Znamo gdje živiš!

Hrvatska policija radi za onoga koji je na četničkom tenku ušao u Vukovar! Za njega radite, njegovu naredbu slušate! Koji je 19. 11. ušao u Vukovar! Za njega je Vukovar bio oslobođen, ne okupiran! Policija štiti one koji su ubijali po Hrvatskoj, koji su razarali Hrvatsku! Gledajte ga tu! Evo ga! Četnici! Evo gledajte, hrvatska policija štiti četnika! Štitite četnika! Štitite četnika običnog! Bagro komunistička, pička vam materina! Šta je, Borisa Dežulovića štitite, ono đubre od četnika? On treba biti protjeran iz Hrvatske! Zašto Dežulović nije napustio Hrvatsku? Ako mu se ne sviđa, van iz Hrvatske, jednostavno. Ovo je Hrvatska, bagro komunistička! Četnička bagro! Bando crvena! Jebo vas Boris Dežulović, nema više Jugoslavije! Hrvatski narode, ustani protiv ove bande koja vlada Hrvatskom i ruši hrvatsku državu! Policija je tu zato što su ona smeća jugoslavenska komunistička udbaška tu! Vidi bagre crvene, eno njihovi novinari, jel vas to Boris Dežulović pozvao, bagro, bagro četnička!

Jebem vam majku! Radite za Beograd, za Informer, je li? Boli me kurac, neka me uhite! Pička vam materina četnička! Ovdje imamo branitelja bez noge, ranjen je istog dana kad je Dežulović upao u Vukovar! Bagro jedna komunistička! Nećete više, smradovi, pisati protiv Hrvatske! Nećete! Šta me gledaš, pičko? Šta me gledaš, bagro izdajnička? Pokloni se i poljubi hrvatsku zemlju, bagro! Mater ti jebem četničku! Oče naš koji jesi na nebesima sveti se ime tvoje dođi kraljevstvo tvoje budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji kruh naš svagdanji daj nam danas i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim i ne uvedi nas u napast nego izbavi nas od Zla. Zdravo Marijo milosti puna Gospodin s tobom blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus sveta Marijo Majko Božja moli za nas grešnike sada i na času smrti naše amen! Di si, Ante, oćemo li još malo govana po šeširu? Pička vam materina! Puca mi kurac ko je kriv. Niko nije kriv! Nisan kriv ni ja, jeben ti krv Isusovu! Da ja moram beštimat, jebo vam majku u pičku! Čovjek nema nogu! A vi sad štitite onoga koji su u njega pucali, koji su ga ubili!

Borise Dežuloviću, ti jako dobro znaš što je bilo! Ušao si na četničkom tenku u Vukovar kad je pao! Hrvatska policija štiti one koji su rušili hrvatsku državu! Šta je, smradovi, a? Smradovi jedni! Smradovi! Dvije stotine hrvatskih domoljuba je ubijeno u emigraciji, dakle ubijali su nas oni koje vi danas branite! Hrvatskom danas upravlja Beograd, Beograd šalje svoje ljude u Hrvatsku da špijuniraju, to srpska tajna služba radi u Hrvatskoj! Ne zaboravimo, Boris Dežulović je 19. 11. 1991. bio u Generalštabu JNA i molio pukovnika Pavlovića da ga pusti u Vukovar! Za njega, Vukovar je tada bio oslobođen od njegove oslobodilačke vojske, za nas je bio okupiran! Zato on kaže, “jebo vas Vukovar”, zato on kaže “jebala vas hrvatska država”! I vidite, takva osoba daje zapovijed hrvatskoj policiji, i oni po zapovijedi Borisa Dežulovića, vjerojatno i djelatnika KOS-a! Jer on je iznad Plenkovića, on je iznad Božinovića, oni nas ovdje sprječavaju!

Zapamtite, hrvatska država će nas osloboditi ovakvih smradova! Zajedno s Isusom Kristom ćemo se osloboditi ovih koji rade protiv hrvatske države! A protiv nas dižu prijave! Zašto? Zato što ti smradovi komunistički, udbaški, KOS-ovski, jugoslavenski, velikosrpski vode hrvatsku državu! I zato ja kažem: Hrvatsku ćemo osloboditi! Tako je! Evo, to je hrvatska država: Hrvatska policija brani četnika, običnog četnika! Bagro crvena komunistička! Crvena bagro! On nema nogu, pokaži im! Pokazat ću im kurac! Ajde u Beograd u Informera! Mrš iz Hrvatske! Govno srpsko! Dežuloviću, znamo mi gdje ti živiš, na kojoj adresi na magistrali, znamo mi jako dobro tko si ti, ali nećete više pisati protiv Hrvatske, zapamti to! Ajde u Srbiju, jebem ti mater, mater ti jebem! Smeće, govnaru jedan! Ajde reci sad da je Vukovar i Hrvatska smeće, govnaru jedan, ajde reci sad da Vukovar puši kurac, ajde reci sad! Šta sereš za Vukovar, ajde reci sad da te svi čuju! Prodane plaćeničke duše! Pogledaj me, majmune jedan, jebeš Vukovar, jeli?

Majku ti jebem u pičku! Ti, smradu jedan Borise Dežuloviću, jer ti pišeš za nas da smo smradovi, ti si smrad jedan koji pišeš protiv hrvatske države i hrvatskih branitelja i svih onih koji su dali živote za Hrvatsku! Ja znam da bi ga i vi najradije prebili kakvo je govno! Odlazi, Sotono! Štitite četnike! Smeće! Smradovi! Borise Dežuloviću, dođi sad do ograde i reci da jebeš Vukovar, dođi do ograde i reci da jebeš hrvatsku državu, četniku jedan, nemaš muda, kukavice jedna! Nemaš muda, usro si se, četniku! Šta je, smrade mali, a, mišu! Puši, puši, popušit ćeš ga! Smeće jedno, konju jedan! Jebo vas Boris Dežulović! Jebem ti majku četničku u pizdu!

To je, eto, stenogram “mirnog prosvjeda bez govora mržnje” koji je u mirnoj splitskoj četvrti u Glagoljaškoj ulici, nedaleko kuće u kojoj živi dvoje penzionera nadomak devedesetoj godini života, organizirala Autohtona Hrvatska stranka prava na čelu s predsjednikom Draženom Kelemincem. Ili barem ono što se dalo razabrati u gotovo jednosatnoj kakofoniji psovki, kletvi i prijetnji, između glasnog i neartikuliranog jebavanja majki četničkih, smeća srpskog, đubradi, govana, smradova, Očenaša, Zdravomarija, kuraca, pičaka i Thompsonovih pjesama.

Na to, po zakonima Republike Hrvatske i protokolima hrvatske policije, ima pravo svaki građanin koji uredno i na vrijeme prijavi mirni prosvjed pod radnim nazivom “Jebavanje majke četničke u pizdu izdajničkom smradu i srpskom smeću Tom i Tom”. Pod zaštitom i paskom policije bit će mu omogućeno ne samo da okupi svoje pristalice pred bilo kojom privatnom nekretninom u Republici Hrvatskoj i neometano sat vremena urla, vrijeđa, prijeti i jebe majku četničku u pizdu svakom izdajničkom smradu i srpskom smeću po svom izboru, već i brojne druge privilegije koje bi mu neprijavljenom bile onemogućene, pa čak i kazneno sankcionirane, poput vrijeđanja i psovanja policije, ili – kao bonus – fizičkog nasrtanja na policajca.

Da su se, naime, Dražen Keleminec i njegova mala ustaška bojna na istoj adresi – na adresi na kojoj, uzgred, žive samo moji roditelji, što za ovu priliku čak i nije važno – okupili bez uredno izdane potvrde o javnom okupljanju, hrvatska policija privela bi ih jednog po jednog: koga na Prekršajni sud zbog remećenja javnog reda i mira, koga na Kazneni, ako već ne zbog “poticanja na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti”, ono sigurno zbog napada na službenu osobu. Pokušajte uostalom i sami: priđite bilo kojem policajcu, unesite mu se u lice, uhvatite ga za uniformu, optužite da štiti četnike i pošaljite u pičku materinu. Ako ga, jasno, uopće stignete optužiti da štiti četnike i poslati u pičku materinu.

Sve to, međutim, možete ako uredno, najmanje pet dana ranije, nadležnoj policijskoj upravi prijavite javno okupljanje i mirni prosvjed, te od lokalne samouprave, u Uredu za promet, pribavite odobrenje za korištenje prometnica i javnih površina. Što je još bolje, sve to – savršeno legalno i pod zaštitom policije – možete pred privatnim domom, kućom ili stanom bilo kojeg građanina Republike Hrvatske. Što je pak najbolje, jednako legalno i pod zaštitom policije to možete i pred domom njegovih roditelja.

Ne možete samo pred zgradom Vlade i Sabora Republike Hrvatske, koji su već godinama ograđeni policijskim pregradama, zabranjeni već i za prilaz, a kamoli za javno okupljanje.

Zbog te Kvake 22 – zbog koje ne može i neće zabraniti javno okupljanje pred kućom dvoje nejavnih osoba i starih penzionera koji nikakve veze s temom i ciljem “mirnog prosvjeda” nemaju – hrvatska je policija na kraju ad hoc odlukom da “prosvjednike” odmakne od kuće mojih roditelja i sama prekršila Zakon o javnom okupljanju, po čijem se članku 11. javni prosvjed između ostalog “ne smije održavati u blizini dječjih vrtića i osnovnih škola dok se u njima nalaze djeca”, te “na drugim mjestima, ako bi mogao ozbiljnije poremetiti kretanje i rad većeg broja građana”.

A policija ne samo da je zbog grupice huškača i psovača blokirala sav pješački i automobilski promet u kvartu i tako, shvatili ste, “ozbiljnije poremetila kretanje i rad većeg broja građana”, nego je jednu od četiri barikade s naoružanim interventnim policajcima, u namjeri da tu zaustavi “prosvjednike” i omogući im “prosvjed”, postavila i neposredno uz – obližnji dječji vrtić Mala sirena, usred jutarnje smjene!

Zakonom o javnom okupljanju moglo bi se, ne kažem, jednostavno urediti da se javna okupljanja zabrane i pred privatnim domovima građana, ali hrvatski zakoni, kako vidimo, nisu da se mijenjanju, nego da se krše. (Boris Dežulović, N1)

Nikola Krstić: Epstin pred vratima

Ima ona jedna scena u fenomenalnoj seriji Band of Brothers, produkciji kuće HBO, koja prati američke vojnike na Zapadnom frontu, kada prvi put nailaze na koncentracioni logor Kaufering, satelit Dahaua. Prizori ljudi-kostura, živih zombija i sivih lica dovode ih u stanje šoka da je tako nešto moguće. U stvarnosti, jedinice američke 101. vazdušno-desantne divizije u aprilu 1945. ulaze u spomenute logore i ostaju zabeležene fotografije koje su kasnije obišle svet. Te slike su bile samo jedan od mnogobrojnih dokaza sloma čovečanstva – industrijalizovanog ubijanja u srcu Evrope. Inače, u kasnijim scenama serije, pošto je logor bio nadomak naselja, vojnici teraju stanovnike da odnose, prinose, otkopavaju i zakopavaju leševe u masovnim grobnicama. Taj čin počiva na svedočenjima da je general Džordž Paton, nakon obilaska logora, naredio da lokalno stanovništvo prisustvuje prizorima i pomogne u sahranjivanju, jer su, jelte, tvrdili da nisu znali šta se dešava iza bodljikave žice. U Nirnbergu je upravo taj argument “nismo znali” postao standardna odbrana poražene nacističke klike.

Moramo samo tu da budemo još malčice prezniji i vođeni rečima i mislima profesora Todor Kuljić da krupnu i sitnu buržoaziju i ostale elite svih vrsta nije bilo baš toliko briga po Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) ni za koncentracione logore, niti za genocid nad jevrejskim narodom već je Nemačka smetala zato što je pokušavala da restruktuira poredak prema sebi. Iako se već 1942. godine u zapadnoj štampi pojavljuju izveštaji o masovnim likvidacijama Jevreja u istočnoj Evropi, ratni prioriteti, zapravo, sve vreme ostaju oni vojni i geopolitički. Holokaust je naknadno dodat kao moralni teret poraženoj strani, ali nikada nije bio glavni uzrok smetnje nacizma kao takvog.

Cela ova mračna crtica iz istorijskog podzemlja zapravo najbolje i najviše oslikava sadašnji trenutak u kojem živimo, uprkos tome što ne postoji više ni način da ne saznamo informacije. Danas su satelitski snimci, izveštaji humanitarnih organizacija i snimci sa terena dostupni u realnom vremenu; slike razorenih bolnica i tela pod ruševinama kruže internetom brže nego što su nekada kružile ratne depeše. Postoji čak i ona čitava teorija o tome da li bi Holokaust bio moguć da je bilo tada interneta i društvenih mreža. Ah, to maglovito pitanje od milijardu dolara ima odgovor u ovom momentu kada imperijlističke hijene poput Donalda Trampa i Benjamina Netanjahua sprovode novi pokolj nad iranskim stanovništvom kako bi im uterali slobodu i liberalnu demokratiju. Zvuči poznato? Pa, jeste, i 2003. je Irak oslobađan pod parolom oružja za masovno uništenje koje nikada nije pronađeno, kao što je i 2011. Libija spasavana uz rezoluciju Saveta bezbednosti koja je pretvorena u operaciju promene režima, a rezultat su na stotine hiljada mrtvih i regioni u trajnoj destabilizaciji, rasparčane države i generacije izbeglica.

Zato puštena dokumenta od operativca prvosvetaškog kluba izuzetnih džentlmena, Džefrija Epstina, pokazala su ponajviše koliko su duboko isprepleteni novac, politika i moć, odnosno kakav format vladajuće klase upravlja ovom planetom, te je upravo to njegovo ostrvo postala groteskna karikatura sveta u kojem elita propoveda ljudska prava, dok na njima siluje, iživljava se i jede ljude. Epstinov slučaj se može posmatrati i kao anatomska mapa društvene mreže moći – političari, milijarderi, akademici, pripadnici kraljevskih kuća – svi pod kapom nebeskom i krupnokapitalističkom aurom povezani u diskretnim kontaktima i prećutnim zaštitama. U takvom univerzumu u kojoj takva družba prstena drma ekonomskim prilikama i odlučuje o sudbinama zemalja poput Irana i naroda poput palestinskog, i povezana je međusobno, vrlo je teško se suprotstaviti tim ogromnim dimenzijama nakaradnog sistema, jer će taj sistem pre da te ubije, nego što će ti dozvoliti da ga dovedeš u pitanje.

Dobro jutro, Vijetname

Otkako je Izrael počeo zvanično da sprovodi permanentni genocid nad palestinskim narodom, svet se u potpunosti ogolio i pokazao kakvo je izdeformisano i izobličeno mesto za život. Ne postoje još uvek podaci – a možda nikada neće ih ni biti – koliko je desetina hiljada palestinskog življa pobijeno za samo te dve godine, da ne pričamo o tome da su čitavi delovi Gaze pretvoreni u prah i pepeo, ostavljeni i dan-danas bez vode, struje i medicinske pomoći.

Do trenutka kada Izrael nije krenuo u totalni masakr, Kolektivni zapad, Globalni sever, Imperijalni centar, kako god to nazvali, imao je jasnog Drugog – Rusiju, personifikovanu u liku kagebeovskog gospodara sa Istoka, Vladimira Putina, ali ne toliko dovoljno jakog da može zaista da im parira, međutim, pravi neprijatelj je bio na Daljem istoku, videli su u Kini velikog rivala.

Međutim, kako to biva uglavnom kada apetiti porastu, više nema dovoljno kolača za sve, a i liberalna maska više ne može da sprovede čvrstorukaške planove, stoga je dolazak Donald Trump na vlast bio samo logičan sled pohlepne gladi oligarhije koja više ne može i ne želi da se kontroliše pred masama. Scena glavnih maskota – Zakerberg, Bezos, Mask i ostatak ekipe – koji stoje na inauguraciji odmah blizu Trampa samo je davala jasne signale u kakvom pravcu će neokaubojska vlast ići. Već prvi obrisi spajanja digitalne kontrole, kapitala i vojne sile u jedinstveni blok bili su signali da će SAD ući u dosta agresivniju fazu sređivanja sveta. Od tada do sada – a vala baš nije mnogo prošlo – riđokosi Don i njegov krug otvorili su mali milion frontova kako bi utvrdili svoje prvo hegemonističko mesto na vrhu piramide – trgovinske ratove, sankcije, pritiske na saveznike, podršku eskalacijama na Bliskom istoku, lumperaj po Južnoj Americi – te se svako jutro budimo sa novim vestima gde se otvaraju i sole stare rane i stvaraju nova inficirana žarišta.

Vidimo se na mračnoj strani

U Iranu se brani sloboda svih nas, brani se princip suvereniteta, svidelo se to nama ili ne, niko nas uostalom ni ne pita. Koliko god bilo iz naše evropocentrične i liberalne percepcije previše teško za razumeti, jer se tamo, bogo moj, nalazi teokratsko uređenje, ne postoji taj svet u kojem će ratnozločinački čekići i sekire Donalda Trampa i Benjamina Netanjahua dobiti pravo da sravnjuju tu zemlju. Iran, dakle, u ovom jedinstvenom trenutku predstavlja Pokret otpora na najširem mogućem planu. Ali, naravno, neće ovaj napis zaustaviti klanicu, mada uvek može nešto na lokalu da se povodom toga učini – makar odbijanjem saučesništva poput Španije.

Balkan se svakako obrukao, sve zemlje, od Srbije, preko Bosne i Hercegovine, Kosova, Albanije, Crne Gore, do Hrvatske, ponudile su se ponizno, što je niže moguće, da budu sluge i kmetovi evroameričkog pohoda na Bliskom istoku. Kompradorska buržoazija, koja po inerciji naginje prema koncentratu kapitala, moći i interesa Prvog sveta, naravno da će potčinjeno da se klanja novoj Sili osovine, bilo to da je Aljbin Kurti, Aleksandar Vučić, Milorad Dodik ili pak Andrej Plenković. Svi njihovi tobožnji sukobi i frakcionaške međusobne borbe se uvek stavljaju na stranu kada je potrebno da se stavi u službu krupnokapitalističkih interesa.

Ironija naših života jeste u tome da se svakim danom sve više ogoljava i njihova beznačajnost – ovih na vlasti u našim državama – uprkos što u našim očima takvi likovi deluju kao moćne persone, koje kada, eto, sklonimo sa vlasti, osetićemo neku vrstu olakšanja. Ali ova krizna vremena, možda i najkriznija do sada, pokazuju najviše njihove uloge. Ponizne, plašljive i kmetske.

Orlovi rano lete

Mada, ima tu malih nada, barem u Srbiji, u ovoj tekućoj pobuni protiv naprednjačke bande na vlasti, kada Studenti u blokadi prepoznaju da borba protiv multinacionalne aždaje Rio Tinto, protiv davanja Generalštaba riđokosom sultanu, protiv izvoza municije za Izrael zarad zatiranja palestinskog nroda, da je to zapravo borba protiv Ovalne sobe, Bliskoistočnog Kasapina i ostalih mrakača iz najmračnije utrobe kapitalističkog krakena, koje nisu samo stajale onog dana pored Trampa na inaguaraciji, već su njega stvorile takvog kakav jeste.

Ta linija povezivanja lokalnog i globalnog pokazuje, zapravo, našu političku zrelost i jugoslovensko nasleđe antiimperijalizma, kao takođe i shvatanje da eksploatacija litijuma, militarizacija, genocid i profit nisu odvojene stvari. Možda jeste sve kod nas beznadežno i zaraženo kompradorskom bolešću, ali mali organizovani otpori, pa makar usporili napredak blickrigovskog uništenja nepodobnih, mnogo više znače nego ne činiti apsolutno ništa.

Na jedan čudan način, ovo jeste borba i protiv Epstinovog univerzuma, koji nam kulturalizuje, moralizuje i manipuliše našom vizurom, dok na zabačenim ostrvima uživa u izopačenostima nad upravo djevojčicama i djevojkama iz tih zemalja koje žele da oslobode od zastrašujućih režima.

Epstinova klasa svima stoji pred vratima, samo to kao da ne želimo znati ili vidjeti, jer je lakše verovati da su zločini uvek negde drugde i da ih čine neki drugi ljudi. A sutra će oni koji budu pobedili nove Osovine zla terati sve nas da sahranjujemo sve one za koje navodno nismo znali da su ubijani, jer, eto, to se dešavalo Tamo Negde. Van naših ušuškanih kolevki. I tada će pitanje biti isto kao 1945. – da li je zaista moguće da nismo znali? Ili smo samo odlučili da ne gledamo i ne znamo?  (Nikola Krstić, Nomad)

Mioković, Bleiburg i beatifikacija žrtava

Oni koji žele beatificirati kolaboracionističke vojnike i svesti fašizam i antifašizam na istu ravan, iz navodno moralnih pobuda ostaju zgroženi i traže smjenu zbog jedne izjave. A istovremeno glorificiraju i falsificiraju stvarnost NDH, jednako kao i politiku Herceg-Bosne i njezinih osuđenih čelnika

Izjava predsjednika federalnog parlamenta Dragana Miokovića iz Naše stranke koja mu definitivno nije trebala, o tome da je na Bleiburgu pobijeno malo ljudi, zbog koje se na koncu ispričao, ali koja je svejedno dovela do službenog zahtjeva za njegovom smjenom, kao i kontrazahtjevom za smjenom njegovog zamjenika Mladena Boškovića, otvorila je puno bitniju temu od toga hoće li netko biti smijenjen nekoliko mjeseci uoči izbora ili neće.

A ta tema je pitanje glorifikacije žrtava kao takvih, pristajanje, zapravo, kompletne javne scene na narativ revizionističke desnice, o tome kako su sve žrtve iste i, samim tim izostanak stvarne javne rasprave između neistomišljenika, o temi nasljeđa oba rata koja dijele, ne samo bosanskohercegovačko društvo nego i kompletan postjugoslavenski prostor.

Naime, desnica koja je suštinski svuda na vlasti, s kratkim prekidima, u posljednjih trideset i pet godina uspjela je, upornim ponavljanjem i državnim alatima koji su joj stajali na raspolaganju, nametnuti neupitnim zaključak kako je svatko tko je bio žrtva jednostavno isti, sve s ciljem poricanja veličine antifašističke baštine i izjednačavanja fašizma i antifašizma, a to je posljedično dovelo do toga da su se i žrtve posljednjeg rata počele promatrati na isti način i koristiti za relativizaciju planiranih zločinačkih politika.

Pa da, u to ime, još jednom prođemo činjenice. Jesu li ljudi pobijeni na Bleiburgu, u Hudoj jami i u Teznom ubijeni masovno, planski i bez suda? Jesu, naravno. Je li to po svim parametrima zločin? Jeste. Jesu li također i mimo događanja na Križnom putu, mnogi ljudi diljem Jugoslavije planski i bez suđenja ubijeni, praktično u svim sredinama, kao što se, npr. dogodilo na otočiću Daksa ispred Dubrovnika? Jesu. I to je također planirani zločin. Jesu li zatim i domaći Talijani i Nijemci praktično kolektivno kažnjeni te na kraju etnički očišćeni iz Jugoslavije? Jesu. I to je bio zločin komunističkih vlasti, kao i svi prethodno navedeni.

Je li, na koncu, ta vlast, tih inicijalnih godina bila totalitarna? Jeste, naravno.

No, sad idemo dalje.

Jesu li svi ti ljudi ubijeni samo zato što su bili Hrvati? Naravno da nisu, to je nevjerojatna laž. Ubijeni su diljem Jugoslavije i masovno ljudi svih nacionalnosti, od ljudi svih nacionalnosti. Ubijeni su zato jer su, uglavnom, bili aktivni pripadnici kolaboracionističkih, ustaških i četničkih vojski i režima ili zbog suradnje s okupatorima. Istina je da je u tom moru, od nekoliko desetina tisuća ubijenih ljudi, zaista bilo nevinih i na pravdi Boga ubijenih. Ali je isto tako istina da bi većinu ubijenih svaki ozbiljan sud tog doba osudio na smrt.

Konačno, to posebno vrijedi za ustaške, četničke i slovenske kolaboracionističke vojnike koji su ubijeni na Bleiburgu i nakon zarobljavanja. Ti ljudi bili su pripadnici fašističkih vojski, koji su se krenuli nakon kapitulacije probijati oružjem prema Austriji, nastavljajući rat još danima. To što su oni ubijeni planski, masovno i bez suđenja, ne mijenja karakter rata, niti ih čini svecima i moralnim vertikalama.

Drugim riječima, to što je netko bio žrtva, ne znači da zaslužuje spomenik.

A upravo tome služi tzv. groblje mira iznad Mostara, što predstavlja ništa drugo nego spomenik zločinačkoj ustaškoj vojsci. Koje se gradi uz velike riječi i fraze, istovremeno s uništavanjem i skrnavljenjem Partizanskog groblja i s temeljenom idejom da su ti ljudi nevini sveci samo zato što su bili žrtve, a da su partizani bili isključivo zločinci i ubojice. Za razliku od ustaša koji su samo žrtve i ništa prije nisu radili.

I vidite sad taj paradoks. Oni koji žele beatificirati kolaboracionističke vojnike i svesti fašizam i antifašizam na istu ravan, iz navodno moralnih pobuda ostaju zgroženi i traže smjenu zbog jedne izjave. A istovremeno glorificiraju i falsificiraju stvarnost NDH, jednako kao i politiku Herceg-Bosne i njezinih osuđenih čelnika. Isto vrijedi i za manje-više sve politike u Republici Srpskoj, s izvornom tezom o dva antifašistička pokreta, partizanskom i četničkom. Što je apsolutna laž, koju u tadašnjem muslimanskom kontekstu pokušava na isti način prodati povjesničar Marko Attila Hoare.

Ne postoje, niti su ikad postojali ikakvi drugi antifašistički pokreti i vojske, izuzev partizana vođenih od komunista. Jednako kao što činjenica da je netko na koncu bio žrtva, ne znači da zaslužuje spomenik i zaborav za sve što je radio prije toga.  (Dragan Markovina, Oslobođenje)