Besmisleni pritisci
Otkuda toliki otpor obilježavanju ZAVNOBiH-a u Banja Luci? Otkuda toliki pritisci tim prije što za lidere tog entiteta taj dan „ne znači ništa“, dok istovremeno optužuju Sarajevo – ono političko dakako – da zloupotrebljava i prisvaja taj datum iz naše historije.
Zašto to onda dopuštaju Sarajevu i zašto ne istupe i kažu da je to važan datum i za RS – teško je dokučiti. Da li je tu na djelu neka nečista savjest ili nešto slično?
RATNI ZLOČINAC KARADŽIĆ PRVI NEGIRAO ZAVNOBIH
Službena verzija još uvijek glasi da je to „obični radni dan“ za ljude u RS. Jalovo bi bilo one koji se zaklinju u „slovo Dejtona“ podsjećati da, sve dok se drukčije ne dogovori – praznici RBiH ostaju na snazi.
Prvi razlog za otpor struktura RS bi mogao biti formalističke naravi. Naime, Karadžićevi srpski nacionalisti donijeli su na zasjedanju skupštine preddejtonske RS 20. jula 1993., i to baš u Mrkonjić Gradu, odluku koja glasi:
„(1) Proglašavaju se u cijelosti nevažećim odluke ZAVNOBiH-a donešene na zasjedanju održanom u Mrkonjić Gradu 26.11.1943. godine. (2) Utvrđuje se da između ustavno-pravnih rezultata zasnovanih na nevažećim odlukama ZAVNOBiH-a i Republike Srpske, kao države zasnovane na originernom pravu srpskog naroda na samoopredjeljenje, ne postoji nikakav oblik državno-pravnog kontinuiteta“.
Formalni pravorijek u stvari krije, drugi, suštinski, sadržaj i razlog. ZAVNOBiH se negira jer je njegov pravi smisao bilo postizanje autohtonog političkog ugovora društvenog zajedništva. To je vizija društvenog ugovora utemeljenog na ravnopravnosti naroda i slobodama i pravima pojedinaca.
Vizija ZAVNOBiH-a temelji se na historijskim činjenicama zajedničkog iskustva života u etnički raznovrsnom okruženju; druga, nacionalistička vizija koja osporava i vidjeli smo „ukida“ ZAVNOBiH, temelji se na „alternativnim činjenicama“ o drevnim plemenskim mržnjama i nužnosti separacije i segregacije koja se vrlo često „opravdava“ vokabularom ljudskih prava. Vizija ZAVNOBiH-a implicira dinamičke i dijalektičke kolektivne identitete unutar kojih je etnički identitet na jedan egzistencijalan način suštinski suodređen drugima. (Asim Mujkić, Inforadar)
Cijela Bosna – Miran Balkan!
Na pominjanje jednom beogradskom političaru da kanim podsetiti na godišnjicu prvog zasedanja ZAVNOBiH-a ekspresno me je upitao je li jubilej „s nulom“.
Biće za dve godine, rekoh. Oćuta, nasmeši se i veli da požurim „dok to Milorad uz pomoć Rusa i ovog našeg nije rasturio k’o bugarsku skupštinu“.
Čovek je, očito, precenio (ne)moć uobraženog baje od Laktaša, ali nisam otrpeo i rekoh mu da je Bosna izdržala teror i nadživela i mnogo veće gazije od pomenute zadribalde. Biće Bosne!
Beše davno. U Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. u sedam uveče počelo je zasedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBIH) i trajalo je do duboko u noć, do četiri sahata ujutro. Bila je to ozbiljna stvar, osnivačka skupština sa 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 sa pravom glasa.
ZAVNOBiH je formalno oformljen kao opštepolitičko predstavništvo Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP) BIH, ali je, stoji u požutelim artijama, u praksi značilo kao njen najviši organ vlasti. Odbornici su usvojili Rezoluciju i Proglas narodima BiH u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode u zemlji i inostranstvu, mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a.
Aktima je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Na zasedanju je izabrana delegacija od 58 članova koja će predstavljati BiH na Drugom zasedanju AVNOJ-a (29. novembar 1943. u Jajcu). Istovremeno je konstituisano Predsedništvo ZAVNOBiH-a, sastavljeno od 31 člana, sa dr. Vojislavom Kecmanovićem, lekarom iz Bijeljine, kao predsednikom. Iščitajte ovo još jednom nacionalšovinisti bosanskohercegovački – svih boja! (Dragan Banjac,Al Jazeera)
Ljekarsku komoru KS već dvije godine vodi nelegalno rukovodstvo
Smrt dvogodišnje djevojčice iz Kaknja, nedavno preminule tokom operacije pod punom narkozom u jednoj sarajevskoj privatnoj ljekarskoj ordinaciji, sa razlogom je izazvala brojne reakcije. Za očekivati je da će nadležno tužilaštvo dosljedno istražiti uzrok smrti, a odgovorne i procesuirati. Sve zahtjeva poseban senzibiltet i izbjegavanje upiranja prsta u krivca odmah nakon događaja, a pogotovo prije okončanja istrage. Upravo toga radi, teško je zanemariti činjenicu da je smrt djevojčice poslužila da u pozadini eskalira lični animozitet i netpljivosti koje što otvoreno, što tajno prema pojedinim ljekarima iskazuje generalna direktorica Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo (KCUS) Sebija Izetbegović.
To što jedna od doktorica koja je operisala djevojčicu nije produžila licencu federalne ljekarske komore, što je administrativni propust jer ima važeću licencu Ljekarske komore ZDK, poslužila je sarajevskoj Ljekarskoj komori da ekspresno reaguje i stvori dojam u javnosti da su oni pronašli krivca kojeg treba odmah kazniti. No, rukovodstvo sarajevske Ljekarske komore zaboravlja jednu činjenicu: njihov izbor i trenutna funkcija u komori su irelevantni jer nije potvrđena zakonitost izborne skupštine održane decembra 2018. godine. Ukratko, Ljekarska komora KS dijeli lekcije o zakonitosti, dok i sama nema taj legitimitet!
Da pojednostavimo, po nalogu Sebije Izetbegović, izvršen je tada svojevrsni puč izborom novog rukovodstva Ljekarske komore, odnosno kadrova po želji „generalne direktorice“. Općinski sud u Sarajevu je septembra 2019. godine prvostepeno presudio da je izborna skupština održana na nezakonit način te se poništavaju svi tada donešeni akti.
Dvije godine potom još uvijek se očekuje drugostepena presuda Kantonalnog suda Sarajevo, ali sporno rukovodstvo nastavlja da se obračunava sa svima koji nisu miljenici „profesorice, direktorice, supruge“. Ukoliko se potvrdi prvostepena presuda o nelegalnosti sarajevske Ljekarske komore, samim tim biće upitna i zakonitost izbora rukovodstva Ljekarske komore Federacije, gdje je putem delegata iz Sarajeva za predsjednika izabrana doktorica Amila Bećirović koja je, treba li naglašavati, SDA aktivistica.
Žurnal je pisao zašto je za direktoricu Kliničkog centra važna prevlast i u federalnoj Ljekarskoj komori, jer daje uticaj na mogućnost oduzimanja ljekarske licence.
Podsjetimo, odmah po spornom izboru novog rukovodstva Ljekarske komore KS, njihov Etički komitet namjerio je oduzeti je licencu direktoru sarajevske Opće bolnice Ismetu Gavrankapetanoviću. No odluku je trebala potvrditi Sud časti Ljekarske komore Federacije. No spriječili su to prije svih ljekari odnosno Ljekarska komora ZDK , koja je pružila otpor ličnim osvetničkim metodama Sebije Izetbegović.
Potom je „secirana“ licenca prim. dr. Ednana Drljevića nakon što je iz Zenice došao na mjesto šefa Infektivnog odjela Opće bolnice Sarajevo. Pravi razlog je što se on suprostavio metodama odnosno koje je izvjesna „Seb.“ davala o načinu borbe protiv korona virusa. (Amarildo Gutić, Žurnal)
Literatura u kolumni
Na koji način se odnose/nadopunjuju Vaš kolumnističko-komentatorski i literarni diskurs, kao dvije vrste narativizacije stvarnosti?
Skoro nikako se ne nadopunjuju, osim što nekad za Dane a prije za neke druge novine pišem autopoetičke eseje u kojima mislim vlastito pisanje, analiziram ga i činim transparentnim.
Često iz rukopisa na kojima radim uzmem odlomak i ubacim u prostor kolumne ili druge stalne rubrike u Danima koja se zove Ruin Lust, pa se zna desiti da mediokritetski književni kritičari onda misle kako sam ja to prvo napisao kao kolumnu a onda iz kolumne ugradio u književni tekst. To je stoga jer su ljudi zlonamjerni i jer ne znaju čitati književnost. I isto razlog zašto tako misle je što potcjenjuju kolumnu kao formu. Za mene je kolumna prostor u koji ulijevam određenu sadržinu, često ta sadržina može imati sve elemente književnosti, i u kolumni možeš napisati vrhunsku književnu rečenicu, odlomak ili cijeli tekst, kao i na Twitteru, ali su ljudi primitivni i staromodni pa mrze i boje se svega što nije napisano u glupavim književnim kanonima kojih se pridržavaju.
Kolumne su jedna sklopka u glavi, književnost je druga sklopka pisanja.(Faruk Šehić, Bookstan on Air)
