Blistava pobjeda studenata
Studentska lista potukla je Aleksandra Vučića do nogu na vanrednim parlamentarnim izborima. Nakon 14 godina nasilja, divljanja, destrukcije i autodestrukcije, kriminala, uništavanja države i društva – naprednjaci su konačno svrgnuti sa vlasti. Diljem Srbije traje slavlje zbog ubedljive pobede i skidanja sa trona autokrate i njegove razbojničke bande ovlaš maskirane u političku stranku. Sve do skoro delovalo je da će Vučić vladati dokle mu se prohte, da će držati građane u zarobljeništvu, pretvarajući Srbiju u Belorusiju na Balkanu.
Radost je preplavila bolji deo srpskog društva, a raduje se i čitav region, jer će i našim komšijama laknuti. Naravno, iz susedstva stižu i pitanja da li će se promeniti odnos Srbije prema komšijskim državama. Strepnja je razumljiva i opravdana, izazvana je višedecenijskim, a ponegde i dugotrajnijim lošim iskustvima sa srpskim vlastima. Srbija tradicionalno ne zna šta bi sa sobom, nije u stanju da rešava sopstvene nagomilane probleme koji su već dostigli čvrstinu sedimenta, pa zato zlostavlja svoju najbližu okolinu, hegemonističkom politikom, a ponekad i radikalnijim sredstvima poput ratova, etničkih čišćenja i genocida.
Kuća sklona padu
Autokrata je srušen, ali i iz studentskog tabora su stizale nacionalističke poruke, guslale su se vazda iste vidovdanske mrtve priče, srbovalo se u dobro znanom maniru od kojeg strahuju naši susedi. Nismo baš navikli da sebe gledamo sa strane, uobičajili smo da se izolujemo od svih i zagledamo u vlastiti pupak, dočim nam za vasceli svet puca prsluk.
Međutim, dovoljno je samo malo pogledati sebe očima drugih, pa videti da su komšije od nas skoro pa digli ruke, da nas smatraju nepopravljivim, neizlečivim slučajem, ogrezlim u mitomanske fantazije o dominaciji nad drugima, u patološke deluzije o Kosovu kao svetoj srpskoj zemlji, Crnoj Gori kao srpskoj Sparti i Republici Srpskoj kao najvećoj srpskoj pobedi u XX veku, što reče otac nacije i militarističke naracije Dobrica Ćosić, autor novijeg srpskog nacionalnog identiteta.
Možda grešim, ali meni se čini da buduća vlast u Srbiji naprosto neće imati vremena da se bavi regionom, sve i kad bi htela da nastavi sa zagrčavanjem života susedima, u vučićevskom, ali i tadićevsko-koštuničarskom maniru. Naime, ima tu nekih poslova koje valja obaviti po Srbiji, a dan traje samo 24 sata, ne može čovek sve da postigne, sve i kad je zadojen srpskosvetskom manijom. Ako je nekom čoveku kuća ruševna, sklona padu, bez krova, sa trošnim zidovima, a dvorište mu je toliko zaraslo u korov i tropske biljke da se preinačilo u džunglu po kojoj tumaraju divlje zveri, biće da ima i pametnijeg posla nego da se bavi komšijskim kućama i avlijama, koje su u relativno pristojnom stanju.
Čuvari reda i kriminalaca
Šta bi sve trebalo rešiti u brzom i razumnom roku, kakvi su sve problemi skolili Srbiju, ne samo u poslednjih deceniju i po naprednjačke ere, već u periodu koji traje bar od polovine osamdesetih godina prošlog veka? Da nabrojimo samo neke vidljivije posledice apokalipse, koje valja brzo sanirati. Policija je pretvorena u privatnu gardu vladajuće partije i u privatno obezbeđenje kriminalnih grupa povezanih sa političkom kastom. Na rukovodećim mestima nalaze se razni sumnjivi tipovi, koje je uglavnom teško razlikovati od kriminalaca, ako tu uopšte ima neke razlike. Ono malo policijskih inspektora koji su se zaista bavili borbom protiv kriminala, pre svega narko-kartela, degradirani su, šikanirani, a neretko im je ugrožena i lična bezbednost, jer su naprosto pokvarili posao vladajućem političkom sloju koji je čvrsto uvezan sa kriminalcima.
Sudeći po Sky prepiskama, postoji osnovana sumnja da je Vučić, poznat i kao Oskar i Čvarak, služio kao kišobran narko-kartelima, a moguće je i da se nalazi na njihovom čelu. Dakle, policija već dugo služi kriminalcima, a ne štiti red, zakon, poredak, građane i njihovu bezbednost. Umesto da štite građane, čuvari reda su pretvoreni u instrument za represiju nad nepokornim građanima. Kad budu izvršene mnogobrojne kadrovske promene, nakon reformi i restrukturisanja – i dalje će preživeti ukorenjeni mentalitet policajaca koji iskreno veruju da je njihov posao da slušaju nadređene, da se pokore autoritetu i višem činu, a ne da sprovode zakon. Pritom ovo nije najgore poglavlje u istoriji srpske policije, niti su najveća zla policajci počinili pod Vučićem, dovoljno je setiti se policijskih zločina iz ratnih devedesetih.
Opasnost po bezbednost građana
Bezbednosno-informativna agencija je tajna služba za progon političkih neistomišljenika, što je i logično, budući da ju je jedno vreme vodio agent FSB-a (devojačko: KGB), koji je od svojih kremaljskih gazda dobio i odlikovanje za udarnički rad. Uposlenike te agencije takođe nije lako razlikovati od običnih kriminalaca, a nema ni potrebe, dovoljno je podsetiti na činjenicu da su radnici ove ustanove služili kao obezbeđenje Jovanjice, najveće plantaže marihuane u Evropi. Valjda se to zove samofinansiranje.
Ta institucija odavno nije ono što joj ime kaže, dakle ne bavi se bezbednošću države i građana, već je jedna od najvećih opasnosti po bezbednost i države i građanstva. Njena zločinačka uloga iz vremena služenja krvavom režimu Slobodana Miloševića nije ni rasvetljena, pa nije ni čudo što su nastavili svoju službu i pod obnovljenim novoradikalskim režimom. To treba ili rasformirati ili nekako reformisati, što je teško zamisliva misija.
Tužilaštvo je takođe podređeno partiji i vlastima, godinama je slepo za kriminalne afere vladajuće kaste, dočim progoni političke protivnike i neistomišljenike, tretirajući ih kao državne neprijatelje. Takav tretman dobili su i mnogobrojni studenti u poslednje dve godine, na čelu s grupom čija je jedna polovina u egzilu, a druga je provela mesece u pritvoru, pod lažnom optužbom da su planirali rušenje ustavnog poretka. Naravno, sudije saslužuju tužilaštvu u kršenju zakona, u odbrani kriminalaca, u zaštiti političko-mafijaškog kartela koji je vladao Srbijom. Kad smo već kod teme pravosuđa, podsetimo još jednom da u fiokama Tužilaštva za ratne zločine već godinama čami 2.500 predmeta koji ne mrdaju s mrtve tačke, jer naši ratni zločinci nisu ubice, nego heroji i nacionalno bogatstvo.
Udruženje za uništenje Srbije
Kad smo već kod rušenja ustavnog poretka, to je postalo glavna fiktivna optužba usmerena protiv političkih protivnika otkad je počela pobuna pre dve godine, nakon pada nadstrešnice. Lažne optužbe trebalo je da zastraše pobunjene studente i građane, ali kao što vidimo, nisu postigle svoj efekat. Olako frljanje optužbama za tako teška dela ne znači da takvo nedelo niko ne pokušava da izvrši. Srpska napredna stranka bi se zapravo mogla posmatrati kao udruženje za razaranje države, za rušenje ustavnog poretka, zapravo za uništenje bilo kakvog poretka, reda, zakona, pravila. I ta grupa ljudi ima sedam stotina hiljada članova. U rukama vrhuške te lažne stranke nalazi se ogromno bogatstvo opljačkano od hgrađana ove zemlje, moć, uticaj, sve ono što će ta razbojnička banda koristiti da bi i dalje destabilizovala zemlju, te da bi pokušala da se vrati na vlast.
U njihove krimene spada i sveopšta korupcija u kojoj su masovno učestvovali praktično svi članovi naprednjačke grupe koji su se našli na nekoj funkciji. Teško je čak i pobrojati sve te ljude, a kamoli istražiti njihove prestupe, a potom ih procesuirati, to je verovatno posao za pravosuđe u nekoj pedeset puta brojnijoj zemlji. Svaki direktor bilo kog javnog preduzeća, svako ko se našao u bilo kakvom dodiru sa budžetom, sa novcem građana – pada pod sumnju da je zloupotrebio sredstva i položaj, te da je nezakonito stekao imovinu.
Vladavina naprednjaka koja se nadovezala na Miloševićevo rušilaštvo, baštineći usput sve najgore iz perioda Koštunice i Tadića, ostavila je pustoš iza sebe. Mediji u Srbiji nisu mediji, već udruženi zločinački poduhvat protiv mentalnog zdravlja građana ove zemlje. U njima rade ljudi koji nisu novinari, već nešto dijametralno suprotno – propagandisti, plaćenici, iznajmljene tastature za potrebe razaranja sopstvene zemlje. I takvi ljudi nikada neće moći da postanu novinari, kao što trovač ne može da bude lekar.
Pusta zemlja
Zdravstvo je u očajnom stanju, zemlja je prezadužena, čitave krajine su ustupljene Kinezima da ih ekološki uništavaju, možda je i prekasno za oporavak istočne Srbije, kultura je trajno devastirana, bar za narednih nekoliko decenija, jer je iz kulture i poteklo sve ovo zlo još u vreme socijalizma. Univerziteti deluju očuvano, ali to je samo privid, jer negativna selekcija traje već decenijama, uz tek poneki izuzetak. Kud god da pogledaš, vidiš samo ruševine, kvarež i trulež. Pusta, spaljena zemlja. I u tom autodestruktivnom procesu koji traje bar 40 godina učestvovali su milioni građana ove zemlje.
A sve pobrojano je samo maleni vršak vrha ledenog brega, potrebno je bar deset kolumni da se samo registruju najveće rak-rane srpskog društva. O onoj bazičnoj ideološkoj truleži, o sveopštem putinizmu, ruskom uticaju, mentalnoj premreženosti nacionalizmom, o izgubljenosti u vremenu i prostoru, o antievropejstvu, antiprosvetiteljstvu, istorijskom revizionizmu, zatiranju antifašizma, rehabilitaciji četništva, i o mentalnim posledicama svih tih procesa neću ni da govorim, o tome sam već napisao hiljade stranica.
E, sad, ako neko pored svih pobrojanih problemčina nađe vremena da se bavi nedavanjem Kosova, ometanjem Crne Gore na evropskom putu, destabilizacijom BiH i sličnim, dobro poznatim sportovima, znaćemo čime se taj i takav zapravo bavi. Pisala je o tome Hana Arent u “Izvorima totalitarizma”, govoreći kako je svim pan-pokretima zajedničko neprijateljstvo prema državi, odnosno prema poretku. Zatočnici pan-pokreta prosto ne žele uređivanje sopstvene zemlje, i zato stalno tobože brinu o svom narodu van matice.
Vreme je da prestanemo da se bavimo drugima, tuđim zemljama i tuđim životima, i da se zabavimo o svom jadu. Dobro je što se pokazalo da konačno postoji većinska volja za uređivanje sopstvenog društva, za rešavanje neprebrojnih problema, i želja da se s tim dugo odlaganim poslom počne odmah. Ovo nam je možda poslednja šansa. (Tomislav Marković, Antena M)
Donja Jablanica: strah od nove kiše
Nije jednostavno stanovništvu Donje Jablanice čuti upozorenja o mogućim obilnim padavinama na ovom području. Služba civilne i protivpožarne zaštite Općine Jablanica upozorila je na tu opasnost tokom noći 21. na 22. oktobar, što se srećom nije ostvarilo.
Još nisu odagnali sjećanje na ono što ih je zadesilo prije dvije godine u večernjim satima 3. oktobra, kada se desetine tona stijena, blata i kamenja, praćeno vodenom bujicom sručil velikom brzinom i snagom na ovo naselje. Osamnaest stanovnika je poginulo. Potpuno je uništeno više od 20 kuća, još oko 50 oštećeno.
Manje oštećene kuće su donekle sanirane, no izgradnja onih koje su potpuno uništene još uvijek nije okončana. Dok je dio mještana uspio sanirati i obnoviti lakše oštećene domove te se vratiti u njih, sudbina porodica čije su kuće potpuno uništene, rješava se sporo. Brojne porodice još uvijek čekaju na trajno rješenje stambenog pitanja.
„Ono što nas brine je obnova insfrastrukture, a za to su nažalost institucije najviše odgovorne i nekako to uvijek zadnje, Počeli smo obnavljati kuće, a nismo očistili ni jedan kanal što su trebale raditi ceste Federacije, mislim da ni jedan kanal nije pročišćen koji je posljedica poplava. I ovo što se radi nekako se nakardano radi pa se pješačka staza koja je po nekim standardima 80 cm ili metar ona se suzi na 40cm, a tu naša djeca idu na autobusku stanicu. Mi smo pokušavali to spriječiti ali nekako ne ide“,upozorila je Ćamila Imamović, predsjednica MZ Donja Jablanica na krajem septembra održanoj Žurnalovoj javnoj debati „Donja Jablanica, dvije godine poslije“.
Tokom te debate mogli su se čuti glasovi razočaranih realizacijom obečanja o pomoći, naročito kada su državne institucije u pitanju. Mnogo je bilo obećanja o brzoj obnovi Donje Jablanice, ali realizacija nije bila sukladna najavama. Osim pomoći, kako kažu u Donjoj Jablanici, dobrih ljudi širom BiH i svijeta koja se realizovala apreko organizacija Pomozi.ba, Crvenog križa, Islamske zajednice, očekivali su i da će institucije uraditi ono zbog čega postoje. Iz organizacije Pomozi.ba saopćili su da se početkom oktobra u Donjoj Jablanici privodi kraju izgradnja 16 kuća namijenjenih za 20 porodica.
“Kuća je crvena zona, porušena skroz, brat poginuo. Pružena ruka UNDP-u, “slažeš li se sa jednom drvenom barakom koja vrijedi 12000 eura i mi se dodijeli zemljište”, ja sam pružio ruku i rekao imam zemljište, u Donjoj Jablanici sam živio 63 godine, samo da imam gdje doći. Potpisano, čestitano, dan danas – ništa. U stvari, izbačen iz igre skroz. Dodijeljeno je to, dato, izašla imena. Izgubio sam dvije godine, pričao je tokom debte Safet Hindić, mještanin Donje Jablanice.
Mnogo je bilo obećanja o brzoj obnovi Donje Jablanice, ali realizacija nije bila sukladna najavama. Osim pomoći, kako kažu u Donjoj Jablanici, dobrih ljudi širom BiH i svijeta koja se realizovala apreko organizacija Pomozi.ba, Crvenog križa, Islamske zajednice, očekivali su i da će institucije uraditi ono zbog čega postoje. Iz organizacije Pomozi.ba saopćili su da početkom oktobra da se u Donjoj Jablanici privodi kraju izgradnja 16 kuća namijenjenih za 20 porodica.
Podsjetimo, dva mjeseca nakon nesreće objavljen je preliminarni izvještaj Federalnog zavoda za geologiju o inženjersko-geološkim istraživanjima na tom području
„S obzirom na prirodne procese u geološkom vremenu, utvrđeno je da se slični događaji mogu očekivati i u budućnosti iako njihova učestalost nije precizna. Rizik ostaje dugoročno prisutan, ali se može smanjiti na prihvatljiv nivo kroz implementaciju aktivnih i pasivnih mjera koje su detaljno obrazložene u izvještaju. Bez provođenja ovih mjera pogođeno područje ostaje dugoročno u zoni visokog rizika“, navedeno je pored ostalog u tom izvještaju.
Taj izvještaj je prema mišljenju Damira Šabanovića, koji je u vrijeme nesreće bio načelnik općine, poslužio za manipulaciju.
“Sedmi dan poslije tragedije, po naredbi tužilaštva, traženo je da Zavod za geologiju snimi Donju Jablanicu. Taj izvještaj je trebao biti gotov za 15 dana. Preliminarni izvještaj smo dobili poslije izbora u Jablanici. Nije slučajno, dok smo mi tražili mrtve, neko je vodio kampanju. Ti isti – koji su vodili kampanju imali su uticaj na Zavod za geologiju, a kasnije su vjerovatno sa tim ljudim preko nekih firmi pravili ugovore da se rade elaborati o Donjoj Jablanici. Njih je trebao zavod da uradi besplatno, a neko ih je naplatio, i na vašoj tragediji su se mnogi napunili džepova“, ustvrdio je Šabanović tokom Žurnalove debate.
Tek ulaskom u treću godinu počinje intezivnije planiranje izgradnje hidrotehničkog kanala i zaštitnih objekata na području potoka Doca, odnosno sanacija terena oko kamenoloma u slivu ovog potoka, što je možda i najvažniji segment zaštite od eventualnih budućih poplava.
Načelnik Jablanice Emir Muratović uputio je Općinskom vijeću Jablanica prijedlog za utvrđivanje javnog interesa za izvođenje radova na stabilizaciji i sanaciji klizišta te regulaciji površinskih voda u slivu potoka Doca. Što bi trebalo biti na dnevnom redu sjednice vijeća zakazane za 22. oktobar.
Raspisana je javna nabavka za jedan dio radova vrijednosti 1,6 miliona. Za daljnje radove, dok se za izgradnju brana očekuje podrška UNDP-a i EU od oko 3 miliona KM.
“Da bismo sa ostalim partnerima riješili kompletno taj projekat, kako sam spominjao 7 pa čak i do 8 miliona, kako cijene rastu će koštati. Zbog toga očekujemo da ćemo tu dobiti kvalitetnog izvođača koji će što prije završiti taj posao, kako bi se počeli radovi u slivu otoka Doca u Donjoj Jablanici”, izjavio je nedavno Šabanović za BHRT.
Uporedo sa nezadovoljstvom obnovom porušenih i oštećenih objekata te prateće inftastrukture, stanovnici Donje Jablanice isto iskazuju i sa istragom o uzrocima i odgovornosti za njihovu tragediju.
Istragu su prije pet mjeseci preuzeli tužioci Posebnog odjela za suzbijanje korupcije, organizovanog i međukantonalnog kriminala Federalnog tužilaštva, POSKOK. Oni su predmet počeli iznova, iz jednostavnog ali važnog razloga – kako bi izvršili zakonito prikupljanje i provjeru dokaza ili u prevodu da isprave greške u prethodnoj istrazi koju je vodilo Tužilaštvo HNK, za što će trebati dodatno vrijeme. (žurnal.info)
Nobelovka i boks
U eseju koji je napisala 2024., Anne Carson obrazlaže svoju odluku da počne trenirati boks. “Svi polaznici imaju Parkinsonovu bolest, u različitim stadijima. U određenom trenutku trener uzvikne: ‘Stavite rukavice!’ Žurno odlazimo do ormarića. Navlačenje prve rukavice je lako. Za stavljanje druge potrebna vam je pomoć”, opisuje Carson
Kanadska pjesnikinja i filologinja Anne Carson dobitnica je Nobelove nagrade za književnost za 2026. godinu. U obrazloženju stoji da je Nobela zaslužila “za svoj odvažan i inventivan opus koji je, u razigranom dijalogu s klasičnom tradicijom, stvorio nove forme suvremene književnosti”.
Iako se zaista radi o inventivnom i iznimnom pjesničkom opusu, u ovoj rubrici bacamo svjetlo na sportske aktivnosti poznate pjesnikinje.
U eseju koji je napisala 2024., objavljenom u London Review of Books, Carson obrazlaže svoju odluku da počne trenirati boks. “Čini se da neurolozi danas vjeruju u plastičnost mozga te da ga određene aktivnosti mogu preustrojiti stvaranjem novih neurona koji zamjenjuju one izgubljene ili pak poticanjem neurona koji su postali neaktivni ili usporeni. Preporučuje se boks. Triput tjedno treniram boks. Svi polaznici imaju Parkinsonovu bolest, u različitim stadijima. U određenom trenutku svakog treninga (nakon istezanja, vježbi i treninga snage) trener uzvikne: ‘Stavite rukavice!’ Žurno odlazimo do ormarića po boksačke rukavice. Navlačenje prve rukavice je lako. Za stavljanje druge potrebna vam je pomoć. ‘Ne koristite zube!’, viče trener”, opisuje Carson.
Uobičajena je praksa zamoliti nekoga od kolega u dvorani da vam pomogne navući drugu rukavicu, a budući da se Carson bavi klasičnom filologijom, cijela ta situacija nalikuje joj na drevni čin traženja zaštite ili milosti u teškim trenucima. Ponizna je to molba, poput one kada Prijam na kraju Ilijade dolazi kod Ahileja i moli ga da mu vrati sinovo tijelo.
Pjesnikinja opisuje i središnji dio boksačkog treninga, udaranje u tešku vreću prema kombinacijama brojeva koje izvikuje trener. Svi izvode udarce koji odgovaraju zadanim brojevima i sve se odvija prilično brzo, a Carson primjećuje da se njen mozak napreže dok pokušava izvesti složenu boksačku kombinaciju.
“Što je tremor? Nekontrolirano drhtanje uda, koje je engleski kirurg James Parkinson 1817. prepoznao kao jedan od prvih simptoma kod osoba oboljelih od onoga što je on nazvao ‘drhtavom paralizom’. Kad pokušam izvesti složen pokret, poput boksačke kombinacije ‘jedan-dva-četiri-pet’ (lijevi direkt, desni direkt, desni kroše, lijevi aperkat), osjećam kako se neuroni u mom mozgu muče i naprežu. Da, mogu to osjetiti”, piše Carson.
U jednom drugom eseju, u kojem se fokusira na sve slabiju mogućnost pisanja rukom, Carson dočarava kako joj je kod nošenja s Parkinsonovom bolešću posebno bolan bio taj gubitak.
“Nekad sam uživala u pisanju u bilježnice – nizale su se na policama, dan za danom, godinu za godinom. Sada se uspravne crte krive, odlaze u svim smjerovima, samoglasnici se pretvaraju u mrlje, nagib slova gubi svoj skladan, elegantan kut; sve to izgleda naprosto sramotno”, piše.
Teško joj je opisati ili objasniti sram zbog lošeg rukopisa. Parkinsonova bolest unijela je metež u njen mozak, mnoge fizičke radnje postale su otežane, poput pranja zubi ili pisanja rukom.
“Moram zaista razmišljati prije pokreta. Prema mom vlastitom, sirovom shvaćanju čitave stvari, razmišljanje pokreće neurone. Kada neku radnju izvučemo iz sfere navike i iznova je uvedemo u svijest, potičemo i novu percepciju. Unutarnje i vanjsko zamjenjuju mjesta. Vrijeme se pomiče. Parkinsonova bolest je stalno sada”, piše pjesnikinja.
Što više doznaje o toj bolesti, to je više doživljava kao pokušaj održavanja uspravnog položaja nasuprot struji koja je neprestano vuče u raznim smjerovima. A da bi se održala uspravno, Nobelovka ostaje u ringu. (Ivana Perić, Novosti)
