Neki dan smo mi u Republici Srpskoj proslavili 82 godine postojanja dnevnih novina Glasa Srpske. Da, dobro ste pročitali Glas Srpske postoji mnogo duže od Republike Srpske.

Povodom te obljetnice oglasili su se mnogi, ali izdvojićemo objavu  na X predsjednika Milorada Dodika, koji to nekako najljepše sroči, a i ovi iz Federacije BiH da malo provježbaju ćirilicu.

Kada neki medij postoji tolike godine, razloga su dva. Prvi je da je toliko dobar i čitan, gledan ili slušan ili njeguje „suncokret novinarstvo” pa se okreće prema onome ko daje pare.

Možda je najbolje da se malo podsjetimo istorije Glasa Srpske.

Prije svega, od osnivanja 1943. godine (osnovane su kao  ”Glas narodno-oslobodilačkog pokreta u Bosanskoj Krajini”), pa do danas ove novine su uvijek bile glasilo neke političke grupe. Na samom osnivanju istinu u ovim novinama su kreirali komunisti i sve tako do početka devedesetih godina. Za tu lojalnost su  dobili i Orden za zasluge za narod sa srebrenim znacima, od strane Predsjednika SFRJ  1963. godine.

Sa mutiranjem komunista u nacionaliste, početkom devedesetih godina, dolazi do transformacije i ovih novina. Tada  su bili glasilo u službi nacionalista, čitaj SDS-a,  koji su, kakva slučajnost bili tada na vlasti. Za to su odlikovani 1994. godine Ordenom Njegoša prvog reda.

Danas je ova novina privatna, ali socijaldemokratska i njeguje dobre odnose sa vlastima Republike Srpske, pogotovo sa SNSD-om i njihovim šefom Miloradom Dodikom. Ne znam jesu li od njega dobili orden, ali su ga zaslužili.

Na kraju, starost novina, na našim prostorima, više govori o tome koliko su te novine bile poslušne, nego kvalitetne,  a Glas Srpske je jedan od šampiona servilnosti, neprofesionalnosti i prilagođavanja datoj situaciji. Ne znam da li i za to ima kakav orden, ali su ga i te kako zaslužili.

Glas Srpske je primjer kako novinarstvo ne bi trebalo da bude i želim mu da se u narednim godinama oprofesionali, šta će biti mali korak za nas, a veliki za njega.