Izraelski napadi na Gazu gurnuli su palestinske novinare u zastrašujuću stvarnost da izvještavaju o ratu koji je za metu uzeo njih same, njihove porodice, kolege i prijatelje.

– Najbolnije od svega bilo je kada novinar prestane biti onaj koji traži priču i umjesto toga sam postane priča. Kada želi ispričati priču, ali postane dio njene boli i tragedije – rekao je u intervjuu a Anadolu Agency Wael al-Dahdouh, dugogodišnji šef dopisništva Al Jazeere u Gazi.

Dahdouh, čiju su suprugu, troje djece i unuče ubile izraelske snage, opisao je sukob koji nije samo stvorio najpogubnije okruženje za medijske profesionalce u historiji, nego ih je pretvorio iz posmatrača u direktne žrtve nasilja o kojem izvještavaju.

Ovaj rat, rekao je, „bio je za razliku od svega što smo ikada doživjeli ili pokrivali u Pojasu Gaze“. Prema njegovim riječima, pritisak na novinare u Gazi počeo je onog trena kada je Izrael pokrenuo ofanzivu.

– Počelo je zatvaranjem prelaza, prekidom struje, vode i komunikacija – ometanje signala, prekidi interneta, gubitak opreme i logističke podrške. Počelo je sa svime zamišljenim, nestvarnim, šokantnim i bolnim – kazao je.

Ova informacijska opsada bila je sistemska. Razorna izraelska kampanja uključivala je kontinuirane napade na telekomunikacijsku infrastrukturu u Gazi, s fizičkim oštećenjima mobilnih tornjeva i optičkih kablova, što je izazivalo ponovljene prekide i ozbiljno ograničilo sposobnost novinara da šalju izvještaje.

No napadi su ubrzo bili usmjereni direktno na novinare, uz brojne dokumentirane slučajeve ciljanja jasno obilježenog press osoblja – kršenje međunarodnog humanitarnog prava koje novinare definira kao zaštićene civile.

Prema Vladinom medijskom uredu u Gazi, izraelska vojska ubila je najmanje 256 palestinskih novinara, uključujući žene, od oktobra 2023. godine. Druge organizacije, poput Međunarodne federacije novinara (IFJ) i UN stručnjaka, navode nešto nižu brojku – 248.

IFJ navodi da je ubijen „više od jednog od deset“ medijskih radnika u Gazi – stopa smrtnosti „drastično viša od bilo koje druge profesionalne grupe“.

Za Dahdouha je ovo nasilje došlo sa nezamislivom snagom. Izgubio je suprugu Amnu; sinove Mahmouda i Hamzu, koji je također bio novinar; kćerku Sham; i unuče u nizu izraelskih napada. Dahdouh je i sam ranjen u zasebnom napadu dronom u kojem je poginuo njegov snimatelj Samer Abu Daqqa.

– Nema ništa teže za novinara od bola gubitka. Novinari možda očekuju da će biti meta direktno ili indirektno, ali kada se njihove porodice napadnu zato što obavljaju svoj profesionalni i humanitarni zadatak, to je mnogo bolnije – istaknuo je.

Postavio je pitanja koja ga proganjaju: „Zašto su bili meta? Zašto su ubijeni? Zašto je ova porodica izbrisana? To su pitanja koja otvaraju duboke rane“.

Uprkos svemu, Dahdouh je donio odluku. „Odmah sam se vratio pred kameru, s punim profesionalizmom, staloženošću i odlučnošću. To je, možda, bilo teško okupatoru podnijeti. Zato je nastavio ciljati mene i moje kolege“, kazao je.

Dok su lokalni novinari riskirali živote da nastave izvještavati, Dahdouh kaže da su veliki zapadni mediji zakazali u ispunjavanju osnovnih profesionalnih i etičkih standarda.

– Većina medija potpuno je zakazala u profesionalnom i realnom pristupu onome što se dešava u Gazi. Zapadne medijske institucije posebno su pale na ovom moralnom i ljudskom testu, jer su jednostavno ponavljale izraelski narativ – naglasio je.

Dodao je da je problem dodatno pogoršan izraelskim ograničavanjem pristupa. Od početka rata, stranim medijima zabranjen je ulazak u Gazu bez vojne pratnje, a njihov materijal pregledava i cenzuriše vojska.

– U Gazi, novinari su shvatili da su ostavljeni sami – rekao je.

Opisao je globalni medijski ambijent kao još jedan oblik povrede. Za novinare, to je djelovalo kao još jedan oblik ubijanja jednako smrtonosan kao izraelske bombe.

Taj nedostatak objektivnosti, dodao je, bio je izdaja koja je posebno pogodila lokalne palestinske novinare. Mnogi su napušteni od međunarodnih agencija u najtežim trenucima, kada su bili meta izraelskih snaga.

Jedan od najtežih zadataka za novinare u Gazi je dokumentiranje ljudskog gubitka. Dahdouh je to opisao kao „tragičan i kompleksan dosje“, u kojem stvarnost daleko premašuje službene brojke.

– Službeni broj mrtvih … odnosi se samo na one koji su stigli u bolnice i čiji su podaci zabilježeni. Ali imamo još oko 10.000 nestalih – pod ruševinama, na cestama ili u područjima koja su još pod izraelskom okupacijom – pojasnio je.

Za neke od nestalih, dodao je, vjeruje se da su u izraelskom pritvoru, dok su drugi pogubljeni. Opisao je tijela nedavno vraćena u Gazu s jasnim tragovima mučenja i pogubljenja.

– Tragovi davljenja, vezane ruke i noge, opekotine, smrskane kosti pod gusjenicama tenkova. Izrael se, u svojoj aroganciji, čak nije ni potrudio sakriti te tragove. To su ratni zločini – kazao je.

Potpuna dokumentacija mrtvih je nemoguća, rekao je, bez bagera, goriva, medicinskih timova i međunarodnih posmatrača – ničega od čega Izrael nije dopustio da uđe u Gazu.

Iza brojki, kaže, stoji dubok društveni slom cijele porodice izbrisane iz matičnih knjiga ili ostavljene s jednim preživjelim članom. Rezultat je, upozorava, desetine hiljada siročadi i udovica te demografska kriza koja će obilježiti Gazu za generacije.

Uprkos svemu, kaže, novinari u Gazi nastavljaju raditi jer osjećaju odgovornost da zabilježe ono što se dešava, čak i kada cijenu plaćaju njihove vlastite porodice.

– Nemaju izbora nego obavljati ovu misiju sve dok su živi – zaključio je Dahdouh u razgovoru za AA.

Izvor: AA