U Sarajevu je u izdanju Buybooka pred kraj godine objavljena knjiga „Posljednji sultan“ autora Roberta Greenfielda. U knjizi koja je premijerno štampana prije desetak godina, autor, jedan od najuglednijih muzičkih novinara, scenarista i pisac Greenfield majstorski rekonstruira fascinantnu biografiju Ahmeta Erteguna, ikonične ličnosti muzičke industrije i općenito popularne kulture dvadesetog stoljeća. Ertegun je bio osnivač i vlasnik američke muzičke izdavačke kuće Atlantic Records, zaslužan je za karijere nekih od najvećih muzičkih zvijezda: Raya Charlesa, Led Zeppelina, Rolling Stonesa, Neila Younga, Arethe Franklin.

Na komemoraciji održanoj nakon njegove smrti 2007. u New Yorku nastupali su Eric Clapton, Mick Jagger, Kid Rock, Phil Collins… Od Erteguna se oprostio Henry Kissinger. „Ahmet je rođen kao jedinstven, sui generis, a onda je kroz život sebe oblikovao“, kazao je nedavno preminuli arhitekta američke i svjetske diplomacije druge polovine prošlog stoljeća.

Šta je povezivalo Kissingera i muzičkog producenta i izdavača Erteguna? Spojio ih je Ertegunov otac Mehmet Munir, turski ambasador u Americi,  diplomata od najvećeg povjerenja Kemala Atatürka. Kakav je ugled on uživao u SAD-u svjedoči i to da je nakon smrti njegov tabut uz najveće diplomatske i vojne počasti prebačen u rodnu Tursku brodom američke ratne mornarice.

Autor knjige „Posljednji sultan“ opisuje najveći izazov i diplomatsku pobjedu ambasadora Turske iz sredine 30-ih godina prošlog stoljeća. Uspio je Mehmet Munir spriječiti snimanje filma u produkciji Metro-Goldwin-Mayera koji je tematizirao genocid koje je nad Armenima počinila vojska Osmanskog Carstva. Vještom, agresivnom i nepopustljivom diplomatskom ofanzivom turski je ambasador ubijedio američke zvaničnike i filmske producente da bi takav film višestruko štetio njihovim interesima i diplomatskim odnosima sa Turskom.

Tridesetak godina kasnije, njegov sin, tada već slavni producent i američki državljanin Ahmet Ertegun, prema svjedočenju njegovog poznanika, uglednog novinara armenskog lista, u razgovoru sa njim je priznao i osudio turski genocid nad Armenima. „Jasno je stavio do znanja da genocid nije priznao da bi se umilio Armencima, već zato što je smatrao da će Turska lakše ostvariti svoj cilj da postane članica Evropske unije ukoliko prizna da je nad Armencima počinjen genocid, kao i da će se, ukoliko to učini, zemlja konačno moći riješiti stigme koja je jako dugo prati“, napisao je armenski novinar nakon smrti slavnog producenta. Ranije to nije učinio, kazao je, da ne bi Ahmeta Erteguna izložio linču njegovih  ekstremističkih zemljaka.

Turska i odnos prema genocidu

Turska, nijedna njena vlast u posljednjih stotinjak godina, poznato je, nije priznala genocid počinjen nad milion i pol Armenaca. Sa državama koje su to učinile zahladila je diplomatske i svake druge veze. Turska, iz razumljivih, ali i dalje sebičnih razloga, nije ni pokolj nad Bošnjacima Srebrenice iz ljeta 1995. godine službeno potvrdila kao genocid. Za turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Srebrenica je predstavljala instrument za njegove obračune sa  Zapadom: „Srebrenica je mjesto gdje smo vidjeli u kojoj je mjeri Zapad licemjeran“, kazao je tokom nekoliko kriznih situacija u kojima su kritizirane političke i vojne aktivnosti Turske. „Nismo mogli dopustiti da Alep postane nova Srebrenica“, objasnio je Erdogan razloge, a zapravo zloupotrijebio alibi, zbog kojih je vojno intervenirao na strani islamističkih vojnika u tom gradu koji su se našli u rusko-sirijskom okruženju.

Masovnu vojnu intervenciju turske vojske protiv Kurda na sjeveru Sirije, Erdogan je nazvao antiterorističkom operacijom. Uspjehe njegovih vojnika u progonu kurdskog stanovništva pozdravili su, u plaćenim televizijskim spotovima, neki bosanski uglednici, pored ostalih i Naser Orić i izvjesne dobro potkožene hodže tradicionalno spremne da potkupljivost izjednače sa vjerskom obavezom.

Sarajka zaposlena u jednoj međunarodnoj organizaciji nakon posjete Armeniji prije dva-tri mjeseca vratila se utučena slikama koje je vidjela i deprimirana razgovorima sa tamošnjim ljudima. „Osim glavnog grada Jerevana, koji je kako-tako u normalnom stanju, cijela je zemlja nakon progona stotina hiljada Armena iz Nagorno Karabaha u izbjegličkom košmaru. Sve podsjeća na našu tragediju nakon pada Srebrenice“, ispričala je. Armenci su zbog odbijanja da podrže rusku agresiju na Ukrajinu izgubili zaštitu Kremlja, što je Azerbejdžan uz nesebičnu podršku bratske Turske iskoristio da ih krvnički etnički očisti i zauvijek protjera sa tog područja.

Dok su „političko Sarajevo“ i ovdašnja, rekli smo, potkupljiva i indoktrinirana dominantna elita šutke pratili jezivi progon stotina hiljada Armena, Milorad Dodik je tim povodom uputio egzaltiranu čestitku Ilhamu Alijevu, predsjedniku Azerbejdžana. „Želim reći da je rješavanje višedecenijskih sporova, kao i u istoriji mnogih drugih naroda i država širom svijeta, zahtijevalo hrabrost i mudrost snažnog i mudrog vođe.“

Protiv braće pravoslavaca

Ovo Dodikovo snishodljivo laskanje jeste motivirano konkretnim ekonomskim interesima, prije svega neophodnim kreditnim injekcijama koje mu je prethodno obećao predsjednik Alijev. Postoji, međutim, nešto što je srpskog lidera iskreno obradovalo: što je Azerbejdžan, uz pomoć Turske, legitimirao upotrebu surove sile u rješavanju sukoba konzekventno provodeći etničko čišćenje, projekat na kojem počiva entitet Republika Srpska. To što su žrtve bili pravoslavni Armeni, nije ga pokolebalo.

Može li se opravdati i konzistentnim etičkim stajalištem smatrati ono ponašanje koje nazdravlja progonu Kurda, koje je indiferentno prema etničkom čišćenju Armena, a pritom do nebesa diže glas protiv genocida koji strašnim intenzitetom i razornim sredstvima Izrael provodi nad cjelokupnom palestinskom populacijom u Gazi?

U sjajnom eseju nedavno objavljenom u „New Yorkeru“, Masha Gassen, rusko-jevrejsko-američka spisateljica, bavila se, pored ostalih aspekata sukoba Izraela sa Palestincima, i podrškom koju zločinački režim Benjamina Netanjahua ima u desničarskim, pa čak i filofašističkim političkim krugovima u Evropi. Posebno se zadržavajući na primjeru Njemačke gdje je bezrezervna podrška Izraelu, zbog teškog istorijskog tereta, zakonski institucionalizirana, a svaka kritika prokazana kao antijevrejski čin, Gessen se osvrće na podršku koju izraelskom režimu daju čelnici AfD-a, ekstremne, radikalno desne etnonacionalističke i antievropske političke stranke. „Za AfD, čiji su lideri davali otvorene antisemitske izjave i podržavali oživljavanje nacionalističkog jezika iz doba nacizma, bauk antisemitizma je savršen, ciničan politički instrument, ujedno i ulaznica za politički mainstream i oružje koje se može koristiti protiv muslimanskih imigranata.“

Na sličan način autorica objašnjava podršku koju Netanjahuov desničarski radikalizam ima u poljskim, mađarskim i inim desničarskim politikama i protagonistima.

No, čini se kako je pored ovog, bez sumnje, važnog elementa – islamofobije, genocidna kampanja koju država Izrael provodi nad Palestincima podršku ekstremističkih krugova priskrbila na još jednom planu: kao apologija sile u rješavanju konflikata. Nedavno sam u prepisci sa jednim lucidnim poznavateljem prilika komentirao mrzilačke ispade na društvenim mrežama zagrebačkog profesora Borisa Havela, u kojima on ne samo da navija za izraelsku vojnu mašineriju nego se i bezdušno šegači i likuje nad stradanjem palestinske čeljadi. Havel je, inače, sarajevsko dijete, majka Ana je bila predsjednica gradskog HDZ-a. Njen brat Tomislav Vidović je prije pola stoljeća hapšen i osuđen na tešku robiju zbog formiranja ilegalne hrvatske organizacije u Bosni koja je njegovala simpatije prema tekovinama Nezavisne Države Hrvatske i radila na njenom oživotvorenju. Ni sam Boris Havel nije ideološki i vrednosno daleko od obiteljskog političkog bagaža. Kako, dakle, neko ko ima nježne emocije prema Pavelićevoj zločinačkoj državi može tako strasno navijati za zločine i nasilje Izraela? Ili jedan drugi  primjer: kako stanovnici ulica u Mostaru koje nose imena fašističkih zlotvora Mile Budaka, Jure Francetića i Mladena Lorkovića, koji su u smrt odveli desetine hiljada Jevreja, dakle kako objasniti da se oni sada solidariziraju sa Amirom Kabirijem i njegovim poslodavcima iz Rusije i Izraela?

Zastrašujuća argumentacija

„Savremene ustaše i neonacisti zapravo intimno misle da je tačka do koje je došao Izrael, odnosno izraelska vlada, samo dokaz neizbježnosti njihove vizije svijeta u kojoj je sila jedini princip regulacije odnosa“, napisao je moj korespondent. Poentirao je na sljedeći način: „Prema njihovom doživljaju ‘pravde’, čak i Jevreji, odnosno Izrael, dokazuju da su Pavelić, Hitler… bili u pravu!“

Nemaju radikali i desničari simpatije za Izrael, nego su im bliske i drage metode kojima uspostavljaju novo „faktičko stanje“ u Gazi.

Odnos nezanemarivog dijela bošnjačke javnosti i intelektualne scene prema onom što se dešavalo sa stanovnicima Karabaha i sirijskog Kurdistana te demonstraciji terora i sile koju primjenjuju prema njima Azerbejdžan ili Turska, pokazuje da se benevolentno, čak i sa simpatijama, odnose prema demonstraciji sile kada je koriste „naši“, odnosno muslimani bilo gdje i bilo kada.

Tako se približavamo distinkciji između dobra i zla kako su je definirali pripadnici jednog afričkog plemena. Kada su jednog od njih upitali šta je zlo, odgovorio je: „Zlo je kada dođe neko i ubije me, siluje mi ženu i zapali kuću.“ Odgovorio je i šta je po njegovom shvatanju dobro: „Dobro je kada ja sve to isto uradim njemu.“

Genijalni tursko-američki muzički i poslovni mag  Ahmet Ertegun, kako svjedoči njegov armenski poznanik, smatrao je da će svojoj rodnoj zemlji pomoći u emancipaciji i napretku priznanjem zločina koji su počinjeni u njeno ime. Danas je takvih „izdajnika“ tragično malo na svakom pedlju planete.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja