Vlada Kantona Sarajevo, odnosno Ministarstvo privrede Kantona, objavilo je spisak privrednika koji su dobili sredstva za „nova ulaganja u tehnološku modernizaciju i standarde kvaliteta“, a po javnom pozivu. Poziv je objavljen u maju, a odluka o dodjeli novca donesena 24. septembra (Ministarstvo privrede, poticaj za razvoj male privrede).

Sama objava dobitnika sredstava izazvala je lavinu komentara na društvenim mrežama, a zbog iznosa sredstava kao i visokoprofitabilnih kompanija koje su ih dobile. Našao se tu i restoran „Kibe Mahala“, poznate privatne stomatološke klinike, poput klinke Floss and Gloss, ali i brze pošte i slične kompanije.

U nekom normalnijem svijetu vijest o poticaju uspješnim privrednicima ne bi ni bila vijest jer bi bila normalna za daljnje ulaganje u biznis i stvaranje dodatne vrijednosti od koje javni budžeti profitiraju i pune se, ali kod nas to baš i nije tako.

Za ovu namjenu je iz budžetskih sredstava izdvojeno više od dva miliona konvertibilnih maraka te su poreski obveznici platili visokoprofitnim kompanijama njihovu modernizaciju. Ulje na vatru dolijeva i činjenica da za mnogo šta drugoga, hitnijega i smislenijega u budžetu KS nije bilo novca.

Jedan od primjera je Centar Colibri koji vodim. Naime, kao NGO, a za rad sa djecom sa poteškoćama za godinu dana rada s njima, pružanja podrške, učenja, a sve kao udruženje od javnog značaja za Kanton iz budžeta dobijamo 50.000 KM za godinu dana! Neka brza pošta dobije od naših poreza taj novac za pretpostavljam neku aplikaciju od koje će dodatno profitirati ono što građani već pozamašno plaćaju!

Da ulje u našoj tavi zbilje vri, Vlada KS se dodatno pobrinula onda kad nam nije uplatila 17.300 KM koje smo trebali dobiti po javnom pozivu Ministarstva zdravstva, a za „Ljetni kamp“ za djecu. Ljeto bilo, prošlo, novca nije bilo i kamp otpao. Kad su mi poslali „Sporazumni raskid ugovora“ iz Ministarstva, nigdje nije pisalo da je to zbog neispunjavanja njihovih obaveza, pa sam razmišljala kako bi bilo dobro da imam vremena, živaca i novca da pokrenem tužbu, tražim odgovornost, a ne da nas tako ponižavaju bez posljedice, ali, znajući da nemam ništa od navedenog, samo sam potpisala i vratila. Neka im bude, neka eto novce troše na janjetinu, flosanje zuba ili brzu dostavu.

Da se razumijemo, pobrojane kompanije nisu krive što je Vlada u ostavci – a bez ostavke napravila krivo sve što se da napraviti i još toliko toga što nama građanima ni na um ne bi palo, ali da su se mogli sjetiti u kakvoj zbilji žive – zaista jesu!

„Para na paru, uš na fukaru“ je oduvijek naša balkanska krilatica i mnogo zbori sama za sebe.

Elitni restorani i stomatološke klinike su prioritet, dok na naše molbe, dopise i preklinjanja da ne guraju pod tepih decenijske probleme ne samo da su ostali nijemi nego su smišljeno i dodatno urušili i ono malo što smo sami stvarali za svoju djecu, a uz pomoć dobrih ljudi.

Sretoh (još uvijek) premijera u predizbornoj kampanji na ulici i pitah ga prijateljski zašto. Reče mi da bi bio najsretniji da svuda po Sarajevu budu „Dnevni centri“ i da se riješi taj „problem“. Gledam čovjeka dječačkog lica ispred sebe i mislim: Bože, je li moguće da ovoliko ne zna ili samo želi biti zlonamjeran i zašto su mu djeca problem na prvom mjestu! Zašto ih tako vidi. „A šta ćemo sa djecom koja ne trebaju dnevni centar već samo podršku i inkluziju“ – pitah ga… ne znam, kaže, ima sistem u školama.

Sistem koji djeluje ovako: danas je zadnja dekada oktobra i već smo na kraju školskog tromjesečja, baš prije nekidan sam potpisala u školi mog sina dozvolu da izrade IPP-a, sad će se pristupiti izradi istog pa će biti do kraja polugodišta. I tako ode pola godine i tako svake godine. Prođe čitavo polugodište u administraciji, birokratiji do nekog papira, a sistem računa budžet za cijelu jednu malu armiju zaposlenih – onih koji kao pružaju podršku. Desetine miliona maraka.

Sve to „u putu“ jer opet i za ovo polugodište moram da „ganjam papire“ za subvencioniranje prevoza za djecu sa invaliditetom, a da apliciramo na javni poziv Općine za tu stavku. U dokumentaciji da dostavim i potvrdu o kretanju. Kud se dijete s autizmom kreće, nema veze što već ima potvrdu o redovnom školovanju. Potvrdu više ne daju u sekretarijatu škole – to sada treba razrednik/ca iz EMIS-a. Kad to sve udevera, prođe polugodište dok mu ne uplate, pa kad uplate skupiš račune da ih pravdaš. Ne daj Bože da za novac koji kaže da se subvencionira 30% od stvarne cijene goriva za prevoz djeteta sa invaliditetom kupiš djetetu patike. Jer budžet mora da se prati, javne su to brale pare…

Mislim u sebi, kad su pare već javne da i mi građani tražimo račune za gorivo od načelnika, ministara, pomoćnika i inih, ako već naša djeca ovoliko žuljaju naš budžet, a privrednici ga moderniziraju da fercera na daljinski. Jer oprosti komšija Kibe, na ovu vijest ja sam samo zamislila kako si razvio aplikaciju za okretanje janjeta na daljinski, o dugom i kratkom kliku ne želim ni misliti!

Moram sad ići ganjati papire i sve ono što su nam utefterili na spisak javnog poziva, a vi, narode, u pamet. Da razmislite o prioritetima.