BORO KONTIĆ: Bosne će biti

SVIJET MEDIJA: Koliko Emmanuel Macron voli Borisa Johnsona? Šta piše u presudi Evropskog suda za ljudska prava? Šta je Milanović namjeravao s Hrvatskom vojskom u BiH?

BORO KONTIĆ: Bosne će biti

Američki ambasadori

Promijenili su se mnogi ambasadori u Bosni i Hercegovini od prvog. Sjećam se da je povodom povlačenja Jakoviča neko organizirao peticiju pa Sarajlije stajale u redu da se potpišu pod apel da nam se Jakovič „ostavi“.

Pomislio sam na to kada sam juče ugledao transparent pred američkom ambasadom kojim se zahtjeva da nam se „Matthew Palmer ne ostavi“. Uradiće američka administracija u skladu sa svojim interesima, pomislio sam. Ne bih se upuštao u kombinatoriku. Kaobajagi znalac. Htio bih nešto prozaičnije ovdje pomenuti.

Naime, onaj dan kada je promovisan prvi američki ambasador, baš 4. jula 1994. godine, lokalni mediji su upozoravali da se Sarajlije neodgovorno ponašaju prema smeću. Dotadašnji apeli su prošli ugluho. Te su plavi šljemovi obavili taj posao. Ne treba sumnjati da su plavi šljemovi plaćeni za ono što su uradili.

Ali, kada se previše oslonite na druge, niste li u prilici da atrofiraju vaše sposobnosti?

Ne pišem ovaj tekst da bih dao priloga aktuelnoj raspravi šta i ko nam misli ili ne misli, ko nam o glavi radi a ko nam je prijatelj. Što rekao Emmanuel Macron ovih dana: „Volim Borisa (Johnsona) onoliko koliko on voli mene“.

Neka ovo bude tek malo, nepretenciozno podsjećanje da se ponekad i desi da nam je neko netipično naklonjen, ali da prije svega sami sobom moramo sebe mijenjati. Oktobar 2021. je evo okončan. Ali ima sljedeći. Oktobar 2022. (Boro Kontić, Inforadar)

Pregovori i prljavi poslovi

Azra Zornić, građanka Bosne i Hercegovine za koju je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu utvrdio da je diskriminisana u izbornom procesu zato što se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od tri konstitutivna naroda, oglasila se obraćajući će se Matthewu…

…Palmeru, izaslaniku Sjedinjenih Američkih Država za nadgledanje programa izborne reforme u Bosni i Hercegovini.

– Gospodine Palmer, podsjećam te da niste imenovani za specijalnog izaslanika SAD-a za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini da biste po svaku cijenu ispunili svoju misiju.

“Obični” građani su se obratili Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu zbog diskriminatornog Ustava BiH i Izbornog zakona. Prema mom skromnom mišljenju, trebali biste razgovarati sa građanima koji su dobili presude.

Umjesto toga, Vi nastavljate pregovarati i sklapati prljave poslove sa etnonacionalim liderima koji ovom zemljom vladaju posljednjih 25 godina bez ikakvog napretka – samo nazadovanje. Oni su stvarali segregaciju, polarizaciju, mržnju, strah…, sve sa samo jednim ciljem: da ostanu na vlasti, sa svim pogodnostima koje to sa sobom nosi.

Građani BiH su upravo podvrgnuti emocionalnom teroru i retraumatizaciji koju nad njima provodi Dodik. Izgleda da namjeravate da ga nagradite za njegova nedjela.

Da Vas podsjetim, u svakoj pravnoj tradiciji ustav je iznad svih zakona. Stoga, nikakva suštinska promjena Izbornog zakona nije moguća prije nego što, u skladu sa mojom presudom, bude izmijenjen Ustav BiH. Mogu se izvršiti samo kozmetičke izmjene Izbornog zakona, kao što je uvođenje elektronskog glasanja, u skladu sa prijedlogom Centralne izborne komisije BiH.

Podsjećam Vas da niti po Ustavu BiH, niti u skladu s mojom presudom, nije moguće dati gospodinu Čoviću ono što želi. U demokratskom društvu svaki građanin treba da ima pravo glasati za koga hoće.

Čović, niti bilo ko drugi, ne može utvrditi da li je njegov glas “legitiman” ili ne. Pravi nosioci konstitutivnosti su građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjersku, nacionalnu, etničku ili bilo koju drugu pripadnost.

Svi smo mi građani ove zemlje. Zašto davati ekskluzivna prava bilo kome u ovoj zemlji? Uklanjanje etničkih prefiksa i izborni inžinjering kako bi se političarima osigurali birači koje oni žele, nije demokratija. Zar nije već cijelom svijetu jasno da ova trojica nacionalista to rade samo da bi ostali na vlasti, da bi dalje pljačkali i zaduživali se u ime ove države i zarad lične koristi? Ako vjerujete da će SAD i EU zadržati kredibilitet među građanima BiH, nakon izdaje našeg dostojanstva, zaboravite. Nikakve floskule nas ne mogu zaslijepiti toliko da prihvatimo čin saradnje sa političkom klasom koja je nanijela štetu našoj zemlji i budućnosti.

I na kraju, gospodine Palmer, ako ste odabrani da pomognete Bosni i Hercegovini, onda to učinite na pravi način: razgovarajte sa običnim građanima poput mene koji su svoje presude dobili na Sudu za ljudska prava u Strazburu. Pomozite nam da promijenimo prvo Ustav, pa Izborni zakon.

Jasno mi je da bi to otežalo Vašu misiju, ali to je jedini pravi put. Nemojte citirati naše presude, kojima smo imali za cilj da “otpakujemo” bh. politiku, u želji da zadovoljite Čovića, Dodika, Izetbegovića ili bilo koje druge bh. političare.
(Vijesti.ba)

Prođe HV Bosnom kroz gradove

Sve se, dakle, odvilo sukladno zakonu, i uz znanje vlasti susjedne države. Pa što se onda uopće dogodilo? Ništa, osim što je hrvatski ministar obrane jedan kratki zastoj u komunikaciji prikazao kao, maltene, pokušaj Milanovićeve agresije na susjednu državu. Ali baš se u tome – u mogućnosti da rutinska komunikacija unutar vojne hijerarhije bude prikazana kao pokušaj agresije na susjednu zemlju – i razotkriva sva neravnopravnost i pokvarenost političkih odnosa između Hrvatske i BiH.

Prvo, aktualni politički kontekst, u kojemu Zoran Milanović neprikriveno podržava rušitelja BiH Milorada Dodika – zbog čega mu je počeo javno oponirati čak i hrvatski premijer Andrej Plenković – omogućuje da svaka informacija ovakve vrste izazove strah i uznemirenost u građana susjedne zemlje. O tome hrvatski dužnosnici očito ne vode nikakva računa, i ni najmanje ih nije briga kakve reakcije u BiH izazivaju njihove neodgovorne političke svađe za kućnu upotrebu. Ali, ako politički okršaji unutar jedne zemlje tako snažno utječu na susjednu, najmanje što bi dužnosnici te zemlje bili dužni, jest skrupulozno poštovanje integriteta, stabilnosti i mira kod susjeda. U ovoj posljednjih aferi, za koju je sva sreća da je bila tek bura u čaši vode, oni su se očito ponašali suprotno, kao slonovi u staklarnici. Pritom, očito, Mariju Banožiću nijednog časa nije palo na pamet da sjedi u stolici Gojka Šuška, čovjeka kojega je Haški sud uvrstio među ključne sudionike udruženoga zločinačkog pothvata etničkog čišćenja dijelova BiH. A trebalo mu je pasti na pamet, itekako je trebalo. Kao što je isto to, za njegovu fotelju, trebalo pasti na pamet i predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću.

Ali potom, i načelno pitanje koje nitko nije postavio: zašto se smatra normalnim da pripadnici Hrvatske vojske dolaze na pogrebe pripadnika HVO-a u Bosni i Hercegovini? Što se time želi poručiti? Tko je takvu odluku donio, i otkad je takva praksa? Naime, političko-vojni kontekst odnosa Hrvatske i BiH u posljednjih tridesetak godina nipošto nije takav da bi takvi običaji mogli biti posve samorazumljivi. Komemorativni aspekt tog čina, naravno, može se razumjeti, i nitko ne sumnja da su obitelji ratnih žrtava zaslužile svaki izraz sućuti, pa čak – ako im to nešto znači – i onaj službeni susjedne države, ali dolazak vojnika Hrvatske u BiH nipošto se ne iscrpljuje u tome.

Jer kontekst je, kako znamo, neusporedivo složeniji i slojevitiji. Kakvu simboličku poruku Hrvatska šalje BiH, kad njezini vojnici dolaze na komemoraciju pripadnicima HVO-a? Priznaje li Hrvatska time svu svoju ulogu u ratu u BiH, pa i onu što je opisana u presudi Haškog suda šestorici vojnih i civilnih zapovjednika Herceg-Bosne? Kako takvi odlasci mogu utjecati na sadašnju političku situaciju u susjednoj zemlji? Ne bi li o svemu tome dužnosnici u Zagrebu trebali temeljitije promisliti, kad šalju hrvatske vojnike u susjednu zemlju, pa bilo to i na komemoracije ratnim žrtvama? I ne bi li o tome trebalo temeljitije raspraviti u javnosti obje zemlje?

Jer, kad je običaj već takav, treba pitati i ovo: hoće li pripadnici ceremonijalnog voda Hrvatske vojske otići i na komemoraciju u Ahmiće? Neće? A zašto neće? (Boris Pavelić, Tačno.net)

About The Author