Serija Černobilj doživjela je sada već globalnu popularnost, a u nekim krugovima serijomana mini uradak od pet epizoda slovi za možda najbolje snimljeni TV proizvod ikada. Autor Craig Mazin usredsredio je pažnju na opis događaja koji su doveli do katastrofe uz izraženu namjeru da se predoče krivci, kako pojedinačni, tako i oni u vidu uzročnika imanentnih tadašnjem političkom sistemu. U tom smislu serija donosi malo šta što već nije poznato jer u dokumentarističkom maniru pravi presjek zbivanja uoči, u toku i nakon same eksplozije.
No, u tom naumu tvorci serije nisu bili baš uspješni jer njihov dokumentaristički pristup na ključnim mjestima izgleda neuvjerljivo, ili ne odgovara zbilji preko granice dopuštene slobode. Naprimjer, serija groteskno naglašava krivicu zamjenika glavnog inžinjera Anatolija Djatlova, koji se prikazuje kao iskonsko neobjašnjivo zlo koje se ničim ne pokušava objasniti. On je od početka do kraja, najblaže kazano, neugodno ljudsko stvorenje u čijem se društvu nikako ne biste htjeli naći i čiju motivaciju ne naziremo. BBC je nedavno objavio članak u kojem su živi svjedoci događaja ocjenjivali vjerodostojnost igrane fikcije, i upravo su se najoštrije izrazili o liku Djatlova. Prema svjedočanstvima, on jeste bio neprijatan čovjek koji je stvarao tenzije, ali je uživao poštovanje visokog profesionalca.
Njegov ekranizovani portret je ocijenjen kao bezočna laž. I to bi se čak moglo ne zamjeriti autoru Černobilja, iako serija očigledno pretenduje na dokumentarističku pouzdanost koja je izmijenjena s nekoliko legitimnih postupaka (uvođenje nestvarnih likova poput lika bjeloruske naučnice koja je tu da objedini stav dijela naučne zajednice). Ali ono što se ne može oprostiti jeste nedovršenost glavnih protagonista. Djatlov se daje na kašičicu i samo kroz prizmu bezumnosti i neugodnosti, a njegov portret se ne produbljuje i ne bogati kontradiktornostima. On je dat kao neobjašnjivo zlo bez početka i kraja.
Meka vladavina teških stereotipa
Slično je i s drugim protagonistima. Koliko god je serija naslonjena ponajviše na činjenice u vezi s glavnim događajima, autor je pokušao osjenčiti i pejsaž svakodnevnice i tzv. običnih ljudi u neobičnim vremenima. Ili uhvatiti atmosferu Sovjetskog Saveza u predvečerje propasti, ali su to opet bila najslabija mjesta koja nisu izvedena do kompleksnosti koja se očekuje od remek-djela kakvim se proglašava ostvarenje u produkciji HBO-a u suradnji sa Sky UK. Kao po kakvoj naivnoj zapadnoj predstavi iz 21. vijeka, bezmalo svi protagonisti divljački puše, votka se pije na sve strane, a iz svakog budžaka iskače KGB-ov agent. Čudovišni politički sistem koji tada već ulazi u svoju fazu raspada prikazan je kao prljav, rigidan i nepopustljiv, što jeste korespondiralo sa činjenicom da su vlasti minimizirale razmjere globalne nuklearne katastrofe na svom tlu. S druge strane, od vrhunskih igranih ili umjetničkih ostvarenja očekuje se da ne progovaraju isključivo jezikom i simbolikom stereotipa (votka, cigare, i KGB), već da se nasluti sva punoća političke klime u kojoj se već čitao kraj jedne ere. I koja je u nekim drugim djelima, kao što je roman Černobiljska molitva nobelovke Svetlane Aleksijevič, nazivana dobom unutrašnjih oslobođenja. Ili vremenom kada su ljudi počeli čitati slobodnije novine, gledati drugačije filmove, uživati nekontrolisane informacije… Serija uopšte ne uvažava realnost perestrojke ili meke vladavine Gorbačova, a pojavnost tih obrisa ničim ne bi umanjila istinu o čudovišnoj nakani da se prećuti ili umanji najveća nuklearna katastrofa u istoriji čovječanstva.
Černobilj iz produkcije HBO-a i Sky UK neobično je prost i jednostran. On ne donosi kontraste, ne sjenči složena ljudska stanja, ne propituje dublje od posloženih činjenica (koje su često izvrnute), ili ne produbljuje spoznato o tim činjenicama izvan horizonta već naviklih očekivanja. Serija koja je stekla globalnu popularnost na velikoj temi i velikom događaju, a koja se više ostrvila na ovo drugo, vrhunac je prosječnosti. Ili čak ispodprosječnosti. Tamo gdje su korišteni sjajni motivi iz romana Svetlane Aleksijevič, kao u priči supruge vatrogasca koja nas prati od početka do kraja, ta priča ostaje ispričana kao sporedno dokumentarno svjedočanstvo. U njenom igrokazu iz serije ništa nije prošireno rafiniranim metodama kojima progovaraju vrhunska TV djela. Ili motivom sulude ljubavi o kojoj su spisateljici svjedočile žene likvidatora. Razlog tome je vjerovatno to što su se tvorci serije upravili na veliki događaj i njegov fakticitet, smještajući ga pak u klišeizirani ambijent nakaznog Istoka, a vrlo malo ili posve neuspješno bavili su se ljudskim životom ili realnošću u njenom totalitetu. Ali i u ređanju fakticiteta serija je ostala dokumentaristički prosta. Glavni protagonisti se ne daju kao stvarni ljudi iz igranog sadržaja, već kao činjenice iz podužeg novinskog članka. Černobilj je serija koja je zarobljena u stereotipima i jeftinim prenaglašenostima. Naprimjer, lovci ili rudari koji su obavili značajan dio čišćenja ili otklanjanja posljedica katastrofe portretisani su mahom stereotipnim mačoizmom kojem se ništa ne suprotstavlja. Ili se on ničim ne proširuje. Tako je s gotovo svim drugim likovima ili motivima iz djela koje je doživjelo neobično veliku popularnost.
Cijela naša kultura sanduk starih rukopisa?
S druge strane, roman Svetlane Aleksijevič (Černobiljska molitva – hronika budućnosti), čiji su motivi, po mnogima, korišteni u seriji ili su inspirisali njenog tvorca (očito nedovoljno), funkcioniše radikalno drukčije. Njen postupak je kamerni, te ona želi uhvatiti, kako sama veli, „život običnog dana, običnih ljudi“. Središte njene pažnje su ljudi, ne veliki događaji. Ishod njene pažnje su velika tema i sam događaj u njegovoj kompletnosti. Minucioznim postupkom oni se probijaju kroz desetine ljudskih ispovijesti. Ona kaže da je Černobilj iznad našeg znanja i iznad naše mašte, pa je to onaj život ne samo fantastičniji od svake umjetničke predodžbe, već je to i nova realnost života koju njegovi savremenici nisu mogli pojmiti. Aleksijevič pažljivo bilježi ljudske sudbine Černobilja, od naučnika preko seljana do vatrogasaca, vojnika i njihovih supruga, te zaključuje da svi oni „nisu pronalazili riječi za nova osjećanja i nisu pronalazili osjećanja za nove riječi“. U njenom romanu ljudi sami pričaju priče, a ona naizgled minimalnim intervencijama kroz redakturu teksta, kompoziciju, naslove i rijetke esejističke pasaže dovodi stvar do savršenstva. Kod nje saznajemo da postoje ljudi Černobilja, da postoji svijet prije Černobilja, ali ne i svijet poslije, da je to događaj koji je ostao izvan kulture jer je trauma kulture, da su svi odjednom poslije katastrofe postali vjernici ili filozofi… Drugim riječima, Aleksijevič je pronašla način kako prići velikoj temi metodom malih postupaka i izrazite obzirnosti kako se ne bi ispao banalan, jer Černobilj jeste (pre)velika tema za našu kulturu. To je, kako ona zaključuje, događaj i tema izvan vremena. Jer njegove posljedice ostaju van naših vremenskih poimanja. Njeni junaci se zato stalno pitaju ko smo mi? Oni zato prestaju vjerovati u Puškina i Tolstoja. Jedna njena junakinja, koja je opet samo svoja, veli kako joj se čini da je cijela naša kultura sanduk sa starim rukopisima. Da sve što je ta kultura izgradila prije Černobilja njima nije značilo jer im ništa nije pomoglo.
Zašto je Černobilj tema Dostojevskog i šta je Sveti Franjo govorio pticama?
Aleksijevič je uspjela sve ono što serija nije – progovorila je svojom poetikom i datim jezikom o neizrecivom i neviđenom kroz složenost teksta, uspijevajući da ne bude banalna. Njeni likovi (o)stavljaju upitnike i tri tačke, ali se pokušavaju hrabro izraziti. Ili kad ne žele ili ne mogu, oni to priznaju. Ona otvara, za razliku od serije, najkontroverznija poglavlja (a ne klišee) iz posljedica mirnodopskog atoma suočavajući nas s djecom, njihovim patnjama i doživljajima, kao i sa svim drugim živim bićima (u seriji tek dijelom načeto kroz scene sa lovcima). Više cjelina je kod nje posvećeno glistama, mačkama, mravima i drugim životinjama i biljkama, kao jednako bitnim protagonistima katastrofe, sve sa monologom o tome šta je Sveti Franjo govorio pticama. Svi njeni likovi govore o Černobilju oksimorinski kao o ljepoti smrti, kao spoju ljepote i straha, kao nikad ljepšoj i čarobnijoj prirodi, dok o sovjetskom čovjeku ne pričaju jezikom stereotipa. Oni primjećuju da se u tom čovjeku miješaju fatalnost i poriv za herojstvom, iako tamo nije bilo ničeg herojskog kako herojstvo zamišljamo. Ali opet kod nje taj čovjek nije prost i jednostran. Sve ono što u seriji jeste. Na primjeru uspjelog romana i neuspjele serije o velikom događaju i (pre)velikoj temi najbolje vidimo koliko je lako skliznuti u banalnost užasa kada se umjetnici bave najvećim pitanjima iz istorije čovječanstva. To je ono što je Aleksijevič upozorila na početku svog djela, a što tvorci serije nisu dobro pročitali. Velikim događajima i velikim temama ne treba pristupati ako se za to umjetnik dobro ne pripremi. U suprotnom stvar će ostati banalna, koliko god bila popularna. Svoju popularnost serija vjerovatno duguje povećanom interesovanju za događaj koji je nedovoljno ispričan i koji je, kako se ustvrdilo, ostao izvan kulture, a koji spada u najveće teme ne samo prošlog, već i ovog stoljeća. To što serija nije uspjela postaviti niti jedno pitanje leži u tome što velike teme nose velike tajne, i što im se ne smije pristupiti olako i mediokritetski. Vjerovatno vulgarno bi bilo tražiti razloge promašaja u iskrivljenoj slici Zapada istočnim svijetom, iako bi mnogi korišteni stereotipi dali prava za to.
Još jedan misleći junak iz pera, ili intervjua Svetlane Aleksijevič, veli da je Černobilj tema Dostojevskog jer je to pokušaj opravdanja čovjeka. Opet, taj isti Aleksandar Revaljski, po vokaciji istoričar, kaže: „A možda je sve vrlo prosto, uđeš u svijet na vhovima prstiju i zaustaviš se na pragu?! Začudiš se ovom božanstvenom svijetu… i tako proživiš…“
Ukratko, na primjeru romana i serije o Černobilju dobili smo dva ostvarenja. Jedno uspjelo koje začudnim jezikom vrhovima svijesti probija granice jezičkog i otvara pitanja o temi koja nas sve nadvisuje. Drugo neuspjelo koje pretenciozno daje svoje istine i ne uspijeva upisati veliku temu nuklearne katastrofe u kulturu vizuelnog (i pored svih mogućnosti), potvrđujući pretpostavku da eksploatacija velikog događaja nije garant uspjeha. Naprotiv. Tu se najlakše okliznuti i pasti u banalno. Zato Černobilj i jeste tako dugo i tako uporno neispričana trauma naše kulture.
Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja
