Hrvatska pred novim bitkama

Hrvatska je 15. marta, posve neočekivano, skliznula u duboku ustavnu krizu i to isključivo zbog činjenice da je osoba koja obnaša dužnost Predsjednika Republike odlučila flagrantno kršiti načela ustavnosti.

Jutarnje je iznenađenje bilo to što je predsjednik Zoran Milanović odlučio raspisati parlamentarne izbore, izazvane time što se u četvrtak 14. marta raspustio X saziv Sabora, za srijedu 17. aprila, ne mareći za činjenicu da time posve nepotrebno ta srijeda postaje neradni dan, što stvara ozbiljnu štetu privredi i neočekivani kaos (što će tog dana smjeti raditi, što će biti sa školama, vrtićima, trgovinama…) Već je to bilo moguće tumačiti kao posljedicu toga što je društvena moć povjerena osobi bez elementarne odgovornosti, ali i čovjeku koji nikad u životu nije radio u realnom sektoru i ne zna „boju novca”. Međutim, ono što je uslijedilo u narednih nekoliko sati pokazalo je da je gaženje ustavnog običaja, da se održavaju nedjeljom, bila samo uvertira u ozbiljniji ustavni udar, koji se, po svemu sudeći, odvijao kao „puzeći” već neko vrijeme.

Naime, Milanović je iz Ureda Predsjednika očito dogovorio svoj povratak na čelo SDP-a, ali i tražio potporu stranaka koje ne pripadaju ustavnom luku, nego spadaju u parlamentarnu populističku marginu, za takav potez. S pozicije Predsjednika Republike, kojem Ustav brani stranačko angažiranje objavio je da će biti kandidat te stranke za premijera, a u sustavu parlamentarne vlade je jasno da je kandidat za premijera ujedno i stvarni šef te političke opcije.

Ovo „puzanje”, međutim, nije ni izbliza kraj Milanovićeva udara na demokratski i ustavni poredak. Načela ustavnosti prekršio je već i time što je raspisao parlamentarne izbore, a prije toga je očito donio odluku da će na njima nastupiti kao stvarni šef jedne od političkih opcija, budući da je jedno od temeljnih pravnih i demokratskih načela kaže da „nitko ne može biti sudac u svojoj stvari”, dakle nitko ne može određivati uvjete održavanja izbora na kojima sam namjerava sudjelovati. Zato Ustav i određuje da Predsjednik Republike, a ne vlada ili parlament, raspisuje parlamentarne izbore.

Groteska ide dalje, pa Milanović objavljuje da ne namjerava podnijeti ostavku na dužnost Predsjednika Republike sada, nego tek ako uspije stvoriti većinu nakon parlamentarnih izbora. Dakle, ograničio je svoj utjecaj na to da se ne dovede u poziciju da eventualno samom sebi predaje mandat za sastavljanje vlade, ali misli da, ako bude poražen na izborima, ima pravo odlučivati o tome tko bi onda mogao sastaviti većinu, odnosno da ima pravo blokirati sastavljanje većine, raspustiti novoizabrani XI saziv Sabora i Plenkovićevu vladu, pa onda formirati prijelaznu vladu po svom odabiru.

Politički akteri kojima je više stalo do njihova eventualnog sudjelovanja u budućoj parlamentarnoj većini nego do zaštite temeljnih ustavnih načela, prave se „nevješti” i kažu da Ustav eksplicitno ne zabranjuje

Predsjedniku na dužnosti da sudjeluje u parlamentarnim izborima. Naravno da to eksplicitno ne piše, jer to nije niti potrebno, budući da se kod primjene Ustava on ne čita doslovno, nego ga se interpretira i pritom tumači duh Ustava.

Ustavni udar

Iz političke povijesti, ne samo one iz prve polovine XX. stoljeća, znamo da je liberalno demokratski poredak osjetljiv na protudemokratske udare, pa se u modernim ustavima vodi računa o ugradnji zaštitnih mehanizama, sigurnosti da Ustav spriječi nametanje uzurpatora, pojedinca, frakcije ili stranke, koje nastoje ovladati izvodima vlasti i dovesti u pitanje sustav međusobne kontrole različitih departmana vlasti.

Zato je reguliran postupak opoziva Predsjednika, u hrvatskom slučaju zbog utvrđivanja njegove posebne političke odgovornosti, odgovornosti zbog kršenja Ustava. Međutim, posebnu odgovornost Predsjednika utvrđuje Ustavni sud, dvotrećinskom većinom, ali nakon što je inicijativu za opoziv pokrenuo Sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Sabor je raspušten dan prije Predsjednikova „ustavnog udara” i vrlo je malo vjerojatno da bi se taj postupak mogao pokrenuti.

Zanimljivo je da su svi relevantni hrvatski ustavni pravnici jednakog mišljenja o Milanovićevoj protuustavnoj odluci da povede jednu stranku na parlamentarne izbore. Međutim, niti u parlamentarnoj areni, niti u građanskom društvu, nema svijesti o značenju ovog Milanovićevog „ustavnog udara”, pa niti primjerene reakcije.

Bez međunarodne reakcije

Jedino što se objektivno može napraviti u ovom situaciji je stvaranje sanitarnog koridora prema uzurpatoru i onima koji s njim sudjeluju u uzurpaciji ustavne moći, odnosno u rušenju ustavnog poretka. Nema niti naznake o tome da bi do takve reakcije moglo doći. Međunarodne reakcije neće biti, jer je Hrvatska članica EU i smatra ju se koliko toliko konsolidiranom demokracijom.

Izostat će povezivanje činjenice da velikim dijelom svog mandata Milanović sustavno podriva europske i euroatlantske principe i da više ili manje otvoreno rabi narativ patogenih utjecaja totalitarnog režima Vladimira Putina. Kao što je bez međunarodne reakcije prošao pad demokratske administracije relativno male i neutjecajne članice Unije kakva je Slovačka, jednako bi tako prošlo i Milanovićev razaranje demokratskog poretka u Hrvatskoj.

Slično je radio i Tuđman

Preko noći Hrvatska je prestala djelovati kao relativno konsolidirana demokracija, uspješna unutar EU i zemlja koja poštuje načelo da maloj otvorenoj državi u Uniji pogoduje politika „više Europe”.

Razina kršenja temeljnih ustavnih načela, koju je počinio trenutni hrvatski Predsjednik Republike, daleko nadmašuje izborne nepodopštine Aleksandara Vučića. Čak niti autoritarnom vladaru u Beogradu nije palo na pamet da predvodi listu svoje stranke (kojoj jednako tako „nije predsjednik” kao što Milanović „nije predsjednik” SDP-a), nego je samo listi dao ime. Slično je radio i predsjednik Tuđman, u drugim vremenima, u vremenima kad je Hrvatska među europskim demokracijama imala status parije.

Zoran Milanović silinom ustavnog udara nadišao je kolegu (counterparta), klijenta Putinovog režima u Beogradu i pokazao vučje zube, ili barem zube vučića.

Odgovor demokratskog društva u Hrvatskoj pokazat će nam jesu li ti zubi opasni ili tek mliječni, jer na njegov ustavni udar još je uvijek moguće odgovoriti tako da ga se društveno izolira i osramoti. Ustavna kriza u koju Hrvatska, u protivnom, tone, vrlo je opasna, dublja i od one u kojoj se Hrvatska našla u trenutku smrti autoritarnog predsjednika Franje Tuđmana, kad se kompletan postojeći politički sustav počeo urušavati. Tada su, međutim, i međunarodne okolnosti i stanje institucija demokratskog društva bili daleko povoljniji, pa je sve dobro završilo.

Ovoga puta garancija nema, a prijetnja uzurpatora kojem srce kuca na istoku, mogla bi okončati demokratsku epizodu u Hrvatskoj, koja se do pred neki dan činila stabilnom i sigurnom.

Samo korak dijeli Hrvatsku, da iz europskog glavnog toka, Milanovićevim ustavnim udarom završi u kaljuži autoritarnih poredaka s margine Europe. (Davor Gjenero, Al Jazeera)

Pregovori s EU kao panaceja

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen najavila je da će Bosna i Hercegovina dobiti preporuku za otvaranje pristupnih pregovora s EU. Ovo treba potvrditi još Evropsko vijeće. Ovakva odluka o preporuci dobar je i pozitivan signal našoj državi. Još jedan pokušaj Evropske unije da kreira impuls koji bi pokrenuo stvarne reforme. Istovremeno, najava preporuke za otvaranje pregovora djelomično je zamagljena s dva paralelna diskursa. Prvi je diskurs o bezvrijednosti preporuke o otvaranju pregovora bez isrtovremenog određivanja datuma njihovog početka, dok drugi diskurs predstavlja otvaranje pregovora kao instantnu panaceju iliti čudotvorni lijek za svaku boljku.

Uvođenje diskursa o bezvrijednosti preporuke bez određivanja datuma paralelno s diskusijom o preporuci za otvaranje pregovora u pozadini može imati unaprijed planirano opstruiranje procesa ili neznanje.

Predsjednik je entiteta Republika Srpska Milorad Dodik nakon nedavnih razgovora s partnerima u vlasti izjavio: “Podvlačimo, sva trojica, da bez datuma o pregovorima to ništa ne znači i da bismo se osjećali prevareni ako ne bude tačan datum za pregovore za BiH, i to je dio onoga što smo dogovorili.”

Određivanje datuma suštinski jeste početak pregovora, a to podrazumijeva da se sve države članice usaglase oko početka pregovora i konsenzusom prihvate pregovarački okvir. U trenutnim okolnostima skoro je nemoguće očekivati određivanje datuma. Štaviše, veći su izgledi da umjesto direktnog otvaranja pregovora dobijemo tzv. benchmarke koje trebamo dostići da bi stvarni pregovori počeli. To bi vjerovatno mogao biti zakon o sudovima, a nije isključeno da i izborni zakon pod utjecajem Hrvatske kao članice EU postane dio tih uvjeta. Ukoliko je nepoznavanje eurointegracijskog procesa razlog za obezvređivanje preporuke za otvaranje pregovora, onda je to manji problem nego ukoliko se radi o unaprijed planiranoj opstrukciji procesa. Ono što se ne zna, može se naučiti.

Ukoliko je, pak, ova Dodikova najava povezana s njegovim ranijim stavovima da je kandidatski status za Bosnu i Hercegovinu bezuspješno nastojanje EU da odvoji entitet Republiku Srpsku od Rusije, a njegove posjete političkom istoku i odlikovanje dobijeno od Putina i ranije dodijeljeno ruskom predsjedniku jasan su put njegovog strateškog opredjeljenja, onda narativ o bezvrijednoj preporuci o otvaranju pristupnih pregovora bez datuma dobija novu dimenziju.

Priča o otvaranju pregovora s EU kao panacejom za sve naše boljke ne samo da je puna netačnih, čak obmanjujućih informacija, nego se stvara utisak da je to samoispunjavajući proces bez da suštinski mi moramo učiniti dubinske rezove, a onda i reforme u ustavno-pravnoj, ekonomskoj, obrazovnoj i svakoj drugoj strukturi.

Ovom dijelu reformi, koji čini socio-ekonomsku konvergenciju, prethodi ona geopolitička (konvergencija) koja zahtijeva da se donese stvarna – ne samo deklarativna – strateška odluka da smjer kretanja jeste euroatlantski, a ne istočni (Rusija, Bjelorusija i sl.). Bez toga će otvaranje pregovora ostati samo to – otvaranje pregovora.

Pogrešno je stvarati kod građana, koji nužno ne moraju biti dobro informisani, predstavu da će otvaranje pregovora poboljšati životni standard, donijeti milijarde, stabilizirati političko stanje, umanjiti maligne utjecaje, da će, sve u svemu, poteći med i mlijeko. To je netačno kao što je i netačno da je preporuka rezultat izvanrednog progresa Bosne i Hercegovine.

Pomake ne treba negirati. Ostvareni su usvajanjem nekoliko zakona i odlukom o početku pregovora s FRONTEX-om. Međutim ključni poticaj Evropskoj uniji da preuzme odgovornost i još jednom snizi kriterije, praktično pokazujući da će preporučiti otvaranje pregovora čak i bez Zakona o sudovima, došao je od Ruske Federacije.

Pervazivni maligni utjecaj koji ta zemlja ima u regiji, uz minimalna ulaganja vremena, energije i novca te uz podršku brojnih političkih aktera, konačno je, iako pomalo sporo, otvorio oči EU. Potaknulo ih je to na pokušaj korištenja procesa eurointegracije kao transformacijskog čina, koji nije samo socioekonomski već i geopolitički. To je očito čak i iz površne analize diskursa međunarodnih diplomata, koji su u proteklim tjednima pohodili Bosnu i Hercegovinu ili govorili o njoj na drugim mjestima.

Ipak, life-coaching stil govora o otvaranju pregovora kao panaceji za Bosnu i Hercegovinu duboko je pogrešan jer stvaranje euforije, nakon koje dolazi razočarenje, izaziva još dublju frustraciju građana zbog “guste magle” kroz koju će trebati proći do otvaranja pregovora. Razočarenje je koje će takav narativ izazvati – neizbježno, jer su svi akteri, htjeli to priznati ili ne, svjesni izgledno dugog čekanja na stvarni početak pregovora.

Ovo čekanje bit će posljedica predstojećeg političkog mrcvarenja u unutrašnjopolitičkim pregovorima, koji će put ka usaglašenom pregovaračkom okviru uvjetovati izbornim zakonom, pitanjem Ustavnog suda i državne imovine. Sve to, pojačano euforijom koja će brzo splasnuti suočena s realnošću procesa EU integracija i sve intenzivnijim ruskim antiEU narativom u regiji, može dovesti do toga da podrška građana procesu drastično opadne, posebno u entitetu Republika Srpska, gdje je, prema posljednjim istraživanjima Direkcije za evropske integracije, ova podrška nešto iznad 50 posto (50. posto).

Ne treba zaboraviti da nas očekuju i izbori za Evropski parlament u junu, pregovori unutar EU o sastavu nove Evropske komisije, niz izbora u državama članicama Unije te novembarski izbori u Sjedinjenim Državama. Svi ovi događaji, uz niz tehničkih koraka koje Evropska komisija treba poduzeti, mogu imati ključan utjecaj na vrijeme između preporuke za otvaranje pristupnih pregovora i prvih konkretnih pregovora. Suštinski, tek tada počinje ozbiljan posao koji može trajati jako dugo.

O tome svjedoče iskustva Sjeverne Makedonije, Albanije, Srbije i Crne Gore, da ne govorimo o Turskoj. Zbog toga je, umjesto stvaranja emocionalne oluje oko preporuke za otvaranje pristupnih pregovora, potrebna racionalnost u postupcima i iskrenost prema građanima o dugotrajnosti eurointegracijskog puta.

Potrebno je iskreno priznati da dio političkih aktera u vlasti ne želi eurointegracijski put, o čemu svjedoče svojim riječima i djelima. Ti akteri svoje akcije zasnivaju na maksimiziranju vlastite koristi te donose odluke na osnovu toga gdje je “isplata” najpovoljnija za njih. Sudeći prema riječima i djelima oponenata eurointegracijskog procesa, ta “isplata” ne leži u Briselu, nego istočno, tačnije sjeveroistočno od Sarajeva, u Moskvi. O tome govore ne samo posjete Milorada Dodika Rusiji i Bjelorusiji, nego i činjenica da dok nas EU poziva da ispunjavamo obaveze usklađivanja s vanjskom politikom i sankcijama EU, predstavnici Ministarstva energetike i rudarstva entiteta Republika Srpska najavljeni su na martovskom forumu u Moskvi, čija je tema zaobilaženje sankcija.

Ova iskrenost o eurointegracijskom procesu umjesto emocionalne oluje nužna je kako bi se građanima moglo saopćiti da za taj proces nema alternative.

Čak i kada smo svjesni da ozbiljno promišljanje vanjske politike zahtijeva alternativne scenarije, u ovom slučaju objektivni pokazatelji ne daju prostor alternativnim putovima. Alternativu, zapravo, živimo. Ukoliko uzmemo u obzir materijalna razmatranja, sigurnosno-politički imperativ i vrijednosni moment sve nas usmjerava u pravcu Brisela. Kretanje je u tom smjeru nužno i mora biti zasnovano na onoj vrsti dogovora koji kontinuirano osnažuje i gradi de facto državnost Bosna i Hercegovine. Sve bi drugo ovaj ispravan, briselski smjer pretvorilo u pogrešan. (Sead Turčalo, tačno.net)

EU o slučaju Aide Ćorović: Odgovornost za ratne zločince, a ne za one koji im se protive

Pravda treba da obezbedi odgovornost za ratne zločine, a ne za one koji protestvuju zbog veličanja ratnih zločinaca, izjavila je portarolka Evropske komisije Ana Pisonero, povodom poziva za izdržavanje zatvorske kazne koji je dobila aktivistkinja Aida Ćorović, nakon što nije isplatila novčanu kaznu zbog toga što je jajima gađala mural Ratka Mladića, piše večeras Slobodna Evropa (RSE).

Mladić, nekada komandant glavnog štaba Republike Srpske, osuđen je pred Tribunalom u Hagu za genocid.

U odgovoru za Radio Slobodna Evropa, portaprolka EK je istakla da je sloboda izražavanja osnovno pravo Evropske unije koje treba zaštititi, i da svaka mera lišenja slobode ili krivična sankcija mora biti opravdana i srazmerna.

„Svaka takva mera nametnuta na osnovu izražavanja političkih stavova je problematična i podleže strogim ograničenjima kako je to predviđeno članom 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima“, istakla je u izjavi za RSE Ana Pisonero.

Aida Ćorović je sa koleginiciom Jelenom Jaćimović privedena nakon što je na Međunarodni dan borbe protiv fašizma bacila nekoliko jaja na mural osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću u Njegoševoj ulici u Beogradu, piše RSE.

Pravosnažnu presudu Prekršajnog apelacionog suda na kaznu od 100.000 dinara – oko 850 eura – dobila je 14. decembra 2023.

U presudi se navodi da je Ćorović prekršila Zakon o javnom redu i miru, jer je „bacala jaja u pravcu stambene zgrade“ i vređala policijske službenike prilikom vršenja dužnosti.

Ćorović je u četvrtak rekla za Radio Slobodna Evropa da je dobila rok od osam dana da se javi u zatvor „Padinska skela“ na izdržavanje zatvorske kazne od tri meseca. (Beta; Slobodna Evropa, Autonomija. info)