Mostarski skokovi sa Staroga mosta nisu samo sportsko natjecanje u kojem se ogledaju vještina i hrabrost skakača. Oni su vrijedan dio nematerijalne kulturne baštine, duboko povezane s prostorom iz kojeg su izrasli. Neraskidiva veza sa Starim mostom daje im posebno mjesto u identitetu Mostara, čije se značenje prenosi kroz generacije. Svaki pokušaj njihova političkog prisvajanja ili nametanja posebnih uloga zato otvara šire pitanje: hoće li ova tradicija ostati simbol koji povezuje zajednicu ili će postati mjesto na kojem se odražavaju postojeće podjele?
Ovogodišnje 460. Skokove sa Staroga mosta obilježila je odluka organizatora da u službeni protokol ne uvrste gradonačelnika Mostara Marija Kordića i predsjednika Gradskog vijeća Đanija Rahimića. Kao obrazloženje navedeno je da su njihova politička djelovanja u prethodnom razdoblju pridonijela podjelama i napetostima u gradu.
Iako je riječ o odluci koju donose organizatori, njezine posljedice nadmašile su pitanje pojedinačnih pozivnica i otvorile širu raspravu o mjestu i ulozi političkih dužnosnika u manifestaciji koja ima snažno simboličko značenje za lokalnu zajednicu.
Upravo je u tome važnost ovog slučaja. Skokovi sa Staroga mosta nisu samo sportski događaj koji se održava jednom godišnje, nego kulturna baština koja živi kroz generacije. Njihova vrijednost ne proizlazi iz trenutačnih političkih odnosa, nego iz dugog kontinuiteta, osjećaja pripadnosti i povezanosti zajednice s ovom tradicijom.
Svako upravljanje ovim naslijeđem zato podrazumijeva osjećaj odgovornosti i pronalaženje ravnoteže između institucionalne i financijske potpore te očuvanja njezina simboličkog karaktera.
POLITIKA U PROTOKOLU, TRADICIJA U DRUGOM PLANU
Dodatnu raspravu otvorila je činjenica da, dok pojedini politički dužnosnici nisu bili dio službenog protokola, drugi predstavnici političkog života imali su istaknute uloge u ovogodišnjim Skokovima. Manifestaciju je otvorio ministar trgovine, turizma i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona Emil Balavac, dok je predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović sudjelovao kao pokrovitelj i posebni gost.
Sudjelovanje izabranih dužnosnika na kulturnim događajima može se promatrati kao uobičajena praksa te se često predstavlja kao jedan od načina iskazivanja institucionalne potpore kulturnoj baštini. Međutim, postoji razlika između same prisutnosti političkih predstavnika na kulturnoj manifestaciji i dodjeljivanja njihovim funkcijama posebne uloge unutar tradicije čije značenje nadilazi dnevnu politiku.
Upravo tu se krije najveći izazov odgovornog upravljanja kulturnom baštinom: kako sačuvati njezin izvorni značaj, a pritom spriječiti da postane prostor političkog prisvajanja.
Uloga institucija u procesu zaštite baštine je neosporna. Bez njihove potpore teško je zamisliti očuvanje i razvoj ove tradicije. Međutim, javni novac kojim se podupire kulturna baština predstavlja doprinos zajednice njezinu očuvanju, a ne osnovu za oblikovanje političkog utjecaja unutar same tradicije.
Odgovoran odnos politike prema Skokovima počiva upravo na razlikovanju tih dviju razina. Institucije stvaraju uvjete za očuvanje tradicije, dok njezin daljnji razvoj i značenje oblikuju oni koji je neposredno čuvaju i prenose. Prisutnost političkih predstavnika sama po sebi nije sporna, ali njihova uloga treba ostati u funkciji podrške, a ne preuzimanja središnjeg mjesta koje pripada samoj tradiciji, skakačima i zajednici koja je održava.
U takvom odnosu pažnja javnosti ostaje usmjerena na ono zbog čega Skokovi postoje: natjecatelje, vještinu i hrabrost skakača te sam čin skoka, a ne na protokolarne uloge i političke funkcije prisutnih predstavnika.
SKOKOVI PRIPADAJU SKAKAČIMA I ZAJEDNICI
Istodobno, odgovornost organizatora ogleda se u očuvanju jasne vizije da Skokovi pripadaju zajednici, a ne pojedinačnim interesima. Upravo kroz protokol i simboličke izbore manifestacija može potvrditi svoju pripadnost onima koji ovu tradiciju čuvaju i prenose. Kada je zvanično otvaranje povjereno samim nositeljima običaja: najstarijem aktivnom skakaču, pobjednicima prethodnih natjecanja, mladim skakačima koji predstavljaju budućnost tradicije ili samom činu skoka kao simbolu trajanja jedne stoljetne priče, umjesto govorima predstavnika vlasti, sama manifestacija snažnije potvrđuje svoju pripadnost zajednici koja je čuva i prenosi. Dodjeljivanje posebne uloge pojedinom predstavniku vlasti, kao i odluka da se nekim političkim predstavnicima uskrati mjesto u službenom protokolu, u središte Skokova stavlja politiku, a ne samu tradiciju.
Skokovi sa Staroga mosta svoju snagu nisu dobili od političkih funkcija, nego od ljudi koji su ih kroz stoljeća čuvali, prenosili i davali im smisao. Upravo zato njihova budućnost ne ovisi o tome tko će u jednom trenutku sjediti u počasnom protokolu, nego o tome hoće li ostati ono što su oduvijek bili: simbol Mostara koji povezuje ljude, a ne mjesto njihovih podjela.
