Sezona je već počela i urednicima valja balansirati između ozbiljnih i lakih sadržaja. Krastavci su pred vratima

Ova analiza vršena je na hrvatskom otoku Visu, koji zbog udaljenosti od kopna dnevnu štampu dobija u sumrak. Tako stanovnici ostrva i njihovi gosti, htjeli – ne htjeli, postaju analitičari štampanih medija. Jer zbog interneta, svi su upoznati sa zbivanjima u “realnom vremenu”, pa im dnevna štampa dođe ili kao vid zabave ili kao podloga za analizu šta je i kako napisano. To je zanimljiv fenomen, u kojem je čitava jedna zajednica uključena u kritički proces iščitavanja dnevne štampe, i to ne po kakvoj genijalnosti, nego silom prilika.

U Komiži, na zapadu ostrva, možete kupiti “friške jučerašnje” novine “od četiri vrste”: Slobodnu Dalmaciju, Večernji list, Jutarnji list i Novi list. U skladu s početkom turističke sezone i Svjetskog fudbalskog prvenstva, očekivano “laki” i “sportski” sadržaji dominiraju u sve četiri novine. Ipak, pažljivom oku analitičara, a ovdje su svi analitičari, neće promaći način, mjesto i količina prezentovanog sadržaja od lista do lista.

SLOBODNA DALMACIJA: Carstvo fjake i šušura

Za Slobodnu Dalmaciju može se reći da je (uvijek) bila turističko glasilo. To nužno ne znači ništa dobro niti loše. To samo znači da, koliko god se uredništva i politike mijenjale, ona ostaje predominantno lokalno orijentisan medij. A kad je u pitanju Dalmacija, logično, ono što interesuje domaćine po pravilu interesuje i njihove goste.

Ali ipak, prvo na prvo, rustikalan naslov populističkog duha, koji zanima sve: “Mamića privelo u Sarajevo: Ja živ u hrvatski zatvor ne idem!”, sa prve strane se smiješi i Komižaninu i Slovencu i Britancu i pokojem Bosancu. Maminjo poručuje kako je okružen “ljudima od povjerenja” i da se “ne da u ruke hrvatske pravosudne hobotnice”. Dakle, sve što ste trebali saznati imate u naslovu.

Dalje saznajemo u kojim uslovima žive sezonci u Dalmaciji, sramežljivo je ušuškan tekstić kojim se poziva pučanstvo da u znak prosvjeda protiv divljanja cijena goriva zaustavi vozila, a tu je i tema neizbježnih ospica.

Pa tek onda Marina Karlović-Sabolić, u “nosećem” tekstu “Predsjednica nema što raditi u Europskom vijeću”, analizira funkciju izvršne vlasti (premijera) i njegovih saradnika i jednostavno zaključuje kako to nije posao Kolinde Grabar-Kitarović (predsjednice). Zapravo, prva rečenica teksta: “Premijer Andrej Plenković, jasnije je to više nego ikad, tu joj želju ne namjerava ispuniti”, govori ko “vozi traktor, a ko otvara kapiju”. I u tekstu i u Slobodnoj Dalmaciji uopšteno.

Tako otočani jednom narodnom umotvorinom pojasniše i vlasničku i uređivačku strukturu Dalmacije koja je sad “specifično” Slobodna. I posve lagano, ekipa Slobodne Dalmacije prelazi na “obične ljudske teme”, od čovjeka koji se sudi sa fantomom koga niko nije vidio 27 godina, do informacije da je “ženu ujeo poskok, ali da seruma ima dovoljno”. Pa je tu i izvjesni Crnogorac Mićo, koji zajedno sa lubenicama švercuje marihuanu, i koji je pao u Imotskom gradu; tu su i ronioci koji traže po plažama lančiće, pa nađu đavla, avionsku bombu iz Drugog svjetskog rata. Mjesto radnje – Omiš. Novinar vickasto zaključuje kako je ulov težak 80 kilograma.

Iz svijeta doznajemo kako norveški marinci jako brinu Ruse, kako Saudijci “gnječe” Jemen, a Rumuni silno žele baš hrvatsko oružje…

U kolumni Ivice Ivaniševića “Jeste li sigurni da više ne živimo u socijalizmu”, prepoznajemo se svi. Dobro, ne baš svi, ali otočani i njihovi gosti iz ex-Jugoslavije sigurno da. Ivanišević dobro zbori kada poredi današnju Hrvatsku s djelomično uprizorenim i popravljenim zubima i fasadom. Pa sprijeda sve sija, a iznutra… Iznutra neregulisani imovinsko-pravni odnosi i nepokolebljivi mentalitet “bolje štruca kruha u hladu nego dvije na suncu”.

Upozorenjima na poskoke i konstatacijom da više od pola malih Imoćana nije našlo mjesta u lokalnim vrtićima, lagano ulazimo u treću trećinu Slobodne, a tu je Dalmacija najbolja. Fjaka, šušur i ambijentalnost, začinjena precrtanim internet-tekstićima.

Vatrogasci vuku konope bolje od ribara. Bilo jednom u Supetru. Rustikalno plavo jednog rovinjskog stana. Nije Rovinj u Dalmaciji, ali stan je lijep, preko čitave strane akvamarin ljeska. Pa onda možemo i naučiti šta je to “instagram friendly” dizajn. Da se ne blamiramo pred svijetom i da budemo u korak s vremenom.

Kao da su Višane pitali, zadnjih nekoliko stranica posvećeno je Visu. Možete pazariti stan od 60 kvadrata na rivi komiškoj za 155 hiljada evra. Renoviran u potkrovlju, pa ko voli… A budući arheolozi upoznaju akvatorij Visa i Viškog arhipelaga. Za ljubitelje umjetnosti tu su i dvije izložbe, Dejane Kabiljo i Tee Modrić-Šitum.

Pa prije SP-a u Rusiji, možete se tješiti tekstom u kojem piše kako pretili ljudi zbog nekog paradoksa žive duže od mršavih, a kome ni to nije dovoljno, tu je izvjesna “Mesožderka Sneki”, tako piše, koja izbavlja Splićanke od celulita.

I onda nogomet.

Sve u svemu, za 1,5 KM, kolika je nominalna vrijednost Slobodne Dalmacije, dobijate hartije taman toliko da možete ubiti vrijeme uz dva izležavanja na plaži, jedno piće i jedan sladoled. Dakle, možete biti informisani a da se ne rasrdite mnogo. Nego po mjeri. Tu je Slobodna neprevaziđena. Godine su to iskustva, fjake i hladovine.

A kome je do težih tema…

VEČERNJI LIST: Od očaja do Frljićevog sjaja

Uvodnik Silvija Tomaševića “Državu treba poboljšati, a ne tražimo od građana da budu ovce”, ne samo da deklariše Večernji kao predominantno HDZ-ovo glasilo, nego na lijep način oslikava tu gotovo trampovsku populističku priču o jakoj državi i još jačim građanima. Recept nikome nije poznat za uspjeh ove kaše, ali uglavnom podrazumijeva slatkorječivost i opšta mjesta. Nema tog Varufakisa koji neće slomiti zube nad sentencom da građane niko neće praviti ludim. Tomašević na kraju karikaturalno pominje bivšu Jugoslaviju u kojoj su radnici “išli ranije spavati” kako bi bili produktivniji, pa zaključuje opštim neoliberalnim mjestom da se država ne treba petljati u tokove kapitala… itd. itd.

Na drugoj strani sve je to potkrijepljeno neoliberalnim imperativom da se “hitno” podižu stambeni krediti jer će država prema proračunu iste subvencionisati još samo tri godine. Navali, narode!

O sukobu premijera i predsjednice ovdje se govori daleko opreznije. Za razliku od Slobodne Dalmacije, hod po jajima na sebe je preuzeo Marinko Jurašić, koji pomirljivo zaključuje da Grabar-Kitarović i Plenković prije ili kasnije moraju naći kompromis. Svi moraju imati “svijest o ograničenjima”, “ličnim i u obnašanju funkcije” i sve tako opštefrazno. Tekst za nepročitati.

Ali čekajte, već na idućoj strani, kroz pero Tomislava Krasneca, iz Bruxellesa direktno progovara Kolinda Grabar-Kitarović koja veli: “Izvrću moje riječi zbog svog nečinjenja.” I ovdje se, izgleda, zna ko traktoriše, a ko kapiju otvara, samo su uloge zamijenjene.

Pa je tu na petoj strani Mamić, koji, pogađate, neće živ u ruke hrvatskog pravosuđa. Da se nacija ili nacije ne bi previše zabrinule, na kraju stoji informacija da BiH ne izručuje svoje državljane drugim zemljama, pa ni Hrvatskoj, uprkos sporazumu o Međunarodnoj saradnji u kaznenim stvarima… Maminjo, najveći Bosanac (i Hercegovac), slobodni čovjek Međugorja.

Večernji smiruje pučanstvo da Dalmatinci neće u Irsku na rad jer im je dobro zbog turističke sezone. Što je dobro ako ste Dalmatinac. Ako ne živite u Istri ili Dalmaciji i Zagrebu, znači – put pod noge. A ako ste već u Istri, posjetite Mošćenicu, gdje se prave luksuzne garniture za plaže. I tako ulazimo u plažni dio novine.

Trump nekako stopira cijenu nafte, iračka misica postala američka vojnikinja koja se slikala čak u Izraelu. Ako vas boli glava od ovoga, onda vam Večernjak nudi starokinesku metodu u borbi protiv hronične boli. Ako vas baš i ne boli toliko, sigurno ćete pročitati sitnim slovima u dnu kako je riječ o promotivnom tekstu. Pošteno. Za one sa orlujskim vidom. Onda još malo ekonomije, Vip postaje A1, broj zaposlenih narastao kod obaveznog kvotnog zapošljavanja.

Jedan bitan tekst: od ove godine, matura je prilagođena slabovidnim učenicima. Tu je Brajevo pismo kao obaveza izdavača knjiga, udžbenika i učila. Uspješna studentica i volonterka Izabela Baketarić kaže da joj jako smeta što invaliditet poistovjećuju s njenim identitetom… Red baš dobrih Večernjakovih napisa.

A poslije dobrih…

E, da, tu je Nino Raspudić koji u kolumni “Zahvaljujući Vladi, više ne moraš biti očajan” ubjeđuje vaskoliko pučanstvo kako Hrvatska ima prečih problema od Istanbulske deklaracije. Što jeste fakat, ali utrošiti toliki trud, pa u 3.000 riječi objašnjavati i potkrepljivati to faktima, govori da potpisnik kolumne ima i drugih nakana koje se tiču više nipodaštavanja Istanbulske negoli lošeg stanja u Hrvatskoj općenito. Ko voli, nek izvoli. Bujrum na Ninu.

Pa onda opet plažni tekstovi. Gdje se možete provesti, najesti i napiti a da niste na Jadranu? U Osijeku, kaže Srđan Hebar iz Patrole. Tu su još vinski putevi Slavonije, najava Špancir festa… Prije nogometa, tu su čitulje, kojih nema u Slobodnoj Dalmaciji, niti im pada na pamet da ih stave.

Ali za kraj, nešto odlično.

Kontrapunkt i Raspudiću i predominantnom rukopisu Večernjaka, intervju s Ivanom Medenicom, umjetničkim direktorom beogradskog Bitefa. Naslov “Društvo bez frljićevskog teatra ima problem s demokracijom”. I baš zato, Večernji, koliko god bio centralno-desni list, nema problema sa demokracijom, barem u pojavnosti.

Večernji list definitivno nije za plaže. Ako morate, ponesite ga. Ali zato na kantuniću svaki barba ima Večernjak. Na kraju krajeva, mora se znati kolike su subvencije, ko stoji iza poticaja i kojoj traktorskoj prikolici iz alegorijske priče se prikloniti. Vjerovatno nećete naći Večernjak na popisu hartijskog asesoara u turista, ali onda nećete niti pročitati intervju sa Medenicom. Na vama je!

JUTARNJI LIST: Za duplu šaku dobre ekonomske analize

Dok se čovjek probija kroz šumu napisa o “vatrenima”, dok na sve strane ispadaju leci za jeftinu spizu i pivu uz utakmice, u Jutarnjem se da iščitati kako je moguće da će drugi čovjek Sberbanka, Poletajev, biti na čelu nadzornog odbora Agrokora. Tema koja je u Hrvatskoj prežvakana do besvijesti i za koju, osim spekulacija, ne postoji niti jedan jedini razlog zašto bi bila na naslovnici. A tako je i tretirana. Sve je puno hipoteza, pretpostavki, rekla-kazala vijesti. Pa i tako je samo senzacionalizam u pokušaju koji ama baš nikoga pod suncem juga ne interesuje pretjerano.

Zato sukob na relaciji Kolinda – Andrej itekako interesuje sve. A ovdje je pak verzija po kojoj Plenković vozi traktor, a Grabar-Kitarović tek otvara kapiju. Takav je i naslov “Čini se da je sukob došao do točke sa koje više nema povratka”, ali još više je takav podnaslov: “Plenković će vrlo brzo morati promišljati hoće li Grabar-Kitarović zaista podržati za drugi predsjednički mandat”, iz koga se jasno iščitava distribucija moći po Jutarnjem listu.

I naravno, Mamić! Ovaj put, osim opštih mjesta o privođenju u Sarajevu, Jutarnji, preciznije – ministar Bošnjaković, nagovještava da bi moglo doći do izmjene sporazuma o izručivanju sa BiH, ergo bi bjegunac mogao završiti iza rešetaka Remetinca. Neki se oblak spusti nad Komižu.

Odmah dolje na istoj strani, novinari Jutarnjeg dobro intoniraju najavu promocije revizionističke knjige o Jasenovcu Igora Vukića. Korektno prenose da se svećenik Đakovski ograđuje od ovog (zlo)djela o “radnom logoru”, ali da organizatori ne odustaju od svojih nakana.

Jutarnji definitivno pravi najbolje ekonomske analize. To svjedoči i velika, zapravo ogromna analiza, šta se desilo pet godina nakon ulaska Hrvatske u EU; ovo je njen drugi dio. I koliko god euroskeptici bili glasni, statistika ne laže. A ona kaže da zaposlenost raste, da su kućanstva povećala potrošnju, plaće su više, a jedina zamjerka odnosi se na strah vlasti od reformi. Za plaže nije, ali za ozbiljno čitanje u predvečerje jeste. A jedini nedostatak odličnom tekstu Ivice Brkljače je njegova opremljenost. Zapravo, previše je opremljen tabelama, skalama procjene i ostalim ekonomskim pokazateljima za jedne novine. List vam doslovno leti iz ruke dok pokušavate iščitati brojke kojima je tekst potkrijepljen.

Tu je i priča o pravnoj bici vatrogasca Frane Lučića, koji niti jedanaestu godinu nakon Kornatske tragedije nije dobio odštetu. Ovo je prilika i da se svako podsjeti ove zaista čudnovate nesreće koja je potresla Hrvatsku.

Iz svijeta izdvajamo potencijalnu turneju Kim Jong-una, koga nakon sastanka sa Trumpom zovu i Putin i vlada carskog Japana i trista čuda. Odmah potom slijedi žuta rubrika Jutarnjeg, pa njegovo visočanstvo nogomet, čitulje, vrijeme i to je to.

Da li kupiti Jutarnji list? Pa ako ste zagriženi ljubitelj statistike i jednog, ali vrijednog teksta, onda da. U svakom drugom slučaju, pogotovo ako ste na odmoru, na otocima, i ako znate da je Jutarnji od 3 KM duplo skuplji od ostalih novina, nikako. Jednostavno ga preskočite. Sve ostalo i više od toga ćete naći u gore pobrojana dva lista.

NOVI LIST: Iz Rijeke s ljubavlju

Za kraj, tu je Novi list, u kojem je pregršt sjajnih kolumni. Koje se, što je najvažnije, lako čitaju. Tu je sjajna Sanja Modrić s tekstom “Kolindina enciklopedija populizma”, u kojem hirurški precizno demontira predsjedničine populističke (arhinarodne) narative. Sama kolumna zaslužuje mnogo veću analizu i prava je šteta što se teško može naći na webu. Nimalo ne zaostaje ni Boris Pavelić, koji se u kolumni “Ne pucajte! Zapošljavajte!” obrušio na “dobre ksenofobne domaćine” koji bi nekako istrijebili ili barem iz mozga eliminisali silne migrante.

Da, jeste fokus na temama koje se tiču Rijeke i Kvarnera, pa je logično što nalazimo veliki intervju s kandidatom za predsjednika SDP-a grada Željkom Jovanovićem. Ali tu je i odličan tekst za koji nikada ne bismo pretpostavili da je u nekim riječkim novinama. To je tekst Nenada Hljača “Makedonija, tako na jugu, a tako Sjeverna”. Odlična analiza koja oslikava sav smisao i besmisao grčko-makedonskih pregovora u četvrt vijeka, a koji su stvorili novo ime. Za neke očekivano, ali dosadno.

Tu je i istraživanje o tome koliko Hrvati kupuju TV-aparate zbog Mundijala i koliko su supersniženja, pogađate, prevara. Dobar plažni, ali istovremeno i ekonomski tekst.

A Riječani i Fjumani općenito plažnost shvataju više srednjoevropski. Pa su tako i tekstovi prepuni podataka o, recimo, rekonstruisanom Kneževom dvoru u dalekom južnom Dubrovniku. Tu je i tekst o psihičkom uznemiravanju, koje je (u nas) generalno zanemarena pojava.

I za kraj, tu je nogomet. Kao što vidite, nema Kolinde, nema Plenkovića, ali nema ni Mamića. Superpohvalno. Ima, dakle, nogomet, koji nećemo preskočiti. Zašto? Zato što je tekst “Hrvati konačno imaju dva, čak tri prava krila” odistinska sportska analiza, koje BUKVALNO nema u gore pobrojanim novinama, prepunim šarene nogometne ikonografije. U tekstu se navodi kako će radom krila biti rasterećen Modrić, kako će češće moći naprijed i kako je odbrana odistinski (sa)zrela.

Zapravo, Novi list vrlo lako, i neočekivano lako, odnosi pobjedu u kvalitetu napisanog u odnosu na prethodnike, koji su više-manje, poput prošlog mjeseca analiziranih srbijanskih novina, identični. Pored toga, Novi list, bez straha od nečitanosti, izostavlja populistički dvoboj Kitarović-Plenković i nezaobilaznog Mamića. I ne samo to, način na koji se tretiraju dnevni događaji je na bitno većem nivou od prethodnika. O kolumnistima kuće ne treba trošiti riječi.

Za plaže nije, niti mu je to namjera. A opet ćete vidjeti i kod Dalmatinaca i kod turista pod miškom Novi list. Zaista za svakoga po nešto. Zamjerka? Tržišna je ekonomija i bez reklama ne ide, ali da 40% ovih novina čine mali oglasi, čija je štampana forma gotovo prevaziđena, malo je ispod nivoa Novog lista.

P.S.

Znamo koliko je Oliver Frljić imao problema sa riječkim HNK-om, ali između Rijeke i Frljića zaista postoji neka veza. Nije tajna. Obavezno pročitati “Medejinu žensku revoluciju u Frljićevom čitanju Euripida”, autorice Kim Cuculić.