To je već postalo opće mjesto naših medija: priča o referendumu potpuno je zasjenila izvještavanje o izborima i kampanji

U centralnim informativnim emisijama ATV-a i Hayata predizborna kampanja bila je zasjenjena pričom o referendumu o Danu RS-a. A onda, prilikom samog održavanja izbora, desila se erupcija izvještavanja o tome kakva je izlaznost, kakva je atmosfera u stranačkim štabovima, koliko je bilo nepravilnosti, gdje, kakvih i sl. Kako to već u vrijeme svakih izbora biva i to ne samo na ove dvije televizije.

Pristup je to kakav se praktikuje za estradne i sportske događaje. O Olimpijskim igrama, naprimjer, prije njih samih izvještava se gdje će se održavati i, povremeno, kako teku pripreme za njih. Same Igre su ono o čemu se izvještava intenzivno. Međutim, izbori su nešto drugo.

Radi se o tome da građani 65 posto svojih problema rješavaju na lokalnom nivou. Centralne informativne emisije u pravilu trebalo bi da se dominantno bave problemima koji se građana najdirektnije tiču. Lokalni izbori su idealna prilika za to jer su tada svi politički akteri, kao i građani, zbog atmosfere predizborne kampanje, najotvoreniji da ukažu na te probleme. S druge strane, to je vrijeme pogodno i da se ispita politička pismenost građana jer od nje najviše zavisi političko i društveno uređenje zemlje od lokalnog do izbornog nivoa. Naprimjer, da se vidi koji su zaista kriteriji po kojima građani biraju svoje političke predstavnike. Koliko prate programe i obećanja te njihova ispunjenja…

Takvo što nije se moglo vidjeti. Kao što je rečeno, sve je preklopio referendum. A ta tema je politički napuhana. Osim toga, u službi je predizborne kampanje. To znači da su novinari, izbjegavajući pričati o temama koje mogu biti u službi kampanje, ipak uletjeli duboko u nju. Priča o referendumu nije se mogla izbjeći jer se i ona na neki način ticala direktno građana, njihovih pojedinačnih života. Prije svega jer je kod dosta njih izazivala osjećaj straha od rata. Međutim, tome se onda pristupi na način da se ispita kredibilnost onoga ko govori o mogućnosti rata da takvo nešto uopšte prognozira, ali se ispita i sama mogućnost rata. Novinari su se odlučili da budu nosači mikrofona od jedne nekompetentne osobe koja kaže bit će rata do druge koja kaže da ga neće biti i da treba smiriti tenzije. Najčešće se radilo o visokopozicioniranim političarima koji su tek tako, bez ikakvih dokaza, ispaljivali zastrašujuće i umirujuće rečenice. Time im se davalo na prostoru i marketingu. Htjeli ili ne htjeli, novinari su tako i uticali na rezultate lokalnih izbora kroz priču koja ni po čemu nije lokalna. Mogli su to uraditi i na već spomenuti način, kroz lokalne teme, time bi bili korisniji i građanima i svojoj profesiji. Ovako ništa, do sljedećih izbora.