski, makedonski, albanski ili bugarski je potpuno besmisleno, ali naši nacionalisti uživaju u toj besmislenosti.

Danas će prisvajati ajvar, sutra će se svađati čija je neka pjesma, prekosutra će prisvajati nekog pisca ili naučnika, onda teritorije i tako do posljednjeg “patriote”.