Niko ne zna kako će sve ovo završiti. I nije čudo što ne zna, jer događaji prestižu jedni druge. Posljednjih mjeseci i sedmica, a pogotovo posljednjih dana izrečeno je toliko pogrešnih prognoza da bi se od njih mogla sastaviti pristojna antologija.

Ono što je za sada svima jasno – Bosna i Hercegovina danas ne postoji kao jedinstven i funkcionalan državni i politički prostor. Možda će to za koji dan ili tjedan ponovo biti, ali početkom jula 2023. godine o državi je iluzorno govoriti. S tim saznanjem valja analizirati i sastanak u Konjicu te posljedice koje je izazvao. Većini posmatrača promakla je bitna stvar – predstavnici Trojke napadno su ponavljali da je riječ o „ranije dogovorenom“ susretu. Zašto im je trebao taj argument? Pa zato što su morali opravdati samu činjenicu da odlaze na sastanak s delegacijom Republike Srpske, pošto to u subotu, prvog jula 2023. godine više nije legitimna i legalna skupina političkih predstavnika nego grupa odmetnika koja je u međuvremenu srušila zakonski okvir Bosne i Hercegovine i proglasila ga nevažećim na tlu manjeg entiteta.

„Ranije dogovoreni sastanak“

S takvim pretpostavkama ušlo se u „ranije dogovoreni“ sastanak u nekom privatnom objektu. I s takvim se pretpostavkama ušlo u predvidljivi debakl koji je pokazao koliko je susret bio izlišan. Nakon njega dolazi do tradicionalnog mrežnog sukoba „probosanskih“ i „probošnjačkih“ botova. Suvišno je govoriti da je sukob izlišan i štetan po državne interese i bosansku stranu jer se odvijao na uvijek suspektnim patriotskim osnovama.

Glavno pitanje je bilo da li je Trojka trebala napustiti sastanak nakon Dodikove užasavajuće psovke. Pljušte argumenti i s jedne i s druge strane, prvi kao napadaju, drugi se kao brane, a kompletna patriotska žvaka postavljena je na pogrešne temelje. Da, sastanak je trebalo napustiti, ali iz sasvim drugih razloga. Svi će se složiti da je psovanje genocida ključna tačka, uvreda i poniženje preko kojeg se ne može preći. Ipak, postoji argument kojem, kada se slučaj posmatra neostrašćeno, valja posvetiti pažnju. Pripadnici Trojke su u pravu kada tvrde da su ostankom na sastanku pokazali političku odgovornost. To je tačno. Ako se – a nadajmo se da neće – ispostavi da je Konjic bio jedna od presudnih tačaka nekih budućih teških raspleta, onda je Trojka i sebi i državi pred istorijom obezbijedila savršen alibi: mi smo bili i ostali tu, otrpjeli smo što niko ne bi, samo da bismo nekako sačuvali mir i postojeći sistem. Elmedin Konaković, za početak, vlada sobom i više je uradio u prva tri mjeseca nego Bisera Turković za četiri godine.

Međutim, druga strana ove priče je da se ne može ravnopravno pregovarati u atmosferi psihičkog zlostavljanja, ponižavanja, uvreda i psovki. Dodik to dobro zna i siledžijske metode koristi s ciljem sticanja strateških i taktičkih pregovaračkih prednosti. I zato mu treba reći ne, reducirati ga na gabarite normalnog ljudskog bića i pristojnog pregovarača koji uvažava drugu stranu. To je temeljni razlog zbog kojeg se moralo ustati i otići. Da su tako postupili, niko ih osim odmetnika ne bi mogao optužiti da miniraju dogovor.

Možda sad govorimo o jednom od krucijalnih momenata savremene bosanskohercegovačke politike. Napuštanje pregovora do kraja bi ogolilo nasilni karakter Dodikove politike i to što bi on eventualno zagalamio „Eto ko neće da pregovara“ apsolutno je nevažno. Cijela ta banda je pribijena uza zid i nema racionalnih argumenata. Osim Rusije, Mađarske i Herceg-Bosne nema ozbiljnog saveznika i njeno ponašanje najbolje oslikavaju izjave zastrašujuće potkapacitirane Sanje Vulić.

Milorad Dodik je u nevolji. Sam i ogoljen, u bezizlaznoj je ekonomskoj situaciji. S njegovog i s lica njegove odmetnute grupe (Stevandić, Cvijanović, Višković) ne može se iščitati ništa osim straha. Već sam pristanak na „ranije dogovoren sastanak“ bio je neka vrsta aboliranja političkih prestupnika, jer s odmetnicima se ne pregovara, nego ih se sudski procesuira. Trojka je nakon toga napadnuta zbog izdaje svetih interesa. Nikakve izdaje nije bilo, samo loše odigran potez. Nikada ne smijemo smetnuti s uma da su SDP, NiP i NS ovo što sada imaju naslijedili od SDA. Ali također ne možemo preći ni preko činjenice da im SDA ne može biti vječno opravdanje ni pokriće za greške koje prave. Kao i svaka druga politika, oni moraju (p)ostati predmet ozbiljne i konstruktivne kritike, a da se pri tome kritički glasovi ne ušutkivaju optužbom da se radi o esdeaovskoj propagandi.

Schmidt pa opet Dodik

Nakon Konjica uslijedilo je Schmidtovo obraćanje, a onda višnja na tufahiji – Dodikova pres-konferencija na Kozari. Bio je to sat propagande i ispiranja mozga, antipartizanskog divljanja i povijesne papazjanije jednog izbezumljenog, iz cipela izbačenog moćnika koji odavno ne vlada sobom. U početku je imao problema s disanjem, na kraju s kontrolom bijesa jer ga je jedno obično, pristojno pitanje novinara Klixa bacilo u novi amok. Prijetio je, mlatarao prstom, optuživao novinare. Očekivano, Kozara je pokazala ko je i kakav je čovjek koji maksimum daje dok pjeva po vašarima. Najavljivali su ga kao novog, reformiranog, smirenog i konstruktivnog Milorada, spremnog na saradnju. Ali ništa od konstrukcije. Bio je to dan kada su se heroji Kozare okretali u grobu. Zar su zbog ovoga ginuli? Zbog divljaka koji Bošnjake reducira na muslimane, priziva kojekakve turske zulume i njemačke pokolje, vrijeđa, nije u stanju smislenu tezu postaviti i obrazložiti?

Dodik je neprestano ponavljao da ne želi Srbiju „uvlačiti u sve ovo“, a pri tome ništa drugo nije radio nego je puni sat vremena Srbiju uvlačio u sve ovo. Providni trik usamljenog igrača koji traži podršku tamo gdje je nema. U svojim je nastupima toliko pretjerao da je čak i Dragan Čović morao da reagira. Ali Čović ne bi bio ono što jeste da ne koristi svoj ezopovski jezik. On se ogradio od „poruka koje dolaze iz Republike Srpske“. Nigdje autora poruka, ali nemojte zamjeriti, ipak je to vlasnik grandioznog opusa od 3.500 stranica i slikovito izražavanje mu je u krvi. Iz Trojke sada stižu realna upozorenja i novi pozivi Dodiku i bandi da se vrate pregovorima. To je ponovo slamka spasa političkom razbijaču koji slamku nije zaslužio. Precizno sagledavanje stanja važno je kao temelj budućih odluka. A precizno sagledavanje kaže nam sljedeće: nakon Dodikovih opetovanih provokacija te nakon Schmidtovog odgovora na njih, ovo više nema veze s „političkim Sarajevom“. Ovo je sada klasični sukob međunarodne zajednice i političkog Milorada Dodika. Bosna i Hercegovina je dejtonski konstruirana tako da domaće snage ne mogu razriješiti višedecenijske probleme sve i kad bi umjele. Ko god da od dvije zaraćene strane odnese prevagu, Sarajevo je, bude li se znalo ponašati, u strateškoj prednosti jer prekoputa ima protivnika koji je izgubio i živce i kontrolu i sposobnost racionalnog ponašanja.

To je prednost koju valja iskoristiti i koju bi samo politički paceri propustili.