Plaže s greškom

Plaže su ispunile dane i ekrane: deset najljepših plaža, deset skrivenih plaža, deset plaža koje ne smijete propustiti, deset filmskih plaža na koje se iskrcao Odisej… Dobro, ovo zadnje sam izmislila, ali eto ideje.

Na ekranu je i Ceuta, kao nekakva plaža s greškom, poput bruegelovske ili boschovske slike, plaža na kojoj nit se tko brčka, niti se tko smije; a preko ruba ekrana i laptopa, s druge strane uvale, skupina ljudi, uglavnom animatori i djeca, uz glasnu muziku vježbaju aerobik u plićaku hotelske pržine.

Što bi od ovog napravila draga, lucidna Agnès Varda, autorica dokumentarca “Moje plaže”? Bi li i ove, ovakve plaže mogle postati njen unutrašnji krajolik? Nečiji ipak jesu.

Zahvaljujući filmu “Moje plaže” osvijestila sam u kojoj sam mjeri i sama sazdana od plaža koje ne završavaju: očaravajuće i blistave prelaze u šporke i zapuštene, žal u šoder, šoder u pijesak, pijesak u kamen… Nìska nanizana uz obalu na kojoj sam odrasla, plaže su moj prvi i, nadam se, posljednji pogled iz svijeta u svijet, pa i svjetonazor.

Istrčavši iz stiješnjenih kuća – građenih oko renesansnog dvorca, zidanih nadomak mora, uglavnom oskudno, kako se moglo, kamen po kamen, usko za obranu, a i da bi gospodi ostalo više mjesta – jurili smo s uličnim mačkama do kraja štrade u kojoj pogleda nema osim u susjedov pjat, pa izlijetali ravno u more, na plažu s kojom završavaju sve kalete iz koje se god sjenovite bote ili kačarele ispalili na brisani prostor pod žarkim suncem.

I tek tu, na plaži se rastvara pogled, kroz lijevak zaljeva u nedogled, u more, u nebo, univerzum, tko je gledati htio i smio.

Iako su prirodne plaže postojale i postoje i bez kupača, danas ih definiramo kao “ravni dio obale uz more, rijeku ili jezero, prilagođen i namijenjen za odmor, sunčanje i kupanje ljudi”. Nazreti, nazirati, znači vidjeti u konturama, promatranjem uočiti ili naslutiti. Pa plažni svjetonazor tako nazire da je plaža 20. stoljeća zaista zajednica mjesta i ljudi.

Iako često bilježena artificijelno kao prostor melankolične usamljenosti, plaža je, koliko je poznajem, takva samo u onom kratkom periodu kada obala dolazi do daha. Inače, plaža je uvijek zajednica. Baš kao i trg, koji je moguće prikazati prazan, ali time o njemu nećemo reći ništa osim da mu fali sadržaj; sam čovjek preko trga prelazi, ali se ne zadržava. Za razliku od usamljenog prolaznika na trgu, čovjek na plaži rado ostaje sam sa sobom, ali i tada u intimnoj zajednici s morem-svijetom.

Prava socijalizacija i emancipacija, i čitav spektar životnih inicijacija odvija se na plaži, gdje smo obnaženi toliko da ne budemo goli, goli toliko da ne budemo na Vi sa svojim tijelom. Prvo biramo plažu: javnu, “skrivenu”, lokalnu, turističku, sa sjenom ili bez, mirnu ili bučnu, vriću žala koja nestane s plimom, pješčanu na kojoj noću paziš da ne ugaziš na ljubavnike.

Okorjeli usamljenici znaju da skrivenih plaža nema, pa biraju litice. Zna se kad i gdje se tko kupa, ovisi o volji kupačice koga je spremna sresti, a koga izbjeći. Ujutro na iste plaže ne dolaze isti ljudi koji dolaze poslijepodne ili predvečer. Različite plaže biramo i u različita doba života.

Ujutro i predvečer žene, mala djeca, zauzimaju one pristupačnije, mladi su tamo gdje se može prošetati ten, u blizini skakaonica. Očevi, ako nisu turisti, silaze na plažu tek s kolovoskim vrućinama i razgrću more. Otplivaju do Šolte i vrate se kad ih svi zaborave i to bi bilo to do sljedećeg ljeta.

Najbolja stvar u Hrvatskoj osim pitke vode je ta što su plaže javne, a ne privatne, iako ima onih koji bi rado zapišali “svoje” mulete, potjerati čovjeka je kršenje zakona. Ne postoji ništa gadnije od plaža pod koncesijom, kakve sam vidjela na turskim Prinčevim otocima, u kakvom talijanskom lidu, a ima ih sad već i na našoj obali, gdje platiš ulaznicu pa sjediš u jedanaestom redu ležaljki, a more gledaš kao predstavu.

Svaka plaža je mjesto na kojem ljudi demonstriraju svoju tipičnu narav zauzimanjem teritorija, s ručnicima i suncobranima umjesto zastava. Neki ti naprave mjesta u kvadratu hlada, neki ostave veliki šugaman na maloj plaži da im čuva mjesto. Takvima smo kao djeca bacali ručnike u more pa ih vraćali mokre i zgužvane – nikad ne znaš s tom plimom, kad će smočit.

Nisam slutila kakva sve mora i obale postoje i da ima valova koji će ispljunuti i iskusnu plivačicu, ali me plaža dočekivala umeko. Ona jest utočište i od kopna i od mora, spas od nepodnošljive vrućine kao i od brodoloma, geografsko gostoprimstvo koje obala nudi svima koji uplovljavaju ili se nasuču. Za razliku od planina i rijeka, po svojoj prirodi, prema svojoj konfiguraciji, svaka plaža je prilaz, prijelaz, a ne granica.

Plaže su primale vojnike koji su dolazili u pomoć lokalnom stanovništvu, i jadranski otoci imaju svoje plaže Omaha i svoja partizanska iskrcavanja u Normandiji. O tragedijama ovih mladića danas svjedoči pokoja kamena ploča na takvim plažama, zarasla u drač zaborava i sramote potomaka.

Iznevjereno 21. stoljeće, barem njegov prvi kvartal, čovječanstvo, bojim se, nećemo pamtiti ni po turističkim ni po plažama Agnès Varde, ni Nolanove “Odiseje” (u kojoj fali najpoznatija iz epa – plaža spasa, gdje sreće Nausikaju).

Obilježile su ga drugačije plaže, Sredozemlje na kojem je “umrla Evropa”, more gusto od krvi onih koji su na plažama tražili spas. Slika iz Bodruma, slika Gaze, slika Ceute trajno je promijenila nevinost plaže, zapljusnuvši je krvlju prognanika i utopljenika: djece, siromaha, bespomoćnih i polugolih ljudi, koji se predstavljaju kao najveća opasnost, veća i od ekstremnih klimatskih događaja i prijetnji ekološke katastrofe o kojima Europa šuti dok se peče.

Očigledno je isplativije stvarati paniku pričama o invaziji migranata i na taj način napadati španjolsku socijalističku vladu, pa zašto ne i izmisliti da je Ceuta u Europi, iako su Afrikanci zapravo ostali u Africi, bar 1500 kilometara daleko od plaže na kojoj se kupa Giorgia Meloni.

Prije nešto više od godinu dana, pisala sam crtice iz sredozemnih luka za predstavu “Mediteranski brevijar na valovima Radio Mediterana” kako bismo povezali Matvejevićev “Brevijar” s ovim vremenom.

Sudjelovala sam i u igri kojom nas je redateljica uvela u proces: izreći asocijaciju na more. Bio je to uobičajen niz bezbrižnih riječi, dok jedina Afrikanka među nama nije rekla: Strah. Velik broj migranata koji se upute na obećanu obalu istog mora čine neplivači, ali strah od života često je jači od straha od smrti.

Za istu predstavu napisala sam song prema transkriptu snimke razgovora afričkog migranta s Lampeduse i novinara, nastojeći što više zadržati izvorni oblik intervjua. Kako ga nismo uvrstili u predstavu, evo ga ovdje. Neka bude umjesto zaključka za kraj.

LAMPEDUSA SONG: NOBODY CARES

“How much did it cost?”/ I asked a man called John / (Na Lampedusi neželjeni gost, / Iz Sierra Leonea doplovio je on). / “When I get the boat, /we pay sometimes two, / sometimes three thousand”, / He replied. / “You mean you have tried / more than once?” I asked. / He said: “Yes, me and my wife / were in Morocco. / (Trideset žena ubilo je more i / Šiloko). / “We tried in Morocco more than twice, / John said. / “In Tunisia, I tried it once, / and then I made it. Not so bad.” / “So you have spent / A lot of money?” / I asked. / “Yes, I have spent a lot, / a lot of money” he replied. / “But at least I’m alive, / Didn’t die. / It is a risk, a very big risk, but / At least I haven’t died like a rat / God has made it easy for me / But not for the others / they didn’t have so much luck: / My friends, my brothers. / “What happened to them? / I ask at the end. / “They have drowned. Utopili su se. / But nobody cares, my friend. (Olja Savičević Ivančević; Novosti)

Peking i automobili

Do danas je Pekinška napredna demonstracijska zona autonomne vožnje izdala više od 1.500 dozvola za testiranje autonomnih vozila u gradu.

Ova vozila su zajedno prešla preko 65 miliona kilometara sigurne autonomne vožnje i pružila usluge više od milion putnika. Stanovnici mogu jednostavno otvoriti mini program na svojim telefonima kako bi zaustavili taksi bez vozača ili autobus bez vozača, što ga čini besprijekornom i praktičnom opcijom mobilnosti za mnoge.

Dok se neki mogu brinuti zbog neočekivanih uslova na putu, inženjeri su dizajnirali pametne sisteme sposobne za preusmjeravanje u realnom vremenu, sa daljinskim sigurnosnim monitorima spremnim da pomognu.

Tehnologija privlači i međunarodne posjetioce. Profesor John Correia sa Univerziteta Gonzaga otputovao je u Peking sa svojom porodicom kako bi iskusio najsavremeniju mobilnost grada.

“Jučer smo imali priliku iskusiti Kineski zid i njegovu dugu historiju. A sljedećeg dana, možemo popodne uskočiti u naš prvi robotski taksi i otići na večeru od robota. Samo način da se premosti dvije strane, oba dijela historije. Dakle, kakvo fenomenalno iskustvo”, rekao je.

Do danas je Pekinška napredna demonstracijska zona autonomne vožnje izdala više od 1.500 dozvola za testiranje autonomnih vozila u gradu.

Tehnologija privlači i međunarodne posjetioce. Profesor John Correia sa Univerziteta Gonzaga otputovao je u Peking sa svojom porodicom kako bi iskusio najsavremeniju mobilnost grada.

Zašto volimo pse

Pripitomljavanje pasa nije promijenilo samo njihov izgled i ponašanje – izgleda da je oblikovalo i njihov mozak. Novo istraživanje, objavljeno u avgustu 2026. u iScience, pokazuje da psi ne samo da prepoznaju ljudski osmijeh, već razlikuju i različite negativne emocije poput ljutnje, tuge i straha.

Naučnici sa Univerziteta u Beču skenirali su mozgove pasa dok su im pokazivali fotografije nepoznatih ljudi s različitim izrazima lica. Kada bi ugledali nasmijano lice, aktivirali su se dijelovi mozga povezani s obradom složenih informacija i osjećajem nagrade. To sugeriše da psi ljudski osmijeh ne doživljavaju samo kao vizuelni signal, već kao nešto što za njih ima posebno emocionalno značenje.

Istraživači su se prvo usredotočili na sreću, izraz lica za koji prethodne studije sugeriraju da ima poseban značaj za pse. Skenirali su osam pasa dok su im prikazivali slike stranaca sa sretnim ili neutralnim izrazima lica. Sretna lica osvijetlila su temporalni korteks i nucleus caudatus u mozgu pasa – regije povezane s višim kognitivnim procesima i obradom nagrada.

„Aktivnost u nucleus caudatus je posebno zanimljiva“, kaže Laura Cuaya, također sa Sveučilišta u Beču, koja je istraživanje započela na Nacionalnom autonomnom univerzitetu u Meksiku, a kasnije ga proširila saradnjom na Univerzitetu Eötvös Loránd u Mađarskoj. „To sugeriše da sretna ljudska lica mogu imati emocionalni značaj za pse.“

Još zanimljivije otkriće stiglo je kada su istraživači, uz pomoć umjetne inteligencije, analizirali reakcije pasa na izraze sreće, ljutnje, straha i tuge. Pokazalo se da pseći mozak ne dijeli ljudska lica samo na „dobra“ i „loša“. Naprotiv, razlikuje pojedinačne negativne emocije, što je prvi put potvrđeno snimanjem moždane aktivnosti.

Naravno, to ne znači da psi osjećaju emocije na isti način kao ljudi. U stvarnom životu oni ne obraćaju pažnju samo na lice – posmatraju naše pokrete, slušaju ton glasa i koriste svoj izuzetno razvijen njuh kako bi razumjeli šta se oko njih događa.

No, tim je otkrio da pseći mozak nije samo razvrstavao svijet na dobar i loš. Analiza cijelog mozga otkrila je različite obrasce aktivnosti koji su odvajali strah od ljutnje i tuge, pružajući prvi dokaz da psi mogu razlikovati specifične negativne izraze lica.

Naučnici smatraju da je upravo hiljadama godina zajedničkog života s ljudima omogućilo psima da razviju ovako sofisticirane društvene vještine. Zanimljivo je da su u istraživanju učestvovali samo kućni ljubimci iz porodica, pa ostaje otvoreno pitanje da li bi psi koji žive na ulici na isti način tumačili ljudske emocije. Sljedeći korak istraživača bit će uporediti kako ljudski i pseći mozak obrađuju iste emocionalne signale i otkriti koliko se zaista dobro međusobno razumijemo. (Jelena Kalinić; Nauka govori)