Peti septembar sve je bliži. Tog dana prestaje važiti onaj sporazum tri političara potpisan petog augusta. Neočekivan i tajnovit, na kraju bi mogao završiti kao još jedan dogovor bez stvarnog temelja i pozitivnog ishoda. Sudeći po onome što je najavio Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH, petog septembra moglo bi početi sistematsko i definitivno rastakanje države Bosne i Hercegovine. Zato nekoliko pitanja već danima dominira bh. javnim prostorom. Ima li taj čovjek snage da ispuni ono što je obećao? Imaju li probosanske snage odgovor na eventualni Dodikov put u političku i svaku drugu neizvjesnost? Ima li međunarodna zajednica volje da spriječi neželjene rasplete? Visoki predstavnik Valentin Inzko već je izrazio tradicionalnu zabrinutost, a Dodik je davno izjavio da Inzkove eventualne radikalne mjere RS-a neće priznati.
Prijetio je banjalučki Baja svih ovih godina mnogo puta, nešto sitno od toga implementirao, ali nikada nije otišao tako daleko kao tekućeg ljeta: najavljuje nešto što bi ličilo na deaktiviranje Oružanih snaga BiH, VSTV-a, Suda i Tužilaštva BiH te Uprave za indirektno oporezivanje. Na sličan način, u neizvjesnu avanturu rastakanja države 1992. godine krenuli su Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i ekipa. Znamo kako je sve završilo, a i gdje su okončali oni. Mediji nas već sedmicama podsjećaju da je usvajanje ANP-a zadata stvar, međunarodna obaveza oko koje nema rasprave. Ako bi se državne odluke na ovaj način mogle post festum derogirati, onda nijedan budući zakon, nijedan dogovor i niti jedna jedina odluka nemaju nikakvu validnost, jer bilo koja buduća garnitura može poništiti sve što izglasaju njeni prethodnici.
U tome je suština. To, izgleda, zna i Dodik, pa i ne povlači sve mjere koje su mu na raspolaganju. Da je smio, već bi on urahmetio ANP, ima dovoljno regularnih sredstava i mjera za to. On je petog augusta praktično bio pristao na ono što sad poriče i odbija. Bio je to tračak nade na učaurenom političkom prostoru. Kasniji razvoj događaja, koji podrazumijeva unutrašnje i vanjske pritiske visokog intenziteta, vratio je Milorada na stare staze svađalaštva, nepriznavanja države i poništavanja svega što je do sada postignuto.
Ne zaboravimo, njegov mandat u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine počeo je grotesknim porazom koji je sam proizveo i za koji mu niko drugi nije kriv. Priča o zastavi RS-a u zgradi Predsjedništva nije upalila: zastava je završila na reveru Dodikovih službenih odijela, a on je bez ikakve potrebe od sebe napravio političku karikaturu, jogunasto derište koje se svađa oko igračaka. Država, čak i kad je ovakva, ipak je malo ozbiljnija stvar od entiteta u kojem može raditi šta mu se prahne. I kako tad sa zastavama, tako i danas, s ANP-om. Brutalno nametanje sopstvene volje ne ide. Čak ni evidentno sekundiranje Dragana Čovića i HDZ-a BiH nije bilo od pomoći. Ne pomaže ni činjenica da su mu kolege relativno pomirljivi Šefik Džaferović i Željko Komšić. Komšić je, izgleda, našao pravu diplomatsko-taktičku mjeru za Dodikove ispade, upadljivo ublažavajući retoriku i kontinuirano insistirajući na kompromisu i traženju rješenja. Tako je sva odgovornost na plećima predstavnika RS-a, a ta pleća već neko vrijeme nisu moćna kao nekad. Ne treba zaboraviti ni to da Dodik protiv sebe u ovoj igri nema samo Komšića i Džaferovića nego i veći dio međunarodne zajednice. Od stranih diplomata i političara, uz njega su, kako se vidi, samo Lars-Gunnar Wigemark, koji u političkom smislu ovdje više ne postoji, i Petar Ivancov, ruski ambasador. Američke sankcije dovoljna su opomena, ali i prijetnja. Za sada ih trpe samo on i Nikola Špirić, odranije poznat vašingtonskoj administraciji. U kom pravcu bi one mogle dalje ići, to je pitanje za Dodikove lobiste, savjetnike i medijske opsluživače.
Do petog septembra ostalo je osam dana. Dovoljno da se Milorad Dodik presabere i vrati kompromisnim rješenjima, ali i da problem zategne do krajnjih granica. Većina posmatrača smatra da je njegova puška prazna i da on prijeti samo zato što je navikao i što mu je to do sada na nižim nivoima vladanja palilo. Nadajmo se da su u pravu. Jer ako nisu, ako ovaj put ne odlučuje sam, nego tek izvršava naloge viših instanci i interesnih grupa, onda, Houston, fakat imamo problem.
