I dalje vjeruju da im se zločin isplatio

Nova knjiga crnogorskog i bosanskohercegovačkog književnika i kolumniste Andreja Nikolaidisa ‘Safari u Sarajevu’ dio je, kaže pisac, zamišljene trilogije, čiji se podnaslov – Kako ubiti vampira, referira na znameniti roman Borislava Pekića.

„Prvi dio ove trilogije je ‘Most na Drini’ – jasno je sa kim polemišem, dok će njen treći dio biti moja verzija ‘Gorskog vijenca’, takođe jednog od kapitalnih djela jugoslavenske književnosti. Ova tri romana svojevrsno su ‘novo čitanje klasika’: traženje odgovora na pitanje kako bi ta djela, nekoliko decenija nakon što su napisana i sa iskustvom koje imamo, mogla biti pročitana“, kaže Nikolaidis za Slobodnu Bosnu.

SB: Koliko je na Vaše ‘novo čitanje’ Ive Andrića, Pekića i Njegoša uticalo iskustvo rata u Bosni i Hercegovini?

NIKOLAIDIS: Presudno. Međutim, imam utisak da je moje dosadašnje ‘novo čitanje’ klasika malo koga zanimalo u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini. Naime, ‘Most na Drini’, veoma polemičan prema Andriću i najblaže rečeno kontroverzan, nije izazvao nikakvu javnu reakciju.

SB: Zašto?

NIKOLAIDIS: Bez lažne skromnosti, da sutra crknem, iza mene bi ostala barem prilično opsežna i impresivna kritika velikosrpskog nacionalizma. Kada bi neko sabrao sve što sam napisao i posvetio toj biblijskoj pošasti koja neće prestati da proizvodi žrtve i da sanja svoje krvave snove, bilo bi mu jasno zašto se moje knjige ne prodaju u srpskim knjižarskim lancima – uključujući ove u Crnoj Gori. Zato nema pozitivne kritike, zato me ne pozivaju da gostujem u njihovim medijima i sl. No, zašto me prećutkuje tzv. bošnjačka i crnogorska elita, zašto sam kod njih zabranjen? Vjerujem iz političkih razloga. Naime, aktualnu vlast u Bosni i Hercegovini nazivam kvislinškom, izdajničkom i sramnom. Mislim da je to razlog zabrane.

SB: Očekujete da će ‘Safari u Sarajevu’ imati sličan tretman?

NIKOLAIDIS: Očekujem. Još kao tinejdžer sam prestao vjerovati da bi, da me nema, svijet bio drugačiji, da bi plakao zbog toga što sam otišao. Bez mene se, dakle, može. Ipak, uskoro će crnogorski ‘Fokalizator’ i bosanskohercegovačko ‘Vrijeme’ štampati ‘Safari u Sarajevu’, pa će onaj koga to bude zanimalo jednom saznati kako su, devedesetih godina prošloga vijeka, fašisti i psihopate iz Zapadne Evrope dolazili u opkoljeno Sarajevo da ubijaju sarajevsku djecu, te ima li adekvatne kazne za takav zločin. Takođe, vjerujem da će jadnom neko poželjeti da sazna kakav je genocid počinjen nad Bošnjacima u Podrinju i koji su sve monstruozni zločini počinjeni u Višegradu, o čemu govori ‘Most na Drini’.

SB: U romanu ‘Safari u Sarajevu’ nema pozitivnog lika. Niste mogli…?

NIKOLAIDIS: Ne, očito više nisam u stanju da proizvedem pozitivan lik, niti da, izuzev kao najbrutalniji sarkazam, pošaljem tzv. pozitivnu poruku. Moje su knjige uvijek bile mračne; nekoliko posljednjih očito su mračnije od mračnog standarda. Ne vidim ništa pozitivno; vidim samo nedovršenost i mogućnost za ponavljanje užasa. Koji će se, siguran sam, desiti. Na Balkanu, uostalom, nikada ni jedan posao nije završen do kraja i fraze poput ‘suočavanja s prošlošću’, ‘individualne odgovornosti“ i slično ne znače ništa. Pa, za skidanje table sa likom ratnog zločinca Ratka Mladića danas je neophodan ‘pravni osnov’!“ Ideološko tumačenje stvarnost odbijam kao najcrnje nasilje. Tim prije što pripadam generaciji kojoj je dva puta u životu srušeno sve u šta je vjerovala. Prvi put 1992. godine, kada mi se sarajevska stvarnost ukazala kao vlastita krvava suprotnost; uključujući komšije, koji su odjednom postale pomahnitale zvijeri.

SB: Crna Gora drugi put?

NIKOLAIDIS: Da, avgust 2020. godine i propast crnogorskog emancipatorskog projekta.

I svijet se rastače na elementarne čestice; imperija koja je diseminirala dominantnu ideologiju, u međuvremenu je od nje odustala i ono što trenutno gledamo je goli banditizam SAD. Oni koji tu zemlju vode ponašaju kao pirati. Ako uklonimo ideologiju koja nas je uvjeravala da postoji međunarodni pravni poredak i ideja pravde koja kroz taj poredak može biti ostvarena, veoma lako ćemo se prisjetiti da u ovome što se zbiva, u to banditskom ponašanju Amerike, nema ničeg novog.

SB: Nema?

NIKOLAIDIS: Ne! O tome piše Augustin u ‘Ispovijestima’. Imate znameniti odlomak, susret vladara i pirata, kada vladar pita pirata šta mu je bilo na pameti kada je napao njegove brodove. A šta je tebi bilo na pameti kada si napadao druge države, odgovara pirat i konstatuje da je obojici na pameti bilo isto – pljačka. Da, vi imate zakone, ali i mi pirati plijen dijelimo po nekim zakonima, kaže pirat. Jer zakoni uvijek postoje. Ali ono što razbojničku družinu razlikuje od države nisu zakoni i pravna država, nego pravda. Ukoliko nema pravde, nema ni razlike između države i razbojničke družine. A pravde nema, sve se raspalo. Ostala je gola sila.

SB: Koja je to ‘sila’ uticala na to da, tri decenije nakon zločina, ispričate priču o ‘sarajevskom safariju’?

NIKOLAIDIS: Da o tome napišem roman na pamet mi je prvi put palo 2022. godine. Nisam se usuđivao, jer nisam imao dovoljno informacija. Posljednjih mjeseci je dosta toga objavljeno, dobili smo i psihološki profil ljudi koji su pucali: postalo je jasno da je riječ o licima koja funkcionišu mimo zakona, koji su toliko bogata da misle da mogu sve što požele. Takvi su išli na Epsteinovo ostrvo, uvjereni da su vrsta zaštićena od kazne. Stvarao sam lik bogatog Evropljanina, fašiste koji s prezirom i mržnjom gleda na muslimane; čudovišta koje je u stanju ubiti dijete dok je majci u naručju. Ta majka u mom romanu ima drugi život, odnosno ono što je mogla izvući od života nakon što joj je 1992. ubijeno dijete. Angažuje detektiva da pronađe Italijana, sarajevskog snajperistu, i da ga ubije. Ne vjeruje u sud, želi osvetu. Eto, o tome govori moj roman noir, čiji su junaci i Aleksandar Vučić i Vojislav Šešelj. Obojica su, naime, nedvojbeno boravili na Jevrejskom groblju, sa koga su, pored ostalih lokacija, pucale psihopate koje su stizale na ‘sarajevski safari’. Ne vjerujem da ćemo doživjeti sudski eprilog ovog slučaja, koji čak nije pokrenulo tužilaštvo BiH, nego italijansko.

SB: Zašto ne vjerujete?

NIKOLAIDIS: Mnogo je vremena prošlo, svjedoci volšebno nestaju i umiru, pitanje je ko bi uopšte svjedočio. No, sve i da proces bude pokrenut, razvukao bi se u nedogled. Najzad, znamo da na ovom svijetu bogati rijetko odgovaraju za svoja nedjela.

SB: Italijansko tužilaštvo je, kažete, pokrenulo istragu, vodeća zapadna štampa o tome piše… Vidite li tu i neku političku poruku?

NIKOLAIDIS: Budući da priča o ‘sarajevskom safariju’ 2022. godine nije izazvala ni približno interesovanje najuticajnijih zapadnih medija, nije bez osnova pomisliti da neko sa Zapada ovim šalje poruku Aleksandru Vučiću. Svjestan kako stvari funkcionišu i koliko je Zapadu stalo do pravde i do žrtava – nimalo! – ne vjerujem da će Bosna i Hercegovina od toga vidjeti dobra; baš kao što ga nije vidijela ni od ostalih procesa. Jer paradoks Bosne i Hercegovine je i to što su se žrtve doslovno borile da budu uočeni i osuđeni zločini koji su nad njima počinjeni, ali su, bez obzira na ishod sudskog postupka, uvijek izostajali politička artikulacija i političke posljedice osuđujućih presuda. Što je Bosna i Hercegovina više dokazivala zločine počinjene nad svojim građanima, to je bivala manja, dok su politički nasljednici ratnih zločinaca sve više profitirali. Naročito iritantno je potpuno odsustvo političkih posljedica presude za genocid. Presuđeno je i – nikom ništa. Srebrenica se i dalje nalazi u etntitetu RS i prepuštena je na milost i nemilost onima koji postavljaju table i veličaju zločinca Ratka Mladića. U krajnjem – a to govorim bez trunke cinizma – ako je i bilo političkih posljedica, one su išle u korist ne žrtve, nego počinitelja genocida. Uostalom, ako pogledate Milorada Dodika i taj monstruozni entitet koji se zove RS, što možete zaključiti?

SB: Što?

NIKOLAIDIS: Da se zločin itekako isplati. A ako se zločini isplati, onda bi ga trebalo ponoviti, je li? Apologete izdaje i klanja, poput Joanikija u Crnoj Gori, danas raspredaju o tome koliko su partizani tokom i nakon rata pobili izdajnika i koljača. Očito nedovoljno, to je jedini valjan odgovor. Revizionizam u zemljama bivše Jugoslavije smrdi do neba, a sa fašistima na vlasti u Vašingtonu, može biti samo još gore. To prosto bazdi, tako da svečani prijemi u američkim ambasadama, gdje viđene zvanice i dalje po inerciji blebeću o demokratiji, progresu i antikorupciji, zapravo nisu drugo do bal pod gas-maskama.

SB: Zašto nije bilo političkih posljedica presuda o kojima govorite?

NIKOLAIDIS: Zašto?! Imamo li presudu za genocid? Imamo. Što još imamo? Poslali su tri zločinca u zatvor, ali ih i dalje slave; i dalje je u njihovim školskim programima negiran genocid, njihove institucije i dalje promoviraju ideologiju u ime koji je genocid počinjen. Što se u političkom smislu promijenilo? Ništa. Ostala im je ideologija, teritorija, zemlja, vlast. Sve! Dodik je na vlast došao tvrdnjom da je genocid počinjen, a karijeru završava tvrdnjom da genocida nije bilo. Prvo je govori kako bi udovoljio onima koji su ga doveli na vlast; kada je se dočepao, prestao je da im udovoljava. Danas mu nešto fali, snosi posljedice zbog monstruoznosti koje činio, sekira se što je sistematski razarao Bosnu i Hercegovinu, uništavao i državu i društvo?! Ne može da spava, grize ga savjest?!

SB: Da, ali ko je za to odgovoran?

NIKOLAIDIS: Svi, svi su odgovorni. Doduše, bošnjačka strana nema i nikada za to nije imala dovoljno snage. Najodgovorniji je, dakle, onaj koji ju je imao, a to je međunarodna zajednica. Ako je neko želio mir na Balkanu, ako je želio pravdu, postojao je samo jedan način da do nje dođe.

SB: Koji?

NIKOLAIDIS: Da velikosrpska ideologija bude zabranjena onako kako je bio zabranjen nacizam u Njemačkoj. Dva puta je u 20. vijeku u ime te ideologije počinjen genocid nad muslimanima i jasno je da će biti počinjen i treći, četvrti ili peti put, dokle god se to zlo ne upokoji kao vampir iz naslova Pekićeve genijalne knjige. To je put, to je istinski put koji vodi miru i pomirenju. Do njega se dolazi tako što naučnim, kulturnim, obrazovnim institucijama zabranite da sprovode i promoviraju tu ideologiju. Kada kažem zabrane, mislim doslovno – zabrane. Jer riječ je o zločinačkoj ideologiji, koju kad zabranite, imate mir. Time bi i Srbija, koja stoljećima posrće pod teretom te ideologije, dobila mogućnost da postane pristojna država. Opterećena idejom o vlastitoj veličini koju ne može da ostvari, Srbija se neprekidno upinje da realizuje svoj izmaštani koncept, na kraju ipak svjesna da za to nema dovoljno snage. Jer da se to moglo desiti, desilo bi se. I po Srbiju i po region je opasno i poražavajuće da, uprkos svemu, u toj zemlji nema druge ideje izuzev velikodržavne, velikosrpske. Njom je premreženo srpsko društvo – od akademije, crkve, škola, univerziteta. Uključujući tzv. pokrete nade, poput ovoga koji se kotrlja Srbijom i koji nije postigao ništa jer je i sam velikosrpski.

SB: Jedan od junaka Vaše knjige je, kažete, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je devedesetih bio na Jevrejskom groblju. Doduše, nije nosio pušku, nego – kišobran.

NIKOLAIDIS: Vučić je sam priznao da je bio na Jevrejskom groblju i potpuno je svejedno što je nosio. Jer sve da je nosio kišobran, ostali su nosili puške. Šta tačno radite tamo gdje su puške uperena na djecu Sarajeva? Kao da neko kaže – da, bio sam u konc-logoru, ali nisam puštao plin, samo sam šetao. Je li Vučićevoj političkoj karijeri naštetilo to što je devedesetih bio na Jevrejskom groblju ili je lider Srbije postao baš zato što je tamo bio? Vučićeva i Šešeljeva odgovornost za sve što se dogodolo i što se događa u Jugoslaviji ne bi bila manja da nisu bili na Jevrejskom groblju.

SB: Zašto ne bi?

NIKOLAIDIS: Zato što su, kao politička sila, oni vodili ruke koje su pucale na Sarajevo. Što očito nije bio problem ni međunarodnoj zajednici, niti bilo kome. Zato više nisam u stanju da pomislim, a kamoli da izgovorim tzv. pozitivnu misao, da kreiram pozitivnog junaka. Sve što mogu je parezija, koju sam upoznao zahvaljujući M. Fukou. Riječ je o konceptu koji podrazumijeva nepokolebljivo izricanje istine, bez obzira na posljedice. Prije svega izricanje istine u lice vladaru, koji ima moć da vas uništi. Parezija podrazumijeva i veliku opasnost po onoga ko verbalno u glavu udara onoga kome se obraća. A taj kome se obraćate je, recimo, Aleksandar Vučić. Nije mi preostalo ništa do da vodim svoj mali, privatni, nebitni rat, jednako prezirući političke organizacije, međunarodnu pravdu, međunarodne institucije. Pljujem na to! Gnušam se! Zahvaljujući aktuelnim nositeljima tzv. demokratskih vrlina na čelu sa SAD, povraća mi se kada vidim američku zastavu. Ne očekujem ništa ni od koga.

SB: A od sebe, što od sebe očekujete?

NIKOLAIDIS: Da ne iznevjerim ono što sam uradio i da idem do kraja. Najdalje što mogu. Zato je Vučić junak mog romana. (Tamara NIkčević, Slobodna Bosna)

The Economist: Amerika je kroz historiju preživjela sve što sada radi Donald Trump

U jeku ogromne krize u SAD-u pod predsjednikom Donaldom Trumpom, američki list The Economist je objavio historijsku retrospektivu pojedinih perioda u historiji ove države koji liče na aktuelno stanje, s porukom da je ova zemlja to uspjela da preživi.

“Kako se Amerika približava svojoj 250. godišnjici, njena politika je sirova, podijeljena i nestabilna. Uzmimo za primjer ubistvo Renee Good u Minneapolisu od strane ICE agenta 7. januara. Amerikanci su dugo mogli gledati iste snimke s tijela i izvući potpuno suprotne zaključke. Ono što je novo jeste da je savezna vlada odmah proglasila preminulu majku ‘teroristom’ i ugušila istragu o tome šta je pošlo po zlu. Gotovo kao da predsjednik Donald Trump pokušava izazvati nemire, kako bi sebi dao izgovor za obračun”, stoji na početku ovog teksta.

Kako navode dalje, lekcije za izlazak iz ove krize nalaze se u historiji SAD-a.

“Historija nudi lekcije za zemlju na rubu. Američki napredak rijetko je bio gladak. Dolazio je kroz neuspjehe i obnovu, napredak i povlačenje i zato što su muškarci i žene birali da ustanu kada su se suočili s krizom”, navodi se.

Za prvi primjer iskoristili su period s kraja 18. i početka 19. stoljeća, u kontekstu Trumpove borbe protiv “unutrašnjih neprijatelja”.

“On nije prvi predsjednik koji kritičare tretira kao neprijatelje države. Godine 1798., pod Johnom Adamsom, Zakoni o strancima i sramoti (Alien and Sedition Acts) kriminalizirali su ‘lažno, skandalozno i zlonamjerno pisanje’ protiv vlade. Više od jednog stoljeća kasnije, tokom i nakon Prvog svjetskog rata, administracija Woodrowa Wilsona zatvarala je i deportirala disidente, cenzurisala štampu i tolerisala nasilje mase protiv onih koje je smatrala ‘neameričkim’. U svakom slučaju, represija je opisivana kao zakonita i neophodna, u ime sigurnosti, reda i patriotizma, jezikom koji se ponovo čuje i danas”, piše u tekstu The Economista.

Dalje se navodi i da nije prvi put u historiji SAD-a da “Amerika pati od erozije normi o tome kako se vlast vrši i kako se prihvata poraz.”

“Nakon građanskog rata Andrew Johnson je blokirao građanska prava oslobođenih robova i potkopavao Rekonstrukciju, privremeno oslabljujući demokratiju na jugu. Afera Watergate je otkrila kako se policijske i obavještajne agencije mogu koristiti u stranačke svrhe, i kako demokratija ovisi o zvaničnicima i novinarima koji odbijaju da učestvuju u takvim igrama. U oba slučaja dostojanstvo je na kraju preživjelo jer su Amerikanci odlučili da ga brane”, piše u ovom tekstu.

Navode da se i polarizacija, koja je obilježila prethodnih 10 godina u američkoj politici, također pojavljivala u historiji SAD-a.

“Prvi ustav zemlje, Članci Konfederacije (Articles of Confederation), pokazali su se previše slabim da održe republiku na okupu, gotovo dovodeći do njenog kolapsa. Njegov nasljednik zamaskirao je ropstvo kompromisom i eufemizmom, odgađajući obračun koji će doći kroz građanski rat. Tokom 1930-ih, Velika depresija otkrila je da je politički sistem nesposoban da se nosi s masovnom nezaposlenošću. Nedavno, izbori odlučeni od strane Vrhovnog suda 2000. godine pokazali su koliko sistem ovisi o dobroj vjeri i samokontroli, kvalitete koje su danas u mnogo manjoj mjeri prisutne”, piše The Economist.

Još kažu da se sada situacija čini nešto drugačijom, ali i da “tvrdoglava uvjerenost u jedinstvenu užasnost sadašnjeg trenutka uljepšava sadašnjost i umanjuje dostignuća onih koji su prevazišli mnogo teže prepreke”.

“Amerikanci su ranije osjećali slične napetosti. Prošlost ne nudi razloge ni za očaj ni za samodopadnost. Obnova nikada nije bila automatska. Za nju su građani morali da se suoče s neuspjehom, odupru zloupotrebama vlasti i neprestano obnavljaju osnivačke ideale zemlje, koji uključuju vlast naroda kroz Kongres, a ne samo kroz predsjednika. Obnova je ponekad zahtijevala i šok: građanski rat, depresiju ili egzistencijalnu prijetnju od strane ravnopravne zemlje. Izazov za sadašnju generaciju Amerikanaca jeste da opet promijeni kurs zemlje, ali bez potrebe za nečim tako katastrofalnim”, stoji na kraju ovog teksta kojeg je objavio The Economist.  (The Economist; Klix)

Na rođendanu Republike Srpske

Namjestilo se tako da ovaj tekst iziđe u ovom listu 9. januara. Taj datum je u pola Bosne zaveden kao Dan Republike Srpske. I ondje se obilježava javno, uz štedru pomoć medija koji vlastodršcima stoje na raspolaganju. Obilježava se i u Srbiji usklađeno sa obilježavanjem u pola Bosne. O tom obilježavanju je cijelu knjigu sastavio antropolog i etnolog Ivan Čolović. Njegova knjiga je i naslovljena “Na rođendanu Republike Srpske”, a ima i podnaslov “Zabeleške jednog nezvanog gosta”. Složena je na 276 stranica, objavljena je u Biblioteci XX vek pod brojem 265 (vidi ovdje: https://bibliotekaxxvek.com/colovic-ivan-na-rodjendanu-republike-srpske/).

Prvi teoretičar fenomena rođendana, rimski filolog Kensorin (Censorinus) ne spominje da rođendane mogu imati ustanove ili strukture. Od njegova traktata “O rođendanu” (De die natali) promijenilo se štošta. Iz naših života znamo da rođendane imaju i sportska društva i radne organizacije, pa ih imaju i države. Republika Srpska, po međunarodnim pravnim propisima nije država, iako oni koji su joj vođe samouvjereno kažu da ona država jeste. Ta samouvjerenost ide do bezobzirnosti i razularenosti.

Ona ima početak u Miloševićevim mitinzima krajem osamdesetih godina, koje je Čolović svojevremeno označio svojevrsnom “divljom književnošću” i ukazao da poruke na njima predstavljaju primjer autokomunikacije, gdje su, kao u mitskom obredu, izvođači i slušaoci isti ljudi. Od mitinga naovamo stvar je evoluirala te su izvođači odvojeni od slušaoca, ali se slušaocima podilazi raznim zavođenjima i proslave se poturaju kao obilježavanje raznih uspjeha, najviše radnih, iako Čolović upozorava da je proslava kao takva negacija rada kao takvog.

Čolovićeva knjiga je sastavljena od zapisa o proslavi Dana Republike Srpske i od komentara uz proslavu. Vrijeme u kojima su nastajali ti zapisi i komentari je, po riječima autora, od početka 2024. do sredine 2025. godine. On je na dugoj rođendanskoj žurki nezvani gost, skrivena kamera, rođendanski uhoda. Knjiga ima skoro pa vedar ton, ali je to vedrina rezigniranog pisca antropologa i etnologa koji prati proslavu i prateće sadržaje rođendana političke strukture koja sebe proglašava državom, a država nije, već je dio države za koju ona neće ni da čuje, nego hoće da je dio druge države. To je već veliki korak u ono što iza toga dolazi, u posvemašnji raspašoj.

U izjavama čelnika stoji da je Srpska rođena iz težnje za slobodom, da je stvorena voljom njenih stanovnika Srba. Koju godinu ranije i patrijarh srpski Porfirije na svečanosti u Banjaluci rekao je da je Republika Srpska djelo božije pravde. Patrijarh kao ovlašteni govornik valjda nije dužan da kaže odakle ima potvrdu za tu tvrdnju, inače bismo ga mogli pitati kako pri božjoj instituciji Pravde, s kojom je on valjda u boljoj vezi od nas, stoji na primjer Pojas Gaze i na primjer Aušvic kako stoji. Velečasnom patrijarhu se ni obrva nije digla da razmisli koja je ta pravda kad je na samom kraju stvaranja te republike po presudi mjerodavnog međunarodnog suda rukovodstvo te republike zapovjedilo genocid nad muslimanskim stanovništvom i to na ozemlju koje sada pripada toj republici.

To je bilo na kraju, kad Republika Srpska, kao entitet, zvanično još nije postojala. Dan njenog rođendana je 9. januar 1992. godine, tako su ga u heortološki kalendar Srpske učvrstili politički i kulturni autoriteti. Taj kalendar ima, po Čolovićevm pomnom brojanju 35 praznika, i taj je skup jasno viktimološki strukturiran. U njemu jedva da ima preuzetih praznika iz Jugoslavije (nema 29. novembra, nema ni Dana državnosti Bosne i Hercegovine, 25. novembra, nema nijednoga od jugoslavenskih praznika antifašističke borbe), a zadržan je Međunarodni dan pobjede nad fašizmom 9. maj (preuzet je iz oslonjenosti na praznikovanje toga dana u Rusiji i Srbiji). Izbor i proglašenje 9. januara za rođendan Srpske znak je, osim razularenosti, još i znak bezobzirnosti prema onima koji se usude da se kritički osvrnu na izbor toga datuma.

A bezobzirnost je česta svojta gluposti. Jer je izbor toga datuma, i to ništa kasnije nego 1992. godine, jasan znak da Republika Srpska za praznik uzima dan kad je Bosna i Hercegovina kao jedna od šest republika Jugoslavije bila teritorijalno cjelovita i nezahvaćena ratom. I bila je, po Ustavu, država. Izbor toga dana još je i jasan znak priznavanja separatizma, to jest nesvjesnog priznanja za uzrok rata. Dubravka Stojanović tu bezobzirnost srpskog rukovodstva zove lapsus memoriae. A Dubravka Stojanović je ona naučnica koja iz najbliže blizine sluša zvukove i tonove koje Ivan Čolović pušta da se čuju iz njegova kompjutera dok mjesecima prati zahtjevnu proslavu rođendana i ono oko njega Republike Srpske.

Opozicija u Republici Srpskoj nema primjedbe na praznični kalendar ni na praznikovanje. Ona optužuje vlast samo za krađu, ali odriče krivicu za presudu Karadžiću, Mladiću i drugima za genocid. Genocid je bosanskim Srbima riječ kojom se ima označavati samo genocid počinjen nad Srbima. U tome je usklađenost sa rukovodstvom u Srbiji neupitna. Neka niko ne upotrebljava riječ genocid, a da se prije toga ne osvrne i provjeri slušaju li ga pogođeni Srbi. Za taj specijalni slučaj vlastodršci u Republici Srbiji spremili su odgovor napismeno. Eno ga ispisan krupnim slovima na pročelju zgrade na početku Knez Mihailove ulice usred Beograda: The only genocide in the Balkans, was against the Serbs.

Ivan Čolović u magacinu s knjigama svoje Biblioteke XX vek

Čolovićeva knjiga je katalog i drugih brutalnosti koje su se ustalile u životima ljudi u Bosni i Hercegovini i onih koji žive izvan nje. Udruženja i društva ratnika, invalida, šehida, ratne siročadi, dejtonskih odredaba i pozivanja na njih, revidiranja svega onoga što smo u školama učili i doživjeli, i normalizacije toga revidiranja. Čoloviću ništa nije promaklo, ne samo zato što građe ima u izobilju, nego zato što je on istraživač kome ne promiče ništa. Čolović na svom kompjuteru gleda i sluša guslara koji na slavljeničkom performansu u banjalučkom Boriku simulira davnoga Filipa Višnjića, ali ne gusla nego recituje, te primjećuje kako pravi Filip Višnjić ne bi razumio ono što njegovom vajnom dvojniku iz ograde izlazi zubne.

Nije mu promaklo ni istraživanje Maxa Bergholza o ustanicima u Kulen Vakufu, ni autobiografska pripovijetka Aleksandra Hemona “Nataša u inostranstvu”, mjerodavno svjedočenje o tome šta su nacionalističke ortodoksije i njihovi međunarodni posrednici načinili od zemlje Bosne i Hercegovine. Ta zemlja je bila jedina republika u Jugoslaviji, čije granice nisu bile avnojske, a nacionalistički vođe su ih javno označavali kao takve i zato neprirodne. I kao komunističke, što je preuzeto iz američkog političkog prezrivog označavanja našeg socijalizma.

Dakako, važno mjesto u performansima i u pratećim inscenacijama imaju predsjednici Dodik i nadređeni mu Vučić. Inscenacija ima više i skečeva u njima još više, a jedna je posebno znakovita. Ona od 13. februara 2025. kad se u banjalučkom Boriku održala svečana akademija povodom zajedničke proslave dana Srbije i Srpske. Cijela stvar je dogovorena juna prethodne godine, i u Borik je po prvi put stigao i Vučić. Iz govora uz intoniranje srpskih himni, iz nastupa domaćina i misaonog nereda u njemu (da sad ne prepričavam), Čolović zaključuje da je glavna poruka toga sabora da “srpski narod raspolaže prirodnim, primarnim znanjima i osećanjima, koje su škola i nauka napustile i od naroda sakrile“.

Čolović ovo zaključuje više prometejski nego viteški, on koji je permanentnom obrazovanju posvetio svoj život istraživački, autorski i izdavački. Ovako nezvani gost na derneku zaključuje: “Dakle, ovo bi mogla biti glavna poruka ovog sabora: srpski narod raspolaže prirodnim, primarnim znanjima i osećanjima, koje su škola i nauka napustile i od naroda sakrile. Ali, evo novog doba, evo povratka majci prirodi, evo spasonosnog regressus ad uterum i tu nađenog znanja i osećanja koje je inače od Srba otuđeno i sakriveno.“ Možda bi Jovan Jovanović Zmaj danas preuredio svoju pjesmicu: Dižite škole/ deca vas mole. Dizanje škola bi moglo imati dodatak na kakav pjesnik nije računao: ‘u vazduh’.

U razularenosti predsjednik Srpske je srozan do najniže srozanosti. On javno, na tom svome derneku u Boriku, kazuje kako ne voli Bosnu i Hercegovinu, jerbo je u njoj njegova Srpska “zatočena i zarobljena“. Pa, da pojača svoju tvrdnju o voljenju Srbije a nevoljenju BiH, pred skupom onih koji ga slušaju glumatajući šereta poantira: “Što jes’ jes!“ Nebo je Dodiku bliže no što mu je dno. On svoga gurua beogradskog ekskulpira svake odgovornosti i krivice za nesreću na željezničkoj stanici u Novom Sadu, i ulaguje mu se javno, u prisustvu, te polazeći od Vučićeve pogođenosti koju on poznaje, zahtijeva da se odgovornost za nesreću traži među drugima, a da na čelu potrage stoji Vučić.

Čolović ne troši imenovanja. U jedanaest poglavlja opisa i komentara rođendanskih raspašoja, riječ fašisti nije upotrebio nigdje, a fašizam samo na četiri mjesta, i to kad upoređuje banjalučki plagijat jugoslavenskih defilea i raporta. To je za pohvalu, jer riječ fašizam danas listom upotrebljavaju i naši fašisti kad označavaju svoje dušmane.

Napušta me svaka konciznost kojom bih ovu knjigu nahvalio. Ona je još jedan od istraživačkih podviga Ivana Čolovića. Čitalac koji je do kraja pročita ima da stekne sliku o mjeri srozanosti i nacionalističke podlosti. Čitajući je ima se utisak da sve to znamo, jer nam je poznato, i nije nas moglo lišiti da ne znamo, ali kad je pročitamo, nametne nam se ono pitanje koje je u jednoj od svojih rimskih pjesama o svojoj potonulosti postavio Joachim Du Bellay: Pa ima li išta gore od ovoga?

Usred pisanja knjige Čoloviću se događa da mu više-manje glavni lik bude optužen, pa osuđen na zatvor uz oduzimanje predsjedničke funkcije. Srozanost dobiva zanimljiv dodatak krajem februara 2025, kad u Banjaluku dođe Rudy Giuliani, nekadašnji gradonačelnik New Yorka inače odan Trumpu. On se u jednom času slika sa Dodikom, a obojica na glavama imaju crvene kačkete s bijelim natpisima Make Srpska Great Again. Time se raspašoj uvećava, jer Dodik bljuje vatru na zapadne političare, a hoće da se dodvori Trumpu dodvoravajući se Giulianiju. I tako dalje, i tako dublje.

Čolovićevi zapisi nezvanog gosta na rođendanima Republike Srpske podsjećaju me dosta na Kensorinov traktat o rođendanu. To podsjećanje je svakako čudnovato, nekome će biti nategnuto, pa neka bude. Kensorin svoj traktat o rođendanu posvećuje Kvintu Kereliju za rođendan, Ivan Čolović kao nezvani gost na razularenom slavlju rođendana Republike Srpske posvećuje svoju knjigu tome slavlju. Kensorin upozorava na stari običaj da se za rođendan treba žrtvovati samo vino, a nipošto krv žrtve, Čolović pokazuje ono što se zna, da je žrtvovano mnogo krvi i to ljudske kako bi se mogao slaviti rođendan jednog političkog entiteta.

Kensorin svoju knjigu širi najprije na porijeklo čovjekovo, pa na zametak čovjekov u majčinoj utrobi, da bi prešao na mjerenje i računanje vremena, pa otišao u astronomiju i astrologiju, te na harmoniju kosmosa. Čolović ostaje u Bosni i u njenom okruženju. On sluša kako je Republici Srpskoj majka Srbija, a ne Bosna i Hercegovina. Čitalac može zaključiti kako je Srpska rođena vanmaterično, nešto kao bog vina i razularenosti Bakho, iz stegna oca nacije, koji je prije toga spržio Bakhovu majku pa nedonošče ušio sebi u bedro i tu ga nosao dok nije sazrilo da se rodi. Po Čoloviću se još ne zove ništa, a po Kensorinu je nazvan jedan krater na nebeskom tijelu po imenu Mjesec.  (Sinan Gudžević, Novosti)