Željko Vuković, uposlenik Univerzitetske bolnice Foča, prije nekoliko godina prijavio je korupciju u ovoj ustanovi, ali umjesto da je spriječi, postao je žrtva mobinga. Na poslu konstantno doživljava prijetnje, uvrede, pritiske i ucjene koje su kulminirale prebačajem na drugo radno mjesto i pripisivanjem zdravstvene dijagnoze koju nema. Prošlog mjeseca tužio je direktora ove Bolnice, Veljka Marića, i nada se pravdi, mada mu nanesenu štetu više niko ne može nadoknaditi.
Zbog svega navedenog, Željko je odlučio da svoju priču podijeli sa javnošću. Na sastanak sa nama donio je tuce papira – svaki od njih je po jedan dokaz o maltretiranju na radnom mjestu kroz koje prolazi već godinama.
Sve je, kaže, počelo u decembru 2013. godine, kada je direktor Veljko Marić postavio Valentinu Burilo za glavnog laboranta na odjeljenju Mikrobiologije, na kome je Željko tada bio zaposlen. Budući da ona ima srednju stručnu spremu, a da je Željko u to vrijeme imao zvanje diplomiranog medicinara zdravstvene njege, prijavio je slučaj inspekciji rada. Mjesec dana kasnije, inspekcija je ustanovila nepravilnosti u postavljanju Valentine Burilo na ovo mjesto. Četiri dana nakon dolaska inspektora, Marić je sazvao sastanak službe Mikrobiologije na kome je Željku otvoreno prijetio pred kolegama.
– Rekao mi je da mogu biti i akademik SANU-a, ali da nikad neću dobiti ovo radno mjesto dok je on na vlasti. Rekao mi je da, ako mi se to ne sviđa, uzmem radnu knjižicu, pa da me glavni tehničar isprati preko kapije. Prozivao me je da sam na leru (da ne zna šta će sa mnom) i da se zapitam da li ću ja moći raditi posao laboratorijskog tehničara ikako, i zaprijetio da će mi dati otkaz, ali ne na papiru, već da će mi ga dati uramljenog kao sliku, za uspomenu i dugo sjećanje – prisjeća se Željko.
Direktor Veljko Marić, desno na fotografiji
Od tada je, dodaje, skoro svakodnevno izložen mobingu od strane direktora Veljka Marića na sve moguće načine.
– Tjerao me je da pišem izjave za sve što uradim na poslu. Prije dvije godine, pokrenuo je pet tačaka teže povrede radne obaveze protiv mene, od kojih je jedna bila da sam davio kolegu na radnom mjestu i to u vrijeme kada sam bio na bolovanju i uopšte nisam bio u Foči. Za jednu od tih tačaka tada me je kaznio javnom opomenom u trajanju od šest mjeseci bez ijednog dokaza – navodi Željko.
No, kaznama tu nije bio kraj.
– Jednom me je kaznio da sam pogrešno izdao nalaz, a disciplinski postupak protiv mene pokrenuo je dok sam bio na bolovanju. Poslao mi je papire nekoliko dana prije zasjedanja disciplinske komisije, što mi je otežalo da nađem branioca. Upravni odbor Bolnice odbio je moju žalbu i zaključio da sam ja kriv. Rekli su da pravdu tražim na sudu – priča Željko za naš magazin.
A kraj nije bio ni maltretiranjima. Željko kaže da mu direktor nije odobrio bolovanje nakon operacije prsta, već ga je primoravao da radi iako je na poslu neprestano u dodiru sa potencijalno infektivnim materijalom. Osim toga, tvrdi, Marić ga je primoravao da obavlja poslove koji nisu u njegovoj nadležnosti.
– Kada je načelnica Mikrobiologije otišla na bolovanje, Marić je doktorici koja je ostala, Ružici Lukić, dao subspecijalizaciju i ostavio službu bez ljekara. Pošto sam ja radio na važnim analizama dijagnostike bolesti krvi, on je mene tjerao da izdajem nalaze, pa sam se obraćao njemu i Sindikatu zdravstva Bolnice Foča da to nije moj posao. Direktor me je tada ucijenio da moram izdavati nalaz ili ću dobiti otkaz, ali nije htio da mi da pismenu naredbu. Onda sam ja izdavao nalaze, ali uz napomenu da ih je radio laboratorijski tehničar bez prisustva ljekara mikrobiologa. On mi je kasnije po kolegama slao te nalaze da izbrišem napomenu, ali ja nisam htio – priča Željko.
Osim toga, kaže, kolege laboratorijske tehničare i njega Marić je primoravao i da rade pripravnost u vrijeme kada je Mikrobiologija bila bez ljekara.
U februaru 2015. godine, nama je radno vrijeme bilo od 7 do 15 časova, ali nas je direktor slao kući u 12, da bismo bili pripravni do 7 ujutru sljedećeg dana. Međutim, plaćao nas je kao da radimo od 7 do 15 časova, a pripravnost je plaćana šefici Ružici Lukić koja je tada bila na subspecijalizaciji. Ulagao sam prigovore na pripravnost, ali on nije reagovao – kaže Željko.
Nakon toga, pritisci su postali još jači. Prema Željkovim riječima, Marić je počeo da mu prijeti otkazom putem telefona, a po povratku sa subspecijalizacije u prijetnjama mu se pridružila i Ružica Lukić.
– Doktorica Lukić je počela da me maltretira i da mi prijeti višegradskom mafijom i svojim đeverom Milanom Lukićem koji mog oca i mene prati iz Haškog tribunala, a sve to pred svjedocima. I Marićeve i njene prijetnje sam zabilježio u izjavi koju sam predao na protokol, ali nikad nisam dobio povratnu informaciju. Inače, dr Lukić se udružila sa Marićem, a ja joj smetam zato što je spomenuta glavna laborantkinja Valentina Burilo njena kuma – navodi Željko.
Prebačaj na drugo radno mjesto i dopisivanje dijagnoze
Mjesec dana poslije navedenih prijetnji, Željko je otvorio bolovanje. Razlog – stres zbog mobinga. No, već sutradan sačekalo ga je novo iznenađenje.
– Na kućnu adresu stiglo mi je rješenje o premještaju u Službu za urgentnu medicinu, na mjesto medicinskog tehničara. To je protivzakonito iz dva razloga: kao prvo, zato što me je premjestio dok sam na bolovanju, a kao drugo, zato što to radno mjesto ne odgovara mojoj stručnoj spremi, niti iskustvu – priča Željko.
Njegovo bolovanje trajalo je od 1. decembra 2015. do 1. avgusta 2016. godine. Psihijatar je ustanovio da je stres na radu kod Željka rezultovao mentalnom i psihičkom iscrpljenošću, a sve zbog neetičnog postupanja poslodavca prema njemu. Nakon bolovanja, dodatni udarac u seriji pritisaka zadala mu je ljekarska komisija Fonda zdravstvenog osiguranja (FZO) Foča.
– Ta komisija mi je propisala da krenem na posao, pa sam, tri dana prije povratka na posao, otišao u FZO po papire. Međutim, oni su meni, pored dijagnoze stresa, dopisali dijagnozu ‘F78.1 retardio mentalis alia’ (druga duševna zaostalost – značajan poremećaj ponašanja koji zahtjeva pažnju i tretman). Vjerovatno su namjeravali da me penzionišu sa tom dijagnozom, da se više nikad ne vratim na posao, ali ja tu dijagnozu nemam. Fond je pristrasan zato što je njegova direktorica Draženka Đurić u isto vrijeme predsjednica Upravnog odbora Bolnice Foča – priča Željko ogorčeno.
Postavlja se pitanje kako je komisija FZO-a uopšte postavila dijagnozu kada to nisu njene ingerencije. Ali to nije jedino nad čime u ovom slučaju stoji znak pitanja.
Od decembra do avgusta treći član Komisije Ljubo Veljović nije bio prisutan na komisiji, ali je redovno potpisivao sve, uključujući i moju dijagnozu. Zanimljivo je da je nekoliko dana nakon tog potpisa direktor Veljko Marić primio njegovog sina Dragana Veljovića na mjesto medicinskog tehničara na hirurgiji u Bolnici Foča – navodi Željko.
Zbog dopisane dijagnoze i neprisustva Ljuba Veljovića sjednicama Komisije, Željko je uputio pismeni prigovor direktorici fočanskog FZO-a Draženki Đurić. U njenom odgovoru stajalo je da je Komisija radila u skladu sa važećim pravilnikom, te da nije učinila nikakav propust, niti povredu Željkovih prava. O Veljoviću ni riječi.
Premještaj ucjenom i čistačica-laboratorijski tehničar
Kada se Željko vratio na posao, 1. avgusta prošle godine, dobio je na potpis aneks ugovora o radu da je prebačen na mjesto medicinskog tehničara u Službi za urgentnu medicinu i bolnički prijem. Negirali su da su mu rješenje o prebačaju poslali još dok je bio na bolovanju i ponudili mu novo rješenje. Kao razlog za prebačaj naveli su sistematizaciju radnih mjesta radi bolje organizacije posla. Novi ugovor je morao da potpiše, jer su mu, kaže, rekli da u suprotnom ostaje bez posla.
Međutim, vrlo brzo se pokazalo da sistematizacija nema veze sa Željkovim prebacivanjem na drugo odjeljenje. Na njegovo mjesto u službi Mikrobiologije, isti dan kad je on prebačen na drugo odjeljenje, kao volonter došla je Ivana Mihajlović koja je do tada u Bolnici Foča radila kao – čistačica.
– Ivana je u Bolnici radila kao čistačica firme ‘SM 99’ iz Kotor Varoši, prala je suđe i ribala hodnike u laboratoriji. Onda je uz taj posao počela pripravnički staž kao laboratorijski tehničar, pa je u radila laobratorijske nalaze u plavoj kecelji čistačice, a sve vrijeme platu je primala u svojoj firmi. Čak me je vrijeđala pred načelnicom i ostalim kolegama da sam lopov, ptica švraka, grabljivica, pa sam i tada potražio zaštitu od direktora, ali nije reagovao, naravno, jer je ona pod njegovom zaštitom – kaže Željko.
No, ništa nije slučajno. Željko tvrdi da je Ivana Mihajlović primljena na njegovo mjesto stranačkom linijom, u isto vrijeme kada je zaposlen sin Ljuba Veljovića. Naime, Veljko Marić je predsjednik fočanskog SNSD-a i narodni poslanik ove partije u Narodnoj skupštini Srpske. Njegov lični vozač u Bolnici Foča je Vukan Mihalović, inače svekar Ivane Mihajlović.
Svima je poznato da Marić troši bolnička sredstva u lične svrhe tako što ga Vukan Mihajlović vozi službenim kolima Bolnice i za potrebe političkog angažmana – ističe Željko.
Da je Željko protivzakonito premješten na drugo radno mjesto utvrdila je i inspekcija rada, ali direktor Marić nije sproveo njenu odluku. I ne samo to. Željko trenutno radi svakog dana od 7 do 14 časova, ali mu se u radne sate piše tek svaki drugi dan, a nekada ga, kaže, tjeraju da radi smjenu od 14 do 21 čas iako ona u pravilniku ustanove ne postoji.
„Ovo nije mobing, već strašni teror na radnom mjestu“
Tražeći pomoć, Željko se obraćao i Udruženju „Stop mobing“ iz Trebinja. Anica Ramić, ispred ovog Udruženja, za „Moju Hercegovinu“ je potvrdila da je upoznata sa Željkovim slučajem, nazivajući ovakvo postupanje menadžmenta Bolnice Foča prema njemu „klasičnim mobingom koji ide do mjere iživljavanja“.
– Ovo nije mobing, već strašni teror na radnom mjestu koji ostavlja strašne posljedice na čovjeka. Iako kao treća strana mi možemo da pokrenemo sudski postupak, uputili smo ga da se obrati Ombudsmenu, jer je njemu u interesu da se to završi na nivou menadžmenta i njega lično, pošto se sudski spor ne bi završio za najmanje četiri godine. A čak i da dođe do sudskog spora, to bi vjerovatno bilo u korist poslodavca, jer je politika, nažalost, danas svugdje upletena – ističe Ramić.
Anica Ramić, “Stop mobing” Trebinje (FOTO: Moja Hercegovina)
Veliki problem kod žrtava mobinga je, dodaje ona, to što je okolina ta koja ne smije da reaguje, koja ćuti i boji se za sebe, pa niko neće da pomogne žrtvi.
– Poslodavac i sprovodi mobing da bi na jednom primjeru pokazao da se niko ne smije usuditi da prijavi korupciju, jer bi prošao još gore. Zato zviždača nema više, ljudi se boje da ne ostanu bez posla. Vjerujem da dosta njih oko Željka zna pravu istinu, ali da ne smiju da reaguju – smatra Ramić.
I Ombudsmen ostao bez odgovora Bolnice Foča
Željko je poslušao savjet „Stop mobinga“ i žalio se instituciji Ombudsmena za ljudska prava BiH. U svojoj žalbi, on je na 200 strana detaljno opisao maltretiranja koja godinama doživljava na radnom mjestu. Ombudsmeni su reagovali na Željkovu žalbu, ali na njihovu preporuku u Bolnici Foča nije reagovao niko.
Predrag Raosavljavić (FOTO: Milutin Stojčević)
– Dana 30.08.2016. godine upućena Preporuka Univerzitetskoj bolnici Foča da poništi Rješenje o premještaju od 01.12.2015. godine i podnosioca žalbe vrati na radno mjesto laboratorijskog tehničara u Odsjeku za medicinsku mikrobiologiju. Preporučeno joj je i da preduzme neophodne mjere na prevenciji i eliminaciji mobinga putem uspostavljanja internih procedura ili mehanizama koji bi bili dostupni radnicima, a u skladu sa pozitivnim propisima i nalazima iz preporuke, te da u roku od 30 dana, računajući od dana prijema, obavijesti Ombudsmene Bosne i Hercegovine o postupcima i rokovima za preduzimanje mjera na realizaciji preporuke – naveo je za „Moju Hercegovinu“ pomoćnik Ombudsmena Predrag Raosavljević.
Međutim, Ombudsmenima u predviđenom roku nije dostavljen odgovor na preporuku, pa su, u skladu sa Zakonom o ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine, 25. novembra prošle godine uputili urgenciju Upravnom odboru Bolnice da preduzme mjere na provođenju preporuke i da informacije o tome dostavi u novom roku od 20 dana. Istom urgencijom, odgovorni javni organ je poučen da neprovođenje preporuke ombudsmena predstavlja oblik nesaradnje i direktno kršenje članova 30. i 31. Zakona o ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovine, te upozoren da će u slučaju da nakon urgencije ne dođe do provođenja preporuke Ombudsmena, o tome će biti obaviještena Narodna skupština Republike Srpske i Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, uz navođenje imena službenika koji su zauzeli takav stav. No, reakcije ponovo nije bilo.
– Do današnjeg datuma nije dostavljen odgovor bilo na preporuku, bilo na urgenciju Ombudsmena Bosne i Hercegovine, te će ovaj slučaj nesaradnje biti uvršten u Godišnji izvještaj o rezultatima aktivnosti Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine za 2017. godinu – naveo je Raosavljević za naš magazin.
Uporno do pravde
Zbog svega navedenog, ne čudi što ni „Moja Hercegovina“ nije uspjela da dobije odgovore od Veljka Marića. Pozivali smo ga na intervju više puta, ali nije bio zainteresovan.
Budući da Željkovi pokušaji da riješi probleme unutar Bolnice Foča nisu urodili plodom, prošlog mjeseca podnio je tužbu protiv Veljka Marića zbog premještaja na drugo radno mjesto. Nada se pravdi, ali mu nanesenu štetu, kaže, niko više ne može nadoknaditi. No, ima razlog zbog kojeg ne odustaje.
– Neću odustati dok crno na bijelo ne dobijem da ništa nisam kriv. Hoću da to čuju svi. Hoću da bude pravda – zaključio je Željko za naš magazin.
U međuvremenu, Željko nije odustao ni od lične nadogradnje, jer voli svoj posao iznad svega. Stekao je zvanje mastera zdravstvenih nauka i već sedam godina učestvuje u brojnim projektima UNDP-a koji su u vezi sa oblašću zdravstva.
*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)
