U Bosni i Hercegovini 35,5% njenih stanovnika ima završeno osam godina osnovne škole ili manje od toga. Dodamo li i procenat onih koji su školovanje završili sa srednjom školom, hvaleći se da nisu pročitali nijednu lektiru, možemo očekivati da polovina stanovnika ove zemlje ima problem da razumije ovaj tekst od 845 riječi ili 5.056 karaktera sa razmacima, i ne samo tekst već i moj najobičniji status na fejsbuku.

Ostaje nam ova druga polovina koju čine svršeni srednjoškolci i oni sa završenom višom školom i fakultetima, od kojih možemo očekivati da mogu pročitati tekst, ali tu se pojavljuju novi problemi: da li su shvatili ono što je autor htio reći?

Analiziraćemo moj fejsbuk status napisan pri punoj svijesti 1. juna 2020. godine, koji se sastoji od dva kopirana naslova iz medija i jedne rečenice mog komentara. Sve u svemu, ne mnogo zahtjevno intelektualno štivo. Onda se sve zakomplikovalo.

Odmah na početku da razjasnim šta je autor ovog statusa htio reći.

Prvo, da se komunalne službe u Sarajevu i Prijedoru ne razlikuju kada se radi o poštovanju žrtava rata, a to znači da se od drugih očekuje da poštuju naše žrtve, a od nas se ne očekuje da poštujemo žrtve drugih. Druga poruka je bila upućena Srbima: da nije pošteno da se bune kada njihovo cvijeće sa komemoracije završi u kontejneru, jer to isto oni rade sa cvijećem drugih žrtava.

Ali, nije tako.

Ovaj status na fejsbuku najviše je razljutio Bošnjake, koji su me optužili da već dugo i perfidno pokušavam da izjednačim srpske i bošnjačke zločine, da nije isto kada ubiješ vojnika i dijete, i da na taj način mijenjam karakter rata.

Prosto se zapitate kako je moguće sve ovo postići sa tri rečenice.

Nikako ne mogu da shvatim kako neki uspijevaju da u ovom mom statusu pronađu izjednačavanje bilo čijih zločina, niti srpskih sa bošnjačkim, niti bošnjačkih sa srpskim. Valjda ih je zavela moja asocijacija o fekalijama, Srbima i Bošnjacima. Potpuno razumijem da neki Bošnjak ne želi da bude Srbin, ali je sasvim jasno da od tolike želje za nebitkom mnogi pripisuju mome tekstu nešto što ja nisam napisao.

Ne mogu u svom statusu pronaći da sam na bilo koji način izjednačavao bilo kakva ubistva, kao što mi se pripisuje. Jednostavno rečeno, u Dobrovoljačkoj su ubijeni vojnici i njima su Srbi polagali ruže, a u Prijedoru su ubijena djeca i tamo su Bošnjaci ostavili ruže. Kao što sam ranije naglasio, poenta moga statusa je bila da su poslije komemoracije, nakon što su se ljudi razišli, ruže bačene u smeće.

Na koji način je moj status na fejsbuku govorio o karakteru rata, ne mogu da razumijem, i to će vam morati objasniti moji kritičari.

E, sada se zapitajmo šta je u korijenu ovog problema.

Danas u Bosni i Hercegovini imamo veliki broj ljudi koji mogu da pročitaju tekst, ali ne mogu da shvate napisano. Oni spadaju u kategoriju funkcionalno nepismenih osoba. Naravno, to ih ne sprečava da imaju stav i da ga javno iznose po fejsbucima.

Ipak, jedan drugi problem je još prisutniji i to ću vam objasniti na sljedećem primjeru.

U jednom psihološkom eksperimentu ispitanike su podijelili u dvije grupe. U prvoj grupi ispitanici nisu jeli cijeli dan, a u drugoj su redovno uzimali obroke. Onda su im dali ovaj crtež i pitali ih šta vide.

Ispitanici koji su jeli redovno vidjeli su različite stvari, dok je najveći broj gladnih ispitanika vidio tanjir sa špagetama. Ovo je bio dokaz da naša percepcija u velikoj mjeri zavisi od različitih spoljašnjih i unutrašnjih faktora koji na nas utiču u tom trenutku.

Kakve to ima veze sa razumijevanjem mog fejsbuk statusa?

Ima, itekako ima. Zamijenite glad sa nacionalizmom, samoviktimizacijom i paranojom i interpretiraćete moj fejsbuk status onako kako su to oni uradili.

Svaki nacionalizam, u ovom slučaju bošnjački, etničkom identitetu daje ogroman značaj, što utiče na njihovu percepciju svijeta, tj. teksta, a kada se to udruži sa samoviktimizacijom i paranojom, onda percepcija svijeta postaje u velikoj mjeri izmijenjena. Ne treba da vas čudi što oni svaki tekst, pa i ovaj, opažaju kao mogući udar na njihovu etničku grupu i zato je važno da identifikujemo i pratimo sve naše neprijatelje koji nam mogu raditi o glavi.

Da bi lakše funkcionisali, tu je generalizacija, tako da se pripadnici neprijateljske etničke grupe opažaju kao isti, samo se neki vještije skrivaju i perfidnije djeluju. Istinski nacionalista i recepte iz kuhara čita sa sviješću da na taj način brani svoj narod. Samoviktimizacija ili predstavljanje sebe isključivo kao žrtve podsjeća ih da su oni moralno superiorniji od svojih ubica i da se to više ne smije desiti. Da se to ne bi ponovilo, tu je paranoja, koja ih stalno drži budnim i spremnim na akciju.

Ali ne možemo sve svaliti na nepismenost i nacionalizam.

Pored onih što ne mogu da razumiju šta je napisano i onih koji to čitaju kroz ideološku prizmu, kod nas najčešće etničku, imamo i one, a njih treba tražiti među visokoobrazovanim, koji sve to pročitaju, razumiju, ali mudro ćute jer su članovi partije, rade u javnim ustanovama i iznad su blata politike.

Onda se nameće jednostavno pitanje: kome mi pišemo?