Kada je Fahrudin Radončić, kojeg se tereti za ometanje rada pravosuđa, pušten iz pritvora, 17. februara, brojne agencije objavile su tu vijest. Veliki broj medija ju je prenio uređujući je svako na svoj način. Međutim, vijest na planu same informacije ista je kod svih. Primjer navodimo s Al Jazeere Balkans. Tu stoji da mu je pritvor zamijenjen mjerama zabrane. Nabrojane su sve, a jedna se ticala “kontaktiranja sa svim predstavnicima printanih i elektronskih medija o okolnostima koje se tiču ovog krivičnog postupka”.

U istom tekstu, nedugo nakon navedene mjere zabrane, slijedi i Radončićev iskaz: “Radončić je novinarima kazao kako ‘provokacija sa mojim hapšenjem nije destabilizirala snažnu bošnjačku koaliciju koja je bila potreba‘.” Al Jazeeru navodimo kao ilustraciju, ali i u brojnim drugim medijima moguće je naći navedenu mjeru zabrane, a potom i svjedočenje njenom kršenju. Ono što je važno jeste da u momentu Radončićevog puštanja iz pritvora niko nije problematizirao taj njegov čin. Tek dva dana nakon, 19. februara, Tužilaštvo BiH uputilo je žalbu Sudu BiH na odluku o ukidanju pritvora Radončiću zbog kršenja mjera zabrane. Mediji tek tada sporadično prenose to i opet na nivou informacije. Tek četvrtog marta, kada mu je ponovo određen pritvor, nastaje medijska buka. Od tada postaje nemoguće prebrojati izvore koji o tome pišu i ljude koji se smatraju kompetentnim da na bilo koji način prokomentiraju slučaj.

Simptom spektakla

Iz prethodno napisanog simptomatično je neprepoznavanje protivpravnog djela koje čini jedan od politički najuticajnijih ljudi u BiH naočigled novinara. Dakle, novinari napišu da je mjera zabrane komunikacija s njima u vezi sa slučajem, a onda i navedu šta im je rekao u vezi s istim! Pritom sačekaju Tužilaštvo da im otkrije kako je to problem i onda to prenesu.

To je simptom spektakla. Možemo govoriti o opčinjenosti medija prostim zadovoljenjem strasti publike po principu reality showa. Imamo važnu političku figuru u raljama pravosuđa. Publici ne treba ništa više nego prenositi šta se dešava. Tako su mediji postali puki prenosnici informacija. Bez pokušaja njihove provjere, istraživanja novih, razgraničavanja onoga što nije u interesu javnosti od onoga što jest i slično. Ipak, postoji selekcija onoga šta prenijeti a šta ne, i po tom se razlikuju čiju stranu zauzimaju – da li su neutralni ili pravdaju odluke pravosuđa ili su bez zadrške na strani Radončića. Ovdje će biti najviše riječi o ovim trećima, pogotovo o Dnevnom avazu, jer su tu najočitiji primjeri iznevjeravanja postulata profesije.

Stvar je prilično čista. Pravosuđe nije uradilo ništa što nije u njegovom domenu. Nije bilo prekoračenja nikakvih ovlasti. Osumnjičeni je bio upozoren na to šta ne smije da uradi i ipak je to uradio te je zbog toga sankcionisan.Tako da su mediji koji su skloni relativiziranju odluka Suda i Tužilaštva u BiH u nezavidnoj situaciji kad je u pitanju profesionalizam. Nemaju doslovno ni na šta da se oslone osim na teorije zavjere.

Samo je u jednom momentu djelovalo da su spomenutim pravosudnim institucijama argumenti izbijeni iz ruku, bar kad je u pitanju mjera zabrane kontaktiranja s medijima. Na portalu Dnevnog avaza, sedmog marta objavljen je tekst u kojem se tvrdi da takva mjera zabrane ne postoji. Iz Tužilaštva su se pozvali na član 126.a stav 1. tačka c) ZKP-a BiH. I, zaista, tamo stoji kao mjera zabrana sastajanja “s određenim osobama”. Ne spominju se direktno mediji. Laički gledano, to djeluje kao dobar argument. Međutim, prof. dr. Zarije Seizović s Fakulteta političkih nauka u vezi s tim kaže:

“Kako su mediji izvijestili, određena je mjera zabrane ‘kontaktiranja sa svim predstavnicima printanih i elektronskih medija na okolnosti koje se tiču predmetnog krivičnog postupka’. Mjera se, istina, ne odnosi na konkretne osobe navedene imenom i prezimenom – što bi usko tumačenje odredbe člana 126. A stav 1. tačka c) sugeriralo – nego navodi osobe koje rade za medijske kuće. Ako se odredba tumači ekstenzivno (šire), onda bi svaki kontakt (zakon upotrebljava termin sastajanje!) sa pomenutim osobama na okolnosti koje se tiču predmetnog krivičnog postupka bio postupanje protivno navedenoj mjeri zabrane.

Da bi se precizno odgovorilo na tvrdnju tužilaštva da je osumnjičeni postupio protivno izrečenoj mjeri, potrebno bi bilo izvršiti uvid u odluku kojom se određuje mjera, jer bi i ta, kao i druge sudske odluke, morala biti obrazložena. U obrazloženju bi trebalo stajati zašto je sud odredio tu mjeru i s kojim ciljem. Konačno, da bi se zaista utvrdio razlog (radnja ili propuštanje osumnjičenog) koji je tužilaštvo istaklo kao osnov za ponovno lišenje slobode osumnjičenog, trebalo bi izvršiti uvid kako u podnesak tužilaštva u kojem se taj osnov, odnosno razlog obrazlaže, kao i u odluku suda kojom usvaja prijedlog tužiteljstva i ponovno određuje mjeru pritvora.”

Međutim, mediji ne nastoje steći jasan uvid i potruditi se javnosti omogućiti što objektivnije tumačenje postupaka Suda i Tužilaštva BiH. Ide se u drugim pravcima dokazivanja Radončićeve nevinosti i u tome se ne uspijeva, što ne znači da ne utiču na javnost. Javnost nije imuna na insinuacije. Naprotiv, jednake su šanse, ako je niska medijska pismenost, da prosječan medijski recipijent povjeruje i u činjenicu kao i u insinuaciju.

Bošnjačko jedinstvo, ali bez pravne države

Najzanimljiviji pokušaj osporavanja pravosuđa u ovom slučaju jest navodno uništavanje navodnog bošnjačkog jedinstva. Ne zna se tačno šta je to. Ponekad je nešto što postoji, a ponekad nešto što treba tek graditi. Odnosi se na koaliciju dvije stranke, a misli se na cijeli narod. Značaj mu nije osjetan. Ne znamo da li i koji Bošnjaci imaju benefite od tog jedinstva. Ne znamo ko ga sve i zašto želi uništiti, a prema pisanju nekih medija, pogotovo Avaza, želi, i to baš hapšenjem Radončića. Garant tog jedinstva je on.

Šupljine u priči nastoje se pokriti autoritetom intelektualaca kojeg ovi imaju u narodu. Ugo Vlaisavljević tako bez ijednog argumenta tvrdi da sve ovo “nema veze s pravosuđem” te da iza svega stoje “ljudi iza scene”, a ko su oni, ne zna. Smatra da je pritvor opasan po jedinstvo Bošnjaka. Muhamed Filipović, predsjednik Bošnjačke akademije nauka, ide korak dalje, aludirajući da je taj “neko iza scene” ustvari srpski nacionalizam.

Dnevni avaz tu služi kao prenosnik mišljenja, kao što je slučaj i sa dosta drugih medija. Tačnije, nečega što bez propitivanja zovemo mišljenjem. Međutim, mišljenja nema. Postoje hipoteze od kojih se do konkluzija dolazi bez postupka argumentacije.

Drugi pol podrške Radončiću koju Avaz prenosi je narod, odnosno građani. Tu tek nema argumenata, a veliko je pitanje ima li i građana. Jedna anketa je razotkrivena kao lažna. To su i u Avazu priznali kao grešku i sankcionisali novinara koji ju je počinio. Međutim, ako među anketiranim i ima stvarnih građana, oni nemaju kompetencije da slučaj komentiraju. Evo paradigmatskog primjera građanske podrške: “Ne mogu mnogo da komentarišem jer ne pratim politiku. Ali, što se tiče ovog slučaja, mislim da tu nešto nije uredu.”

“Ne pratim, ali mislim” je contradictio in adjecto, a “nešto nije u redu” je sumnja često ponavljana i nikad ničim što je u vezi sa slučajem obrazložena. Ako se obrazlaže, onda je to drugim, nepovezivim primjerima. Kao, naprimjer, da kriminalci slobodno hodaju. To znači da bi prvo svi mogući kriminalci trebali biti u zatvoru, da bi pravosuđe trebalo ispraviti sve dosadašnje greške u radu pa onda eventualno ispitati sumnje u vezi s Radončićem. Evo primjera jedne ankete iz koje je vidljivo prethodno rečeno. Između intelektualaca i građana podršku daju i najrazličitiji profili ljudi – pravnici, političari, umjetnici.

Politička i ideološka indoktrinacija

Kad su u pitanju drugi mediji, situacija je slična. Tako portal Bljesak objavljuje izjavu Dragana Čovića, člana Predsjedništva BiH, koji kaže da tu “nešto smrdi”. Bez ijednog potpitanja u vezi s tim na čemu bazira svoju tvrdnju ili šta je to što “smrdi”. Najprostije pitanje, na koje nema odgovora osim “da”, a koje baca u vodu sve spekulacije, jeste: Da li pravosuđe optuženima ima pravo izricati mjere zabrane i reagovati na njihove prekršaje? Tog pitanja nema.

Disonantni glasovi su rijetki. Jedan od upečatljivijih je tekst Besime Borić koja problematizuje svu ispraznost diskursa SBB-a i SDA u vezi sa slučajem. Tu vidimo riječi koje su emotivni pojačivači, a racionalni pristup je totalno odsutan jer on ne pogoduje Radončiću. Takav pristup je na strani pravosuđa. Zbog emotivno obojenog političkog diskursa, i sama gospođa Borić stvar naziva “zastrašujućom”. I jeste zastrašujuće kada dvije najmnogoljudnije bošnjačke stranke svoje birače vuku u jedinstvo, ali kroz sijanje sumnje pa i mržnje prema pravosuđu. Mediji su u tom odgovorni jer dobrim dijelom ne skreću pažnju na to i nekritički prenose takve istupe.

No, glas eksperata za medije je jasan i jednoglasan. Ko se od njih analitički osvrnuo na medijsku podršku Radončiću ocijenio ju je negativnom. Dragan Golubović iz Mediacentra tako piše: “Štampani mediji u BiH nikada ranije nisu bili u situaciji da su optuživani da uzimaju ulogu sudije kao što su to – a najviše Dnevni avaz – u slučaju Radončić.” A Lejla Turčilo s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu problematizuje ono što je i u ovom tekstu spomenuto – nedostatak osnovnih postulata novinarstva: činjenica, objektivnosti, nepristranosti.

Stvar se prilično izmakla kontroli i sve je ne samo ispolitizirano nego i ideologizirano do kraja. O tome nam govori činjenica da se pritvor Radončića želi prikazati opasnim po cijeli jedan narod – Bošnjake. Uloga medija sada ne bi trebala biti samo informativna. Zbog visokih tenzija, mediji imaju odgovornost da racionalizuju javni govor u vezi sa slučajem do kraja. To mogu na dva načina. Ili povlačenjem iz njega dok se slučaj ne završi i prepuštanjem slučaja pravosuđu dok ne završi svoj posao, što bi bilo vraćanje slučaja gdje mu je i mjesto. Ili što većim davanjem prostora eksplikacijama pravosudnih odluka u vezi sa slučajem koje ne bi smjele izlaziti iz okvira pravnog diskursa.