Rušenje politike ustavnog falsifikata

Prije dvadesetak godina sam na više naučnih skupova posvećenih ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine bio suočen s argumentom „hrvatskog pitanja“. Taj se pojam u pravilu pojavljivao u izlaganjima autora i učesnika iz intelektualnog i političkog kruga HDZ-a ili njemu bliskih političkih opcija. Svaki put sam postavljao isto metodološko pitanje: šta se podrazumijeva pod „hrvatskim pitanjem“? Smatrao sam da se na pitanje koje nije jasno definirano ne može dati smislen odgovor. Međutim, pitanje je redovno ostajalo bez odgovora. Tako je nastajao metodološki paradoks: vodila se rasprava o pitanju čiji sadržaj nije bio prethodno definiran. Danas bih, gledajući unazad, zaključio da je „hrvatsko pitanje“ politički konstrukt i retorički okvir čiji sadržaj određuju politički akteri koji ga koriste. Nakon odluke Ustavni sud Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti naroda (predmet U-5/98) i nakon intervencija visokog predstavnika i pokušaja uspostave tzv. hrvatske samouprave 2001. godine, počelo se govoriti o „neravnopravnom položaju Hrvata“, premda izraz „hrvatsko pitanje“ još nije bio dominantan. Od 2006. godine, nakon izbora na kojima je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran Željko Komšić, HDZ BiH je sistematski koristio sintagmu „hrvatsko pitanje“ kao okvir za tvrdnju da Hrvati ne mogu birati „svoje legitimne političke predstavnike“. Od tog perioda izraz postaje važno, ako ne i centralno obilježje političke retorike integralnog HDZ-a, HDZ-a BiH i njenih satelita. „Hrvatsko pitanje“ od tad uglavnom obuhvata sljedeće stavove: da su Hrvati institucionalno neravnopravni, da postojeći izborni sistem omogućuje da hrvatske predstavnike biraju pretežno birači iz reda drugog konstitutivnog naroda, da je potrebno osigurati tzv. legitimno predstavljanje i da su zbog toga nužne izmjene Izbornog zakona i izbornih pravila u BiH. Nije mi poznato da osim političkih stavova postoji sistematska analiza geneze, evolucije i funkcije tog pojma, posebno u političkoj arhitekturi integralnog HDZ-a. No poznato mi je da nisam samo ja predlagao da se iskoriste mogućnosti pravnog sistema i da Hrvati koji su obespravljeni institucionalnim rješenjima u sudskoj proceduri dokažu da „hrvatsko pitanje“ opisuje živu formu kršenja individualnih i kolektivnih prava Hrvata u BiH. U tom periodu (2006-2009) pred Evropskim sudom za ljudska prava vođen je postupak u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Jednako kao što je u tom predmetu Sud utvrdio povrede osnovnih prava, bilo je moguće pokrenuti postupak radi utvrđivanja eventualnih povreda individualnih ili kolektivnih prava koja su se dovodila u vezu sa zahtjevima obuhvaćenim pojmom „hrvatsko pitanje“. Međutim, umjesto njihove pravne artikulacije i sudskog preispitivanja, „hrvatsko pitanje“ je tokom naredne dvije decenije služilo kao instrument političke mobilizacije, podizanja političkih tenzija i očuvanja finansijske stabilnosti hrvatskih političkih struktura kroz zadržavanje postojećih mehanizama raspodjele javnih resursa i političke moći. Generalizacija, dramatizacija ili tvrdnje da jedan narod sistematski ugrožava drugi doprinosila je nepovjerenju i povećanju međuetničkih tenzija i zaustavila je, u cjelini, produktivan politički rad na reformama koje su neophodne. Niko nije ni jednu od reklamiranih povreda iz skupa „hrvatskog pitanja“ utužio pred nekom sudskom instancom i na taj način jednom političkom konstruktu osigurao vjerodostojnost.

Stvari su se promijenile u julu ove godine (2026): politička stranka HSP-Hrvatska stranka prava BiH, sa sjedištem u Mostaru, koju zastupa predsjednik stranke Nikola Raguž, izjavila je žalbu protiv Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (broj: 06-1-07-3-1121/26 od 16.07.2026) zbog toga što je ovjerila kandidaturu Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. HSP je mišljenja da je odluka, i tu se sažimaju svi prigovori koji ulaze u duktus „hrvatskog pitanja“, donesena pogrešnom primjenom ustavnih načela na kojima počiva ustavni poredak Bosne i Hercegovine jer „funkcija hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine nije uspostavljena kao opća građanska funkcija, nego kao ustavna institucija koja osigurava legitimno predstavljanje hrvatskog konstitutivnog naroda“. U obrazloženju žalbe se iznose stavovi koji su, inače, u krugovima nešto opismenjenih pravnika proglašeni ustavno neutemeljenim, kako u pogledu izbora termina tako i u pogledu važećeg ustavnog prava. HSP tako naglašava da je u odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-23/14 (predmet Ljubić) nedvosmisleno utvrđeno da se „pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem“, kao i da je „načelo konstitutivnosti naroda natrkrovljujuće načelo Ustava Bosne i Hercegovine“. Nadalje se ističe da iz obrazloženja navedene odluke proizilazi da legitimno političko predstavljanje nije politička nego ustavna kategorija te da predstavnici konstitutivnih naroda moraju proizlaziti iz stvarne demokratske volje naroda kojeg predstavljaju. Stranka zatim naglašava da žalba nije usmjerena protiv bilo koje osobe niti prava na slobodno „nacionalno izjašnjavanje“, nego da je predmet žalbe zaštita ustavnog poretka, načela konstitutivnosti naroda i prava hrvatskog konstitutivnog naroda na legitimno političko predstavljanje. Uz to se ponavlja da je Slaven Kovačević u postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava zastupao pravna stajališta kojima je osporavao postojeći ustavni model Bosne i Hercegovine utemeljen na konstitutivnosti naroda i legitimnom političkom predstavljanju. Konačno, tvrdi se da je ova okolnost od značaja za ocjenu kandidature za funkciju koja je prema Ustavu BiH namijenjena predstavljanju hrvatskog konstitutivnog naroda.

Sud je dakle, odlučujući o žalbi, morao odlučiti o ustavnopravnom pitanju: da li je mjesto u Predsjedništvu BiH, suprotno izričitom ustavnom tekstu, osigurano za predstavljanje hrvatskog naroda (koji je, slovom ustava, predstavljen isključivo u Vijeću naroda) ili se iz reda hrvatskog naroda zapravo u Predsjedništvo bira predstavnik građana Federacije BiH. Za prvu varijantu su se osim HDZ-a godinama zalagali političari svih etno-provenijencija, paradržavna organizacija Hrvatski narodni sabor, Domovinski pokret iz Republike Hrvatske, zatim ugledni hrvatski politolozi i HAZU. Drugu varijantu zastupa Ustavni sud BiH i javnopravna dogmatika koju nose ugledni pravnici. Prva varijanta je medijski glasna, vidljiva i agresivna, druga je diskretna, neagresivna i jedva primjetna u medijima.

Na postavljeno pitanje je odgovoreno sudskim rješenjem 24.7.2026. godine (broj: S1 3 Iž 055244 26 Iž). Sud je, odbijajući žalbu, jednostavnim supsumpcijama i jasno strukturiranim argumentima podučio žalitelja, a time i cjelokupni desni spektar etno-politike, šta praktično znači građanski princip: „Naime, institucija Predsjedništva počiva na paritetnoj zastupljenosti tri člana Predsjedništva koji se izjašnjavaju kao Bošnjak, Hrvat i Srbin uz osiguranu teritorijalnu zastupljenost: dva člana Predsjedništva sa teritorije Federacije BiH i jedan sa teritorije Republike Srpske. U tom smislu, niti je Ustavom BiH kao najvišim pravnim aktom, niti Izbornim zakonom propisan element ‘legitimnosti predstavljanja u Predsjedništvu’ na koji ukazuje neosnovano žalitelj.“ Tako je neposrednom primjenom pisanog ustava BiH srušena cijela konstrukcija o legitimnom predstavljanju. Naime HSP se, prema obrazloženju Suda BiH, „poziva na nepostojeći ustavni standard legitimnosti predstavljanja u Predsjedništvu koji nije propisan pravnim normama u pravnom poretku BiH“. S tim u vezi sud pojašnjava da je pozivanje na „legitimno predstavljanje“ iz odluke Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić irelevatno jer je Ustavni sud BiH ocjenjivao „ustavnost odredaba Izbornog zakona BiH koje se odnose na izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, a ne uvjete za kandidovanje niti postupak ovjere kandidatura za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine“. Ostavljam ovdje po strani odredbe Izbornog zakona BiH na koje Sud upućuje u vezi sa pokušajem da se pasivno izborno pravo osigura isključivo Hrvatima koji se okupljaju oko političkog spektra HDZ-ideologije. Rezultat je međutim jednoznačan: Centralna izborna komisija nije ovlaštena da ispituje da li neki kandidat predstavlja legitimnog političkog predstavnika određenog konstitutivnog naroda ili da cijeni njegove ranije političke ili pravne stavove. U tom smislu ni postupci koje je vodio Slaven Kovačević pred nacionalnim i internacionalnim pravosudnim instancama ne mogu voditi gubitku pasivnog biračkog prava, kako je to u žalbi tvrdila HSP.

Prema tome, odluka Suda BiH je najsvježija evidencija političkog falsificiranja ustavnog prava BiH. Njome se ponovo korigira političko nasilje koje se provodi u ime konstitutivnih naroda. Ona je značajna zbog toga što jasnim i razumljivim obrazloženjima uklanja svaku sumnju u političku funkciju Predsjedništva BiH i verificira legitimacione procedure njegovih članova. Uz to su jezik i pravna terminologija besprijekorni, što u BiH nije samorazumljivo. Dok su npr. mediji, javna i privatna sredstva informiranja izvještavali o „nacionalnoj pripadnosti“ u izbornoj proceduri kojom se Sud bavio, u odluci se koristi tačan pojam „konstitutivnog naroda“ kao ustavna kategorija koja konstitutivne narode vidi kao dio bosanskohercegovačke nacije. Razlika nije pravno banalna i bez nje se ne može shvatiti do koje mjere „slobodno nacionalno izjašnjavanje“ kako ga primjerice vidi HSP, utječe na mentalne blokade konstitutivnih naroda. Zbog njih se država ne može pokrenuti iz pozicije kolektivnog opreza i odvojiti od zakovanog animoziteta jednih prema drugim. Istina, od njega dobro žive „predstavnici konstitutivnih naroda“. Zbog toga ne treba gajiti nadu da će se nešto promijeniti ovom odlukom. Kovačevićeva registracija je zakonita i on će izići na izbore. No, etno-desnica će, usuđujem se prognozirati, nakon kratke šutnje ignorirati ovu odluku kao što je već ignorirala više odluka Ustavnog suda BiH sličnog sadržaja. Ona će i dalje insistirati na bio-hrvatstvu kao jedinom autentičnom glasu koji se u desnom spektru „partija sa hrvatskim predznakom“ smije pojavljivati na političkom spisku. To je danas samo jedna od mnoštva vidljivih posljedica višegodišnjeg sistematskog zaglupljivanja koje se u BiH predstavlja kao proces emancipacije konstitutivnih naroda. (Edin Šarčević, Peščanik)

Klima-uređaji nas neće spasiti od vrućine. Znanstvenici nude drugo rješenje

VELIKI dijelovi Europe i Azije ovo se ljeto suočavaju s rekordnim toplinskim valovima, dugotrajnom sušom i razornim požarima.

U europskim zemljama tijekom toplinskog vala krajem lipnja 2026. zabilježeno je više od 10.000 prekomjernih smrti. Naravno, riječ je o smrtnosti od svih uzroka iznad očekivane razine, a ne o konačno utvrđenom broju smrti izravno uzrokovanih vrućinom.

Tijekom ljeta 2003. vrućina je u Europi odnijela više od 70.000 života, dok su za 2022. procijenjene 61.672 smrti povezane s vrućinom. Hlađenje zgrada stoga više nije samo pitanje udobnosti, nego sve više i zaštite zdravlja i života.

Potreba za hlađenjem ubrzano raste

Jedno od očiglednih rješenja je širenje klimatizacije, no ona nije jedini niti je globalno održiv odgovor.

Procjene iz novog preglednog rada objavljenog u časopisu Nature Reviews Clean Technology pokazuju da na hlađenje zgrada otpada gotovo 10 posto globalne potrošnje električne energije. Očekuje se da će ona rasti kako toplinski valovi budu postajali češći, intenzivniji i dugotrajniji.

International Energy Agency procijenila je da bi broj klima-uređaja u svijetu do 2050. mogao narasti s 1.6 na 5.6 milijardi.

Hlađenje ne smije postati povlastica

Dok bogate zemlje s raširenom klimatizacijom, poput SAD-a, visoke temperature uglavnom svladavaju klima-uređajima, takvo rješenje nije dostupno milijardama ljudi u siromašnijim zemljama.

Studija objavljena 2021. u časopisu Nature Communications procijenila je da bi do 2040. između 64 i 100 milijuna kućanstava priključenih na električnu mrežu u Brazilu, Indiji, Indoneziji i Meksiku moglo trebati hlađenje, ali si ne bi moglo priuštiti klima-uređaje i njihovo korištenje.

Pasivno hlađenje kuća

Autori novog preglednog rada analizirali su mogućnost da se dio problema riješi tzv. pasivnim hlađenjem. Ono neće svaku prostoriju održavati na 22 °C, ali može ublažiti temperaturne vrhunce, skratiti rad klima-uređaja, smanjiti račune za struju i rasteretiti elektroenergetske sustave. Posebno može pomoći u siromašnijim zajednicama i tijekom nestanaka struje.

Analiza pokazuje da bi se pravilnim projektiranjem zgrada, sjenilima, prirodnom ventilacijom i naprednim materijalima u vrućim podnebljima potreba za hlađenjem mogla smanjiti i do 80 posto.

To ne znači da treba odbaciti klima-uređaje. Oni tijekom ekstremnih vrućina spašavaju živote. No nije razumno dopustiti da se zgrade pretvore u pećnice, a potom ih hladiti uređajima koji troše mnogo struje i zagrijavaju gradske ulice.

Matthaios Santamouris s UNSW Sydney i Konstantina Vasilakopoulou s RMIT University u novom su radu analizirali poznata rješenja, poput stvaranja hlada i noćnog provjetravanja, ali i nove materijale koji toplinu mogu odašiljati prema svemiru.

Zašto klima-uređaji nisu dovoljno rješenje?

Klima-uređaji toplinu iz prostorije prenose prema van pomoću rashladnog sredstva, kompresora i električne energije, kao što hladnjak hladi svoju unutrašnjost, ali zagrijava kuhinju. Studije pokazuju da njihova otpadna toplina u gusto izgrađenim dijelovima gradova može povisiti temperaturu zraka za oko 1 do 2 °C.

Potreba za strujom pritom često raste upravo kada vrućina može smanjiti njezinu proizvodnju. Tijekom suše vodostaji padaju, a rijeke se zagrijavaju, pa nuklearne elektrane koje njihovu vodu koriste za hlađenje ponekad moraju smanjiti snagu kako ne bi ugrozile ekosustave.

Primjerice, Francuska, čija nuklearna flota ima ukupnu instaliranu snagu od 62.9 gigavata, zbog toplinskog je vala u lipnju 2026. u jednom trenutku smanjila nuklearnu proizvodnju za 4.1 gigavat, odnosno za iznos jednak oko 6.5 posto instalirane snage.

Suše također smanjuju proizvodnju hidroelektrana te mogu ograničiti rad termoelektrana koje trebaju mnogo vode za hlađenje.

“Iz klimatskih promjena ne možemo se izvući samo klima-uređajima. Ako svaka zgrada bude potpuno ovisila o mehaničkom hlađenju, stvorit ćemo golem pritisak na elektroenergetske sustave, a gradovima ćemo dodavati još topline”, upozorio je Santamouris.

Treba spriječiti zagrijavanje zgrada

Pasivno hlađenje obuhvaća postupke kojima se smanjuje ulazak topline u zgradu i odvodi njezin višak bez klasičnog mehaničkog hlađenja ili uz minimalnu potrošnju energije.

Vanjska sjenila zaustavljaju Sunčevo zračenje prije nego što prođe kroz prozor, a svijetli krovovi i pročelja odbijaju veći dio sunčeve energije. Toplinska izolacija usporava prijenos topline, dok pravilno postavljeni otvori mogu noću izbacivati topao zrak. U suhim podnebljima može se iskoristiti i isparavanje vode, koja pritom uzima toplinu iz okoline. Naime, pri isparavanju voda apsorbira energiju kako bi njezine molekule svladale međusobne privlačne sile i prešle iz tekućeg u plinovito stanje. Tu energiju uzima u obliku topline iz okoline i tako je hladi.

“Sjenila, reflektirajući materijali, pametnija ventilacija i novi rashladni materijali mogu znatno sniziti temperaturu u unutrašnjosti prije nego što se klima-uređaj uopće mora uključiti”, kaže Santamouris.

Krov koji toplinu šalje u svemir

Posebno zanimljivo je tzv. radijacijsko hlađenje. Zgrade velik dio apsorbirane topline odašilju u infracrvenom području, a atmosfera dio tog zračenja propušta u svemir kroz tzv. atmosferski prozor.

Materijal koji odbija Sunčevu svjetlost, a učinkovito odašilje toplinu, može postati hladniji od okolnog zraka. U studiji objavljenoj 2014. u časopisu Nature takav je materijal odbijao 97 posto Sunčeva zračenja te je na izravnom suncu bio 4.9 °C hladniji od zraka. Ostvario je rashladnu snagu od 40.1 vat po četvornom metru.

Reflektirajući premazi

Tim sa Sveučilišta Maryland predstavio je 2023. mikroporozni stakleni premaz koji odbija do 99 posto Sunčeva zračenja. Materijal ispod njega u podnevnim je uvjetima bio oko 3.5 °C hladniji, čak i pri relativnoj vlažnosti do 80 posto.

Drugi tim predstavio je 2022. premaz sa šupljim česticama silicijeva i titanijeva dioksida. Odbijao je do 97 posto Sunčeva zračenja te je pod simulatorom Sunčeve svjetlosti postigao pad temperature od 5.26 °C.

Hlađenje isparavanjem

Znanstvenici su 2021. predstavili dvoslojni porozni polimer koji hladi isparavanjem. Donji sloj sadržavao je hidrogel koji zadržava vodu, dok je gornji sloj štitio materijal i odbijao Sunčevo zračenje. Pod izravnim Sunčevim zračenjem površina je bila oko 7 °C hladnija od okolnog zraka. Hidrogel je za nastavak hlađenja trebalo ponovno opskrbiti vodom.

Kombiniranje metoda

Nijedna od navedenih metoda nije prikladna za sva podneblja. Provjetravanje, primjerice, slabo pomaže kada je vanjski zrak vrlo vruć i vlažan. Autori zato predlažu kombiniranje postupaka prilagođenih lokalnim klimama i zgradama.

Postoje i ograničenja

Isparavanje je u vlažnom zraku manje učinkovito, a materijali moraju godinama podnositi prašinu, kišu, tuču, UV zračenje i oštećenja.

Autori zato ne najavljuju kraj klimatizacije, nego predlažu pametniji redoslijed, a taj je da se prvo spriječi zagrijavanje zgrade, zatim pasivno ukloni što više topline, a električno hlađenje upotrijebi za ono što preostane.

Predstavljena rješenja nisu zamjena za uobičajenu toplinsku izolaciju, poput fasadnih sustava s EPS-om, odnosno stiroporom, i energetski učinkovitih prozora s višeslojnim izolacijskim ili vakuumskim staklom, nego se s njima nadopunjuju. ( Nenad Jarić Dauenhauer, Index.hr)

Ben Hodges Fan Report, YouTube: Rusija gubi rat

Rusija gubi rat! Upravo smo na prekretnici, ili smo već prošli točku preokreta. Tako kaže bivši zapovjednik američkih kopnenih snaga u Europi, general Ben Hodges, koji detaljno predviđa i obrazlaže trijumf Ukrajine koja je “pronašla način da zadavi ruski vojni stroj”. Prema njegovoj procjeni, ključni preokret dogodio se tijekom ljeta. Strategija dubokih udara i slamanja logistike, uništavanja rafinerija, izazvala je, smatra taj general, kaos u Moskvi, naročito u Kremlju, među Putinovim “silovikima”.

Hodges misli da se ukrajinski put do pobjede ne oslanja na frontalne sukobe i rovovsku borbu na istoku, već na sustavno uništavanje ruske logističke kralježnice. Ključni element uspjeha su precizni dugometni udari na ruska naftna postrojenja, rafinerije i lance opskrbe unutar samog ruskog teritorija.

“Ukrajinska sposobnost da udara duboko unutar Rusije i cilja njezin izvoz nafte i plina stvara jasan put do pobjede, ako se ti napadi održe”, objašnjava Hodges. Uništavanjem energetskih prihoda, Kremlj gubi financijsku i materijalnu moć za nastavak rata. Glavni geopolitički razlog zašto Ukrajina pobjeđuje jest promjena fokusa na Krim, taj “nepotopivi nosač aviona”, koji Hodges naziva “odlučujućim terenom” cijelog sukoba.

I ljevičar Karl Marx je pisao ovako: “Bez Odese, Kronstadta, Rige i Sevastopolja (Krima), uz oslobođenu Finsku i neprijateljsku vojsku na vratima glavnog grada… što bi bila Rusija? Gigant bez ruku, div bez očiju, koji nema drugog izlaza nego pokušati smrviti svoje protivnike težinom svog nespretnog torza.”

Prema Hodgesovim riječima, održiv mir nije moguć ako Rusija zadrži poluotok jer će ga uvijek koristiti za blokadu Azovskog mora i crnomorskih luka poput Odese. “Ukrajinci su otkrili teoriju pobjede”, kazao je Hodges. “Ukrajinska kampanja na Krimu mogla bi prisiliti ruske trupe da potpuno napuste taj položaj, što bi značilo konačni kolaps ruske kampanje.”

Ruska vojska pati od masovnih gubitaka, njezina ljetna ofenziva je zapela, a Crnomorska flota je praktički neutralizirana i potisnuta. Ovo je godina odluke (specijalna vojna operacija već sad traje dulje od Velikog domovinskog rata s Hitlerom). Unatoč političkim promjenama u SAD-u i retorici o smanjenju pomoći, Europa drastično ubrzava vlastitu remilitarizaciju i preuzima teret financiranja ukrajinskog ratnog napora.

Pobjeda se operacionalizira kroz iscrpljivanje ruskog ratnog stroja do točke u kojoj Moskva više ne može nadoknaditi ljudstvo i naprednu tehnologiju, dok ukrajinska domaća obrambena industrija istovremeno doživljava procvat. Slom ruske logistike na Krimu i ekonomska neodrživost rata za Putina prisilit će Kremlj na strateško povlačenje i prihvaćanje ukrajinskih uvjeta, misli ovaj general.  (Boris Rašeta, Novosti)