Šta su nam protesti opozicije u Republici Srpskoj rekli o javnim RTV servisima? Ovdje ne računamo RTRS, koji je odavno okupirano javno dobro u džepu režima. Kako su se demonstracije i kontramiting bojili na BHT-u i Federalnoj? Bez obzira na stanovite razlike u pripremi, koje su došle do izražaja na sam dan događaja, zajednička odlika je da se Republika Srpska predočava kao reljef političke izuzetnosti kojem se sporadično pristupa s naglašenom pažnjom, koja opet zna vrvjeti od neumjerenosti (izvještavanje FTV-a o protestima) ili neuvažavanja šireg konteksta. Opravdanje, koje ponovo nije prihvatljivo, može biti i u činjenici da se događaji na terenu u manjem entitetu prate putem specijalnih izvjestilaca ili dopisnih reportera, što još više povećava odgovornost urednika.
Banjaluka se ispostavlja kao (namjerno?) neuhvatljiva i nerazumljiva provincija medijskom Sarajevu ako je suditi po javnim emiterima. Dok su na BHT-u i opozicioni skup i miting vlasti gotovo isključivo prepoznati kroz iskre itekako prisutne nacionalističke retorike (ako isključimo nastup komentatora Srđana Puhala), na FTV-u je opoziciono okupljanje naroda otvoreno pozdravljeno kao izraz dugo čekane političke emancipacije protivnika režima. Zapravo su obje medijske slike izmaštane i pojednostavljene realnosti manjeg entiteta.
Protestima i kontramitingu prethodile su sedmice užarenih političkih sukoba iz kojih su se mogli razaznati odnosi i unutarnja stanja vlasti i opozicije, ali oni su najčešće bili polovično ili letimično ekranizovani. Dnevnici naših javnih televizija nemaju praksu iscrpljivati političke teme razvlačenjem političara, ispitivanjem glasina, bilježenjem kuloarskih priča, kreiranjem top-teme po sopstvenoj inicijativi, ili hvatanjem (polu)istina sa skupštinskih hodnika. Umjesto toga, urednici se zadovoljavaju tlapnjom o nepoštenoj kasti političara koja se zakači tek pokojom populističkom opaskom.
Slično je bilo i pred vruće političko proljeće u Republici Srpskoj, uz dodatak da vijesti iz Banjaluke redovno nisu ukomponovane sa ostatkom zemlje. Daje im se izdvojen i drugačiji tretman koji podrazumijeva izostanak konteksta. Prosječni čitalac beogradske štampe može se bolje informisati o političkoj sceni Dodika, Bosića i Čavića nego gledalac sarajevskih televizija. Šta je razlog tome? Duboka podijeljenost zemlje koja je uticala i na medijsku fragmentarnost? Uredničke politike koje na Banjaluku gledaju kao na udaljenu provinciju koja se mora propratiti, ali iz sarajevske perspektive? Šta god da je razlog, najviše ispaštaju gledaoci. Kako im je već jedan dio pretplate u nepovrat otišao plaćanjem RTRS-ovih propagandista, građani sa velikim očekivanjima prate informativne programe preostala dva javna emitera. U nadi da će gledati cjelovite, istinite i uravnoteženo pripremljene dnevnike. U kojima Republika Srpska nije naprasno otkriveno nacionalističko gnijezdo, ili navijački teren federalnih političkih ciljeva.
