Prošao bi i ovaj Dan Republike Srpske u hrvatskim medijima nezapaženo, baš kao da se događa na drugom kraju planeta, u onoj mitskoj bugarskoj kamo je, u glasovitoj opasci, Stanko Lasić smjestio srpsku kulturu – ta je bugarska, kako smo razumjeli, bilo nekakvo “nemjesto”, najudaljenija točka u svemiru, neizrecivo daleka nedođija bez ikakva dodira s Hrvatskom i hrvatstvom – da se na svečanosti u Banjaluci nije ukazao Dragan Čović, poglavnik bosanskohercegovačkog HDZ-a.
Nije, naravno, sam Čovićev dolazak u Banjaluku bio skaredan, općepoznata je njegova privrženost liku i nedjelu Milorada Dodika, a i malo što je tako kompatibilno kao hadezeovski Čović i eresovska Banjaluka – ako ništa drugo, tamo s domaćinima može razmjenjivati bogata iskustva u tretmanu bošnjačkih ratnih zarobljenika – nego se ispostavilo da je na svečanoj priredbi, kojoj je prisustvovao, Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, posthumno odlikovala generala Slavka Lisicu i to “za izvanredne uspjehe u komandovanju i rukovođenju jedinicama Vojske RS u oružanoj borbi s neprijateljem i oslobođenje RS”.
Za šta je odlikovan Lisica?
On je, pak, još 1998. godine na šibenskom sudu dobio 15 godina zatvora jer je “kao zapovjednik oklopnih i topničkih jedinica u sastavu Kninskog korpusa u rujnu 1991. godine naredio napade na Šibenik”. U njima je poginula jedna osoba i oštećen niz sakralnih objekata, spomenika kulture, grobova, poslovnih prostora, vozila… Vrhovni sud potvrdio je presudu 2001. godine.
Orden je za pokojnog oca primio sin Nenad Lisica. Osim generala, Cvijanović je odlikovala i srpsku premijerku Anu Brnabić zbog “naročitih zasluga u razvijanju i učvršćivanju saradnje i političkih odnosa Srbije i RS te za nemjerljiv doprinos u borbi za fizički i duhovni opstanak, afirmaciju i razvoj RS” i Petra Ivancova, ambasadora Ruske Federacije u RS-u. Odličje je zaslužio “za rad i izvanredne zasluge u međunarodnoj saradnji i učvršćenju mira, lične rezultate i dostignuća i za doprinos u razvoju sveukupnih odnosa između Rusije i RS”.
Sva ta parada i pokazivanje raznih oblika ceremonijalne državnosti jednog entiteta događali su se pred očima Čovića, koji je tako počinio dvostruki prekršaj: onaj prvi, samo prisustvovanje proslavi Dana RS-a, proglašenog neustavnim još 2015. godine na Ustavnom sudu BiH, u Hrvatskoj bi prošao nezapaženo, ali drugi, glumljenje kulise dok se odlikuje ratnog zločinca odgovornog za razaranja po Hrvatskoj, već spada u delikatniju zonu.
Krotka šutnja Dragana Čovića
Premda ne treba imati iluziju da će Čović pretrpjeti ozbiljnije političke posljedice. Sva sila raspudića iz hadezeovskog propagandističkog stroja već će se potruditi objasniti kako su odlazak stranačkog poglavnika u Banjaluku i krotka šutnja kojom je popratio slavljenje Lisice dio borbe za “jednakopravnost” hrvatskog naroda, a nju, po aktualnom hrvatskom nauku, ugrožavaju jedino Bošnjaci i to ponajprije najveći šejtan na ovom dunjaluku poznat pod svjetovnim imenom Željko i prezimenom Komšić.
U sklopu te “borbe” dopušteno je poduzimati svaku aktivnost usmjerenu prema dokazivanju neodrživosti ovakve ili bilo kakve Bosne i Hercegovine, a skupovi na kojima se slavi Republika Srpska, osmišljena i realizirana kao izravna negacija bosanskohercegovačke multietničnosti, idealna su staništa. Baš zato Čović je bio ušuškan u debele slojeve razumijevanja svaki put kada je podržavao Dodika, a bilo je tih puta i previše, bez obzira što Dodik svakim atomom svoje neugodne pojave reprezentira entitet i politiku koja je u devedesetima masovno protjerivala te ubijala i Hrvate.
No, čitava je hrvatska politička scena usvojila tuđmanovsko-hadezeovski narativ o BiH, pa su bosanskohercegovački Hrvati postali vrijedni pažnje samo ako žive na etnički homogenom prostoru, mahom na zapadu Hercegovine. One istjerane iz Republike Srpske više nitko i ne spominje, ignorira se potpuna institucionalna majorizacija preostalih Hrvata u RS-u, dok svakodnevno raste broj općina s većinskim hrvatskim stanovništvom koje su Komšića proglasile nepoželjnim, premda nije poznato da je protjerao ikoga. Za razliku od institucija Republike Srpske.
Revijalni izvještaj
Stav da se u BiH sa Srbima razgraničilo, pa to treba učiniti i s Bošnjacima, taj podrazumijevajući kredo hrvatske politike prema BiH, može se razabrati iz pristupa Hrvatske televizije. Ona je u glavnom Dnevniku objavila informaciju o neustavnom Danu RS-a, spomenula i bojkot većine diplomata, emitirala kraće ulomke iz govora predsjednice Srpske i premijerke Srbije, informirala i o Čovićevu dolasku, ali ga nije problematizirala. Bilo je to pomalo u revijalnom stilu, kao bilježenje bizarnosti iz političkog života neke baltičke države, neke bugarske, došli su ti i ti, rečeno je to i to i točka. Od prenemaganja o hrvatskoj ugroženosti, tako uobičajenih kada se izvještava iz Sarajeva, nije se čula niti riječ.
Nešto iskreniji bili su na krajnje desnom portalu Dnevno.hr. Tekst ilustriran fotografijom s dirljivo približenim glavama Dodika i Čovića objavili su pod nadnaslovom “Bošnjaci ‘na aparatima’” i naslovom “Imaju zajedničkog ‘neprijatelja’: Dragan Čović pridružio se Dodiku u proslavi ‘Dana Republike Srpske’”. Drugi o istoj temi osvanuo je pod nadnaslovom: “Što je trebao učiniti?” i naslovom: “Bošnjački mediji napali Čovića: Zar vam ne smeta to što je danas u Banjoj Luci odlikovan oficir JNA koji je granatirao Šibenik?”.
Direktno.hr je podsjetio na neustavnost Dana RS i na činjenicu da se 9. siječnja slavi “u znak sjećanja na taj datum iz 1992. kada je samozvana ‘skupština srpskog naroda’ kojom su upravljali Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, donijela odluku o proglašenju ‘republike srpskog naroda u BiH’”. Informirao je, zatim, o Čovićevu dolasku, objavio fotografiju na kojoj se s Dodikom drži za ruke – vjerojatno su se rukovali, premda nijedan scenarij ne bismo otpisali – ali ne spominje Lisicu. Umjesto intrigantnog podatka da je “legitimni” predstavnik hrvatskog naroda dobrovoljno popratio odavanje visoke počasti osobi pravomoćno osuđenoj zbog napada na matičnu državu hrvatskog naroda, Direktno.hr je objavio analitički bombončić pod naslovom “Evo kako je predsjednica Kolinda sve očarala veselom novom frizurom i stilom” i nadnaslovom: “Simpatična promjena”, zatim poziv Ante Đapića da se “na provokacije Beograda” odgovori podrškom “jačanju kosovske vojske” i tekst čiji je nadnaslov: “Razumom protiv marksizma” premalo obećavao te ga nismo ni otvorili.
U danima koji slijede ne treba očekivati da će se po Čoviću prosuti dirigirano hrvatsko političko razočaranje kakvo već mjesecima zasipa Komšića. Nacionalizam slijepo slijedi logiku smrti i razdvajanja, a po njoj nema ničeg prirodnijeg od razvijanja idiličnih odnosa predstavnika Srba i Hrvata zahvaljujući čijim politikama je teško procijeniti je li gore (bilo) Hrvatima pod vlašću Srba ili Srbima pod vlašću Hrvata. I tako će ostati sve dok fašistička načela ne budu zamijenjena humanističkima, a to će, po našoj slobodnoj procjeni u koju smo ukalkulirali utjecaj vjerskih ustanova, matičnih država, razvoj antivakserskog i ravnozemljaškog pokreta te jačanje Ivana Pernara, uz pretpostavku da nas u doglednoj budućnosti neće zadesiti novi rat, uslijediti za nekih 500 godina.
Do tada molimo za strpljenje.
