Razaranje Gaze

Palestinski narod doslovno nestaje pred očima sveta – prema izvorima lista Haaretz, broj žrtava već dostiže stotinu hiljada,¹ dok se završetak rata oteže unedogled. Na vidiku još uvek nema političkog lidera koji bi bio u stanju da pokrene temeljni zaokret u izraelskom društvu zarad trajnog mira. Pregovori koji se trenutno vode, javnosti se predstavljaju kao privremeni prekid vatre. Izraelu je preko potrebno odgovorno državno rukovodstvo koje bi, makar iz pragmatičnih razloga, pokrenulo ozbiljan mirovni proces, kao što su to u svoje vreme učinili Menahem Begin (1979) i Jicak Rabin (1993-94). Jer, izgleda da je uzaludno očekivati da bi se takav iskorak mogao dogoditi iz moralnih pobuda.

Razaranje Gaze traje suviše dugo da bi u Izraelu još uvek bilo moguće živeti u svesno izabranom neznanju. Retki, bojažljivi pokušaji da se zatraži odgovornost ili izrazi zabrinutost za budućnost zemlje više služe umirivanju savesti nego istinskom preispitivanju. Govor u javnom prostoru je još uvek kontrolisan, a oskudni patriotski vokabular samo naglašava izostanak elementarne humanosti prema palestinskim žrtvama. Neprekidna samoviktimizacija i optuživanje Hamasa za sve strahote Gaze, ispunjavaju izraelsku svakodnevicu i čine je monstruoznom, jer je istovremeno lišavaju bilo kakve ljudske reakcije na ogromnu palestinsku patnju. Posebno raspamećuje i boli nemilosrdno jurišanje novinara i opozicije na one retke pojedince koji se usude da iskažu empatiju prema stradanju Palestinaca i ukažu na odgovornost Izraela. Svi društveni akteri zdušno učestvuju u izgradnji paralelne stvarnosti u kojoj su reči i postupci izgubili svaku vezu s onim što se zaista događa. Istovremeno, izostaje solidarnost sa mladim vojnicima koji ginu u sukobima. Pogibija tek svršenih srednjoškolaca, koji već imaju iskustvo libanskog fronta i Gaze, kao da javnost ostavlja ravnodušnom. O tragičnom i besmislenom žrtvovanju generacije rođene 2005/06. gotovo da se i ne govori, a smrt mladih svedena je na suvu birokratsku frazu „dopušteno za objavu“ (hutar lepirsum) koja se posle dve godine odomaćila u jeziku.

Društveni analitičari nastoje da kroz prizmu izraelskog kolonijalizma objasne zločine koje vojska čini u Gazi. Gil Rotšild Elijasi veruje da razmatranje trenutne faze izraelskog kolonijalnog projekta može ponuditi neke uvide o uzrocima brutalnog nasilja započetog granatiranjem Gaze, što je zatim preraslo u kopnenu invaziju, uz masovno ubijanje i uništavanje stambene, obrazovne i zdravstvene infrastrukture.² Poslednjih meseci, taj obrazac je eskalirao u ciljano izgladnjivanje stanovništva uskraćivanjem humanitarne pomoći i pucanje na žitelje Pojasa koji čekaju pred malobrojnim punktovima za distribuciju hrane. Kao najnovija etapa destrukcije, pojavio se plan o „humanitarnim gradovima“ u koje bi se Palestinci saterali pre njihovog „dobrovoljnog“ iseljavanja u druge države. Izraelsko pravosuđe ne samo da ne reaguje, već Vrhovni sud i vladina pravna zastupnica svojim odlukama podržavaju i pravdaju postupke države prema Palestincima. Samo tokom maja, četiri međunarodne organizacije podnele su nekoliko žalbi izraelskim sudovima zbog načina distribucije humanitarne pomoći u Gazi, dokazujući povrede međunarodnog humanitarnog prava. Sve žalbe su odbijene.

Pojedini teoretičari smatraju da upravo eskalacija nasilja ukazuje na duboku krizu izraelskog kolonijalnog poretka, koja se ogleda u primetnom odlivu dela stanovništva iz zemlje (onog sa najviše resursa), sloma demokratskih institucija i nesposobnosti države da ponudi validnu alternativu Jevrejima u dijaspori. Jedan od najočiglednijih pokazatelja te krize jeste odnos vladajuće koalicije prema izraelskim građanima koje je zarobio Hamas. Zastupnici ove teze ukazuju da bi kolonijalni režim koji je u punoj snazi nastojao da oslobodi otete i tako potvrdi njihov poseban status kao pripadnika „elitnog“ naroda. Izraelska država ih, međutim, prepušta sudbini. Na taj način je izbrisana sveta razlika na kojoj počiva kolonijalni poredak, da život pripadnika kolonizatorske grupe vredi više od života starosedelačkog stanovništva. To potvrđuje i politikolog Oren Jiftahel svojom definicijom Izraela kao etnokratskog režima: Taj model, naime, omogućava dominantnoj grupi da utiče, oblikuje i ignoriše izazove koje upućuju neprivilegovane zajednice, zahvaljujući društvenoj moći i kontroli nad zemljom. Međutim, upravo zato što se temelje na isključivosti, hijerarhiji i rigidnoj kontroli, ovakvi sistemi u dužem trajanju postaju strukturalno nestabilni – što se, kako teoretičari ističu, danas jasno pokazuje.

Suprotno tumačenje, koje zastupa i Gil Rotšild Elijasi, još je pesimističnije jer ne posmatra aktuelno nasilje kao incident, već kao nešto što je imanentno sistemu. Po njegovom mišljenju, izraelski kolonijalizam nije u krizi, već upravo na svom vrhuncu, dok je uzdrmani poredak samo ogolio primarno nasilje na kojem je zasnovan postojeći politički mehanizam. To je isto ono nasilje koje se tokom decenija institucionalizovalo, asimiliralo u državnu birokratiju i postalo „strukturno“, da bi se danas ponovo ispoljilo u svom izvornom obliku. Iz ove perspektive, eskalacija nasilja ne označava prelom ili promenu pravca, već povratak formativnog, konstitutivnog čina kolonijalne moći u novoj konfiguraciji. U prilog tezi govore podaci o useljavanju u Izrael koje se, prema navodima ministarstva dijaspore, odvija nesmetano uprkos ratovima. Proces jeste nešto usporeniji, pa se za poslednjih godinu i po dana uselilo oko 30.000 Jevreja, što je u mirnijim periodima godišnji prosek. To potvrđuje da Izrael još uvek privlači useljenike, prvenstveno zbog porasta antisemitizma u svetu (alija francuskih Jevreja je primer kontinuiranog useljavanja). Ni ignorisanje otetih Izraelaca nije nova pojava, samo je vidljivija zbog velikog broja talaca. Mit o državi koja Jevrejima garantuje utočište i zaštitu po svaku cenu, stoji na klimavim nogama. Slučaj mladića Avere Mengistoa to snažno ilustruje: kao civil, greškom je prešao granicu sa Gazom još 2014. godine, da bi iz decenijskog Hamasovog zatočeništva bio oslobođen tek u februaru 2025.

Ova teza objašnjava i zašto nasilje nije usmereno isključivo na Palestince u Gazi, kao kazna za oktobarski napad, već je pojačano i prema onima koji žive na Zapadnoj obali i Izraelu. Reč je o različitim oblicima represije osmišljenim da trajno eliminišu palestinsko prisustvo. U zoni C, iz koje je Izrael trebalo da se povuče u skladu sa Memorandumom iz Vaj Rivera (1998), sprovodi se sofisticirana pravna opresija: režim je započeo „sređivanje“ zemljišnih knjiga kroz upisivanje jevrejskog vlasništva, iako je to protivno pravilima međunarodnog prava o okupaciji. Kratki rokovi i faktička nemogućnost da pribave potrebnu dokumentaciju, onemogućavaju Palestince da uknjiže svoje posede, što je taktika već oprobana u Negevu. Usvajanjem zakonskih izmena, Zapadna obala će se ubuduće zvati isključivo Juda i Šomron, čime se sprovodi jezička intervencija u brisanje sećanja kao simbolička potvrda vlasništva nad tim područjem.

Na unutrašnjem planu, represija nad arapskim državljanima Izraela odvija se duž dve glavne linije. Jedna se ogleda u prepuštanju arapskih gradova na milost i nemilost organizovanom kriminalu. Po direktivi ministra bezbednosti Itamara Ben Gvira, policija svesno ne interveniše, dopuštajući da se sukobi kriminalnih grupa odvijaju nesmetano na ulicama, čime se ozbiljno ugrožava bezbednost građana. U zajednice se unosi osećaj nesigurnosti, dok obračuni postaju gotovo svakodnevna pojava. Arapske firme se zatvaraju, pa gradovi i sela u kojima žive Arapi ostaju bez neophodnih usluga za normalan život. Krajnji cilj je sistemsko slabljenje arapskih zajednica i stvaranje pritiska koji bi doveo do njihovog masovnijeg iseljavanja.

Drugi vid unutrašnje represije ogleda se u podsticanju govora mržnje prema arapskim političkim strankama, koje se od početka rata u Gazi kontinuirano optužuju za podršku terorizmu. Usvojeni su brojni zakonski predlozi sa ciljem da se obezbedi pravni osnov za oduzimanje mandata arapskim poslanicima u Knesetu. Režim nastoji da ukloni ove stranke sa političke scene i time njihovim biračima jasno pokaže da je izlazak na izbore besmislen čin – jer su njihovi predstavnici nemoćni, a njihov glas bezvredan. Članovi vladajuće koalicije neprekidno huškaju javnost protiv arapskih poslanika, što je kulminiralo sredinom jula pokušajem linča Ajmana Odea, jednog od najistaknutijih arapskih političara, od strane desničarskih ekstremista.

Dok vreme prolazi, a broj žrtava svakodnevno raste, izraelska javnost se krije iza borbe protiv pravosudnog prevrata i navodnog iščekivanja izbora. Dnevna politika zatrpava javni prostor temama koje zaokupljaju pažnju više nego mrtvi i gladni u Gazi. Građanima je, čini se, važnije da spreče usvajanje zakona o regrutaciji haredima nego da zaustave ubijanje Palestinaca; hitnije im je da sačuvaju vladinu pravnu savetnicu nego da prekinu izgladnjivanje stanovništva Gaze. U televizijskim studijima raspravlja se o tome da li je glad u Gazi samo Hamasova propaganda, dok u isto vreme država cinično prikazuje svoju „humanost“ slanjem izgladnelih i iscrpljenih magaraca iz Gaze na oporavak u Francusku.

Malobrojni Izraelci, možda tek stotinak hiljada njih, užasnuti su nasiljem vojske, ali su podjednako razočarani i ponašanjem međunarodne zajednice, koja je dopustila da Izrael ode predaleko. Svesni su da su evropske zemlje još pre dve decenije, nakon kraha mirovnih inicijativa, digle ruke od izraelsko-palestinskog pitanj, zadovoljne ekonomskim koristima koje crpe iz produženog konflikta. Istovremeno, izgubili su i poslednju nadu da će izraelski građani, makar iz straha od međunarodne osude, pokušati da učine nešto. Umesto toga, izraelsko društvo je postalo ravnodušno – i to u trenutku kada antiizraelski sentiment u svetu dostiže istorijski vrhunac.

Zajednički svetonazor uvukao je zemlju u ratne zločine zbog kojih će najverovatnije biti proglašena odgovornom za genocid. Ako se ne otrezni od opijenosti sopstvenom vojnom moći, mogu proći decenije (ili čitav vek kao u slučaju Turske) u negiranju činjenica i sudskih presuda. Izrael bi mogao, poput Turske, provesti decenije – pa i čitav vek – u poricanju činjenica i ignorisanju sudskih presuda. No, to je pre svega problem samog Izraela, koji upornim nepriznavanjem zločina svesno izopštava sebe iz kruga civilizovanog sveta. U tom izolovanom prostoru, društvo će mu najverovatnije praviti Srbija – zemlja koja ni trideset godina nakon genocida u Srebrenici nije uspela da iznedri dovoljnu društvenu snagu koja bi suočavanje s prošlošću prepoznala kao moralni i politički imperativ. (Alma Ferhat, Peščanik)

O Josipu Pejakoviću

Prazni se polje ovoga svijeta. Evo i Josip Pejaković ode s njega. Čudo je da je po njemu i hodio koliko je hodio. Jer je poražen svijet za koji se on zalagao i borio. On je od toga poraza obolio. Sad će razni pametari razno zboriti: te kako se istinski gospodin bori za unaprijed izgubljenu stvar, te kako Josip nije imao predstavu o točku povijesti, te nije razumio svjetske tokove i povijesne nužnosti.

Upoznao sam ga na neočekivanom mjestu. U Lucernu. Bila je godina 1990, kasna jesen, jedne večeri su u restoran hotela gdje sam radio na recepciji došla tri nenavadna gosta: pjevač Safet Isović, harmonikaš Omer Pobrić i glumac Josip Pejaković. Imali tih dana po kantonu nastupe za Jugoslavene, pa došli na večeru u Lucern. Došli u restoran Locanda Ticinese gdje je šef konobara bio Kasim Šakić iz Turbeta kod Travnika. Nakon večere ih je Kasim svu trojicu doveo k meni u prostor za goste hotela, kojem je pripadala Locanda Ticinese. Ostali smo cijelu noć. U tri po ponoći pridružio nam se i Bećo Kaplanović, čovjek iz Utjehe kraj Bara, barmen u noćnim klubovima po Švajcarskoj, koji je od otvaranja boca šampanjca imao žuljeve na dlanovima. Sva trojica mojih gostiju mogla su vidjeti po jedan žulj na Bećovu dlanu. A Bećo je bio opčinjen Safetom, pa mu je odmah rekao: “Ada Safete, neka si malo izašao iz onijeh radio stanica!” A posve ga je osvojio Josip, koga je gledao u seriji “Osma ofanziva”: “Ada ene, doša’ mi i Pepo Bandić!”. Josip je vidio na mojoj recepciji kompjuter koji sam noću koristio kao pisaću mašinu, i štampao ono što bih napisao ili preveo. Ni danas ne znam da li je taj moj službeni kompjuter mogao čuvati ono što bi se na njemu napisalo, možda se i moglo, onda sam mislio da je kompjuter samo tiša verzija moje unisovke. Služio je za knjiženje gostiju i izdavanje računa. Josip i Omer i Safet su s velikim zanimanjem slušali Bećove priče o Jugoslavenima koji su došli na rad, a sve što su zaradili prokockali igrajući na automatima. Bećo ih je zvao individualni gubitaši na privremenom radu, a na stalnom kockanju.

Po pitanju možebitnog rata, Safet Isović je bio uvjeren da će rata biti i da će krenuti iz Beograda, Josip i Omer su bili tvrdo uvjereni da rata neće biti. Tako smo mislili i Bećo i ja. Samo bolesnici mogu krenuti da razvale Jugoslaviju, rekao je Josip. Safet je rekao da je bolesnika svakim danom sve više. Bećo je rekao Safetu da bi on, Safet, mogao najviše učiniti da se Beograd odvrati od rata, jer je Beograd više Safetov nego Miloševićev, nema ploče koju Safetu nije izdala PGP Beograd. Safet je skoro ljutito odbrusio Beću da je taj njegov neki drugi Beograd. Poslije smo se šalili, a na kraju je Safet, na Bećovo moljenje pred zoru otpjevao pjesmu “Molila se žuta dunja”, u kojoj lijepa Halima proklinje dunju što je previše rodila i granama zaklonila pogled njenom dragom, pa ga od njezina roda ne može vidjeti kad projaše na doratu. Pjesmu sam čuo prvi put tada i to iz najslavnijih sevdalinskih usta. Josip je shvatio da pjesmu prvi put slušam, pa je rekao: “Lijep ti ovaj Lucern, i ova recepcija haman lijepa, a bogme se i lijepo zapjeva, jelde?”

Desetak mjeseci nakon toga susreta, moj brat Lutvo je početkom jula 1991. krenuo iz Lucerna u zavičaj. Već se nije moglo putovati preko Hrvatske, pa je sa rečenim Kasimom Šakićem sjeo u Kasimov auto i otišao s njime do Travnika. Ondje je Kasim saznao da Josip Pejaković sutradan ide za Sarajevo, te ga je zamolio da poveze i Lutva, koji će odande uzeti autobus za Sjenicu ili Pazar. I sjeo je moj brat u Josipov auto. Kad je saznao da je Lutvo moj brat, Josip mu je rekao neka ne brine, ako ne stigne na autobus, on će ga odvesti do Sjenice ili do Pazara, gdje mu je po volji. I autobus im je stvarno izmakao, te je Pejaković krenuo kako je obećao, preko Bentbaše i Kozje ćuprije, za Sandžak. Prošli su jedan tunel, a u drugom su vidjeli Sandžaktransov autobus, onaj na koji su zakasnili. U tunelu ga je Josip pretekao, pa poslije tunela stao te zaustavio autobus. I moj je brat uzeo kofer iz Josipova auta i otišao za Sandžak.

To je bio prvi i najprvi put da moj brat prođe kroz Sarajevo. Sa vozačem koga je Jugoslavija voljela do na iskap. Najviše zbog njegovih jedinstvenih monodrama, posebno “Oj živote”. Majstor riječi i majstor da bude više ljudi u jednom, majstor da svoju publiku baci u smijeh i zanos, vozio je moga brata od Travnika prema Sjenici, a rat je već bio počeo. Onaj rat za koji smo vjerovali da ga ne može biti. Zašto bi ga bilo, Jugoslavija je nesvrstana zemlja, mislili smo i govorili one noći u Lucernu. (A bilo ga je, i tek smo prošle godine, kad smo se vidjeli u Sarajevu, zaključili da ga je bilo upravo zato što se Jugoslavija nije svrstala. Vidiš, rekao je tada Josip, svaki dan ima dokaza kako Bosancima pamet dolazi sporo. Mene nije uvrstio u njih, sa svoga gospodstva, a nikako sa nekakve moje ‘brze pameti’).

Onda se zaratilo u Bosni i dugo nisam imao vijesti o Josipu Pejakoviću. Saznavao sam posredno o njegovim ratnim pojedinostima, o njegovoj jedinici za očuvanje kulturnog bogatstva Bosne i Hercegovine. Vidjeli smo se tek dvanaest godina poslije Lucerna, u Sarajevu, na sahrani Izeta Sarajlića. On je držao govor nad otvorenim grobom, a Izetovu pjesmu “Kako će Sarajevo bez mene” govorila je glumica Vesna Mašić, Josipova supruga. Pa smo onu radost i smijeh iz Lucerna izravnali žalošću i plačem na sarajevskom groblju Lav.

Josip Pejaković je svijetli primjer borca za pravo na sjećanje. On nije promijenio glavu kad se promijenila kapa. Ni pod jednu od novih kapa on nije poturio svoju glavu. Mnogi od njegovih kolega jesu, a on je svoju ulogu i u životu igrao časno. U svojim monodramama i javnim nastupima, u svojim knjigama i napisima njegov je princip duše bio i ostao nepromijenjen: nedavanje nacionalistima i huljama. Pravo na sjećanje je bio najvažniji element Josipova shvatanja ljudskog dostojanstva. Ovako je on to kazao:

“Bježe ljudi u prošlost zato što danas grozno žive. I onda to fukare zovu – jugonostalgijom! Žele da izbrišemo gumicom ono što smo bili, žele da izbrišemo gumicom godine, desetljeća radosti, sreće, lijepog života. Rodio sam se i živio u puno većoj državi od Bosne i Hercegovine, u kojoj sada živim. I tjeraju me da budem sretan ovdje. A ja ne mogu biti sretan jer znam da živim i da ću umrijeti u zlu koje još nije viđeno, u mržnji, nepoštovanju i preziru kakvi se ne pamte. Svima nam je, osim fukarama, koji nikad ništa nisu vrijedili, a sad su izašli na površinu, bilo bolje. Sad je samo njima dobro. I sad ja moram biti sretan da sam ovdje nitko i ništa. I govore mi da sam jugonostalgičar. Zato što ponirem u ono što sam bio, što sam kao cijenjeni glumac osvojio. Onda sam dobio sve što glumac može dobiti, a u ovoj mojoj jebenoj Bosni i Hercegovini dobio sam samo infarkt!

A šta to na mladima ostaje!? Mržnja i zlo! Čekaju te fukare sa sve tri strane u BiH da mi stariji, koji pamtimo da je ne tako davno bilo bolje od ovoga, pokrepamo. Pa da mladi, ne znajući da je bilo puno bolje, prihvate ovo zlo kao najbolje rješenje. Nas vrijeme gazi, na pozornicu dolazi mladež tih fukara koja je puno opasnija od njih samih. Ta mladež ne zna istinu, nitko joj je ne govori. Ta djeca su zatrovana permanentnom laži.

Bio bih budala da se ne mogu pomiriti s raspadom države u kojoj sam rođen. Pomirio sam se s tim da više nema moga dobrog oca Ante i moje mile majke Danice. Njih sam sigurno neusporedivo volio više nego Jugoslaviju. Navikao sam se da ih nema, pa kako se onda neću naviknuti da nema Jugoslavije. Ali nitko mi neće oduzeti pravo da prostor bivše Jugoslavije doživljavam puno ljudskijim od ovoga u kojem danas živim.”

Svijet je polje za pravljenje uspomena. Više od toga časnom čovjeku u tom polju ne treba. (Sinan Gudžević, Novosti)

Desnoruki Jack

Kakav vikend za hrvatske medije i društvene mreže!

Najprije je u petak Policijska uprava zagrebačka zaprimila dojavu tridesetpetogodišnje građanke da je u Novom Zagrebu, u Ulici svetog Mateja kod kućnog broja 38, na autobusnom stajalištu pokraj nje na klupu sjeo nepoznati muškarac i počeo se samozadovoljavati, nakon čega ga je policija brzo uhvatila i privela u službene prostorije na kriminalističko istraživanje.

Onda je u subotu istražni sudac Županijskog suda u Splitu odredio jednomjesečni zatvor tridesetdvogodišnjaku koji je večer ranije, prilikom saslušanja u zgradi Policijske uprave splitsko-dalmatinske, iz sobe za čuvanje dokaznih materijala oteo preklopni nož i s dvadesetak uboda zadao teške tjelesne ozljede šezdesetgodišnjem policajcu.

Konačno, u nedjelju je Policijska uprava zagrebačka objavila kako je u Pierottijevoj ulici u središtu Zagreba, u prostoru Autonomnog kulturnog centra Medika, tridesetšestogodišnja žena nožem usmrtila četrdesettrogodišnjeg muškarca, nakon čega je napadačica uhićena i provedena na kriminalističko istraživanje.

Ukratko, još jedan uobičajeni vikend iz hrvatskih crnih kronika. Ili je barem tako moglo izgledati. Jedino što je donekle iskakalo iz rutinskog protokola hrvatskih policijskih zapisnika bio je slučaj iz Medike: ne događa se u Hrvatskoj svaki dan da žena ubije muškarca.

Što je onda bilo tako divno za hrvatske medije i društvene mreže?

Eh, što.

Najprije su hrvatski tabloidi otkrili da je muškarac koji se u petak samozadovoljavao pred zagrebačkom građankom u stvari državljanin – Nepala. Onda su tabloidi otkrili da je muškarac koji je u subotu pritvoren zbog pokušaja teškog ubojstva splitskog policajca zapravo Marin Milićević iz Ljubuškog, narkoman i bivši model, maneken i youtuber koji je surađivao sa splitskom influencericom Elom Jerković, te glumio u spotovima Severine, Jale Brata i srpske turbo-folk zvijezde Sandre Afrike. Konačno, u nedjelju su hrvatski tabloidi otkrili da ubojstvo u Autonomnom kulturnom centru Medika i ne iskače baš toliko iz rutinskog hrvatskog policijskog protokola, i da je žena koja je nožem ubila muškarca nekad i sama bila – muškarac!

Riječ je, otkrili su uskoro istraživački novinari hrvatskih tabloida, o poznatom punkeru Njecu Hranjecu, nekadašnjem frontmenu benda Abergaz, koji je prije petnaestak godina promijenio spol i postao Sonja Hranjec, pa kao ljevičarska aktivistkinja javno govorila o queer identitetima, problemima transrodnih osoba i vlastitoj promjeni spola, te otvoreno kritizirala i napadala hrvatske domoljube i katoličke fundamentaliste, uključujući i ratne veterane što su onomad demonstrirali u šatoru u Savskoj.

I eto savršenog vikenda za hrvatske medije i društvene mreže!

Recite, kolike su šanse za tako nešto – da izopačeni bolesnik koji je u Novom Zagrebu javno masturbirao ispadne Nepalac, da se narkoman koji je u Splitu teško ranio policajca na koncu ispostavi kao bosanskohercegovački youtuber, influencer i maneken iz spotova Sandre Afrike, a surovi ubojica iz Medike transrodni punker i antihrvatski ljevičarski aktivist koji je promijenio spol i postao žena!

Kao kad se igraču Jednorukog Jacka u nekom kasinu u Las Vegasu negdje pred jutro na slot-mašini konačno poredaju tri trešnje, pred hrvatskim su se jednorukim Jackovima ovog vikenda uz bljeskanje šarenih žaruljica i zavijanje sirene na slot-mašini poredali perverzni Nepalac, tetovirani bosanskohercegovački maneken narkoman s čakijom i transrodni ljevičarski antifa ubojica promijenjenog spola.

Jackpot.

Sve otada, Desnoruki Jackovi s portala i društvenih mreža oduševljeno drkaju po tastaturama u polumraku svojih memljivih momačkih soba. Neće valjda u javnosti, poput onog poremećenog nepalskog Arapina, ili koji je već kurac, koji nikad u svojoj vukojebini nije vidio ženski gležanj? Tetovirani influencer iz bosanske vukojebine dvadeset puta ubo hrvatskog policajca nožem? Naravno, to Bosanci rade, Bosanci se bodu noževima, a gori od Bosanaca i Hercegovaca jedino su još narkomanski bosanski manekeni iz turbo-folk i trap kulture. Ima li uopće išta gore? Ima: takozvana urbana supkultura, iz koje se i ispilila ona transrodna punkerica, ljevičarska aktivistkinja i mrziteljica Hrvatske rođena kao muškarac. Bilo je, uostalom, samo pitanje vremena kad će se i u toj ljevičarskoj urbanoj vukojebini, leglu razvrata i takozvane “alternativne umjetnosti”, dogoditi neko sranje: sve to treba zaključati, zazidati i staviti natpis Autonomni psihijatrijski centar Medika.

Konačno su tako hrvatski Desnoruki Jackovi došli na svoje, pokazalo se da je točno sve što su dvadeset godina govorili i na što su uzalud upozoravali. Nakotilo se u Hrvatskoj migranata, Nepalaca, Bosanaca, Hercegovaca, manekena, pedera, lezbi, trandži i antifa kojima nije sveta nijedna naša kršćanska vrijednost, uključujući i sam ljudski život. Bilo je samo pitanje vremena.

Punih dvadeset godina, eto – sve otkako uopće postoje društvene mreže – čekali su oni da netko u javnosti skine gaće i desnicom rukom rastegne veseljka, dvadeset godina strpljivo su čekali da netko napadne policajca, dvije duge decenije proveli su anonimni hrvatski rukojebi nad tastaturama, sve čekajući vijest da je negdje u Hrvatskoj netko nekoga ubio.

Dobro, možda ne baš cijelih dvadeset godina, nije da u ovoj rukojebini nije bilo takvih slučajeva – masturbiranje u javnosti, naročito u ljetnoj sezoni, odavno više nije ni vijest, pa čovjek treba biti nepalski migrant ili barem poljski turist da bi to izašlo u hrvatskim tabloidima: da neki Hrvat drka u javnosti, dakle izvan roditeljskog doma, posljednji je put – što oni pamte – zabilježeno još prije ljeto ili dva, kad je onaj dvadesetdvogodišnjak uhvaćen kako masturbira pred kupcima u zadarskom trgovačkom centru Supernova, a posljednji Hrvat koji je napao policajca bio je onaj sedamdesetogodišnjak koji je pradavne srijede, puna dva dana prije bosanskog manekena, policajca na pulskom Vidikovcu napao ni manje ni više nego improviziranim bacačem plamena. Slučaj pak da je neki Hrvat nepromijenjenog spola ubio čovjeka ne pamte – kako se u ovakvim prigodama običava reći – ni najstariji žitelji Republike Hrvatske.

Bučnom moralnom panikom zbog perverznog nepalskog drkadžije, manijakalnog bosanskohercegovačkog manekena i zagrebačke transrodne ubojice, Desnoruki Jackovi samo su dokazali ono protiv čega se očajnički buni cijelo njihovo hrvatsko biće: strašnu istinu da su migranti, Nepalci, Bosanci, Hercegovci, manekeni, pederi, lezbe, trandže, punkeri, antife i ostali Drugi i Drugačiji zapravo samo ljudska bića, isti kao oni, isti kao mi, isti kao ostali – i dobri i loši, i pametni i glupi, i pošteni i pokvareni, i zdravi i bolesni, i pristojni građani i okrutni ubojice, i drugačiji i isti kao svi drugi.

Dobro, skoro isti: istog onog petka kad je policija uhvatila Nepalca koji je masturbirao na novozagrebačkoj klupi, Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu kojom četrdesettrogodišnjeg nezaposlenog građevinskog radnika iz jednog malog slavonskog mjesta tereti da je u razdoblju od tri godine, sve do ožujka 2025., na poljoprivrednom zemljištu i stočnoj farmi u blizini svoje kuće u tri navrata imao seksualni odnos s ovcom, te u najmanje osam navrata s kobilom, te jednom – prema vlastitom priznanju – s mrtvom kokoši.

Bećar koji je pojebao pola županijskog stočnog fonda, upadljivo je, međutim, izostao iz tjednog izvještaja centra za moralno uzbunjivanje. Osim – dopuštam mogućnost – ako nije iz jackpota na Desnorukom Jacku izostao zato što je Hrvat, katolik i heteroseksualac, već zato što na slot-mašini ima mjesta samo za tri trešnje.

Jer Hrvatska, shvatili ste valjda do sada, nije neka nepalsko-bosanska pederska vukojebina. Mi ubijamo i jebemo samo domaću živinu.

I to, jasno, žensku. (Boris Dežulović, Novosti)