Malo prije odlaska na odsluženje četverogodišnje zatvorske kazne bivši premijer FBiH Fadil Novalić u jednoj se emisiji prisjetio kako mu se, na neki način, ponavlja porodični usud da nevin leži u zatvoru. Njegov djed s majčine strane, lokalni imam iz Gradačca, prema navodima unuka Fadila, tako je odgulio devet godina Zenice neposredno nakon Drugog svjetskog rata odbivši se povinovati naredbi o zabrani održavanja mektebske pouke.

Malo nakon izlaska iz zatvora, zahvaljujući odluci Ustavnog suda BiH o ukidanju ranije presude kojom je u istom predmetu bio osuđen na pet godina zatvora, Fikret Hodžić je dao intervju držeći knjigu Halila Mehtića Sloboda robije u kojoj nekadašnji zenički imam i muftija opisuje vlastito iskustvo prisluškivanja, hapšenja, suđenja i zatvorskih dana s kraja 1980-ih. Zanimljiva je to priča. Možda će neko nekad od toga da napravi priču. Možda, možda i neće“, kazao je tada Hodžić pojasnivši kako je knjigu s posvetom dobio kada je već bio u zatvoru i kako mu je Mehtićevo iskustvo pomoglo da prebrodi zatvorske dane sve do odluke Ustavnog suda BiH kada je izašao na slobodu.

I Novalić i Hodžić tvrde da su nevini. Novalić i Hodžić tvrde ne samo da su nevini već da im je proces montiran, da su osuđeni, kako se znalo kazati, na bigajri hak. U narativu koji grade, svoj križ obojica nose hrabro i dostojanstveno, žrtvujući se, biblijski, zarad iskupljenja i izbavljenja svog naroda. Identifikujući se s djedom ili sa Halilom Mehtićem i drugima, vlastito iskustvo se nastoji uklopiti u ranije (pre)poznato iskustvo nepravde spram šire (etničke) zajednice, posebno iz vremena socijalističke Jugoslavije.

Utemeljiteljski mit

Sama presuda Novaliću i ostalima ovdje nije tema. Ali je narativ koji se o presudi gradi, uz jasnu paralelu sa jugoslovenskim povijesnim iskustvom, važan jer je na njemu moguće ispitati šta je sa obećanjem na kojem se ova vlast utemeljila još 1990-ih. Taj svojevrsni utemeljiteljski mit prastara je pojava i njime se, prosto kazano, vlast legitimiše i prikazuje kao vanredna pojava koja ima određenu misiju, određeno poslanje iz čega crpi osnov da prigrabi i zadrži moć.

Tokom raspada Jugoslavije zatvorsko iskustvo bilo je značajan politički kapital i dobra preporuka. Kao i 1918. i 1945. državu su još jednom 1990. stvarali zatvorenici, a memoari, puni i sjećanja i dosjetljivosti, preplavili su javni prostor jer su bili ulaznica za sto za kojim su se dijelile karte iz novog špila. Ta nova elita, posebno u slučaju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, nije obećavala socijalistički raj i što se njih tiče svi su mogli odseliti bez da se zaljulja temelj na kojem su gradili priču zašto je baš njih dopalo da budu vlast. Polazeći od vlastitog zatvoreničkog iskustva kao jedinog političkog kapitala koji su imali, obećali su da niko nikad neće doživjeti takvu nepravdu da nevin leži u zatvoru.

Ako je u zatvoru, 30 godina poslije, potpuno nevin, mogao završiti nimalo siromašan, nimalo nepismen i nimalo nepoznat Fadil Novalić, ko garantuje da takvih nema na stotine, možda i hiljade? I najgore, ako je Fadil Novalić, bivši premijer FBiH, mogao nevin završiti u zatvoru dok je njegova stranka imala člana Predsjedništva BiH, ministra sigurnosti BiH, potpredsjednika FBiH, direktora Obavještajno-sigurnosne agencije, dvoje od pet sudaca Ustavnog suda BiH i još nekih 1.479 manje bitnih pozicija u vlasti, ko nam garantuje da u bosanskohercegovačkom zatvoru ima ijedna osoba koja je doista pravedno osuđena?

Zato, ako ti jave da je Novalić nevin, ne treba tvrditi da nije. Treba obavezno pitati: Ako je nevin, kako je to moguće? Ako je nevin, ko je izgradio sistem u kojem je to moguće? Ako je Novalić nevin, a ne treba tvrditi da nije, oni koji su obećali da nijedan čovjek nevin neće završiti u zatvoru debelo su zeznuli stvar i bilo bi pošteno da odgovore na neka pitanja.

Specijalni vlakovi

Nešto slično, relativno rano po osvajanju vlasti, desilo se i jugoslovenskim komunistima. U slučaju komunista, mogli su svi skončati u zatvoru bez da se poljulja utemeljiteljski mit na kojem je vlast počivala. Danas nije sporno da su u vrijeme socijalističke Jugoslavije mnogi odgulili godine zatvora ni krivi ni dužni. Historiografija je različite slučajeve pokušala kontekstualizirati i objasniti motive i percepciju vlasti. Ta historiografska pregnuća važna su jer pokazuju svu kompleksnost situacije u kojoj se Jugoslavija našla, recimo, 1948. godine kad se oko 60.000 članova partije izjasnilo za Staljina i SSSR a opasnost sovjetske invazije bila sasvim realna. Istovremeno, pored razumijevanja konteksta, percepcije i motiva vlasti, treba biti dovoljno pošten i reći kako to i dalje ne opravdava golgotu koju je prošao nemali broj ljudi. Prisluškivanja, uhođenja članova porodice, mučenja, izopćenja, zatvori i različiti zatvorski kampovi dio su ukupne povijesti socijalističke Jugoslavije i od toga niti se može niti se treba bježati. Jednako je pogrešno taj dio predstavljati kao ukupnu povijest Jugoslavije.

Martin Previšić je u Povijesti Golog otoka ne samo zaronio u arhive UDBE i drugih institucija već je, što i nije toliko uobičajeno za historiografiju na našim prostorima, razgovarao sa ljudima koji su Goli otok preživjeli. Ta svjedočanstva, koliko god potresna bila, pokazuju da ti ljudi vape za jednim: Da se njihova patnja prizna i osudi. Bez obzira slagali se sa njihovim ideološkim uvjerenjima i političkim izborima, važno je reći da je ono što su prošli bilo krajnje neljudsko postupanje prema ljudima.

Sama socijalistička Jugoslavija nekih se procesa zastidjela, kao što je primjer tzv. Dahauških procesa nakon 1945. kada je suđeno logorašima koji su preživjeli nacističke logore. Polazeći od krive pretpostavke da je bilo nemoguće preživjeti nacističke logore bez saradnje sa nacističkim vlastima, Jugoslavija je osudila ljude koji su prije samo koji mjesec oslobođeni iz najstrašnijih logora koje je povijest upamtila kakav je, među ostalim, bio Dahau. Trebalo je proći 40 godina da vlast, na samom kraju postojanje Jugoslavije, prizna da je to bilo pogrešno.

Bez obzira koliko nepravedni i nehumani ti postupci bili, oni nisu mogli poljuljati ideološke temelje vlasti. Na putu ka socijalizmu, vjerovalo se i naučavalo, valjalo je proći komunizam, krvavu epizodu diktature proletarijata u kojoj je, kao i svakoj borbi, moralo biti i žrtava i to na svim stranama. Ali sistem nije znao kako upokojiti jednog drugog vampira. Bio je to odlazak radnih ljudi iz Jugoslavije, zemlje u kojoj su radnici konačno ovladali nad sredstvima za proizvodnju, u kojoj više nisu podložni eksploataciji kapitalista i nalaze se samo na korak do socijalizma. Još gore bilo je što su radni ljudi odlazili u kapitalističke zemlje pristajući da budu eksploatisani, prihvatajući tržišnu privredu i sve druge mrske tekovine kapitalizma. Najgore od svega bilo je što je vlast odobravala i donekle podsticala takav odlazak kako bi smanjila visoku stopu nezaposlenosti i pojačala priliv deviza. Ako je komunizam bio međukorak između kapitalizma i socijalizma, odlazak na rad iz komunističke Jugoslavije u kapitalističku zemlju, i to u Njemačku, bio je krajnje subverzivan i kontrarevolucionaran.

Taj fenomen za jugoslovensku vlast bio je tabu i na njega nikad nije smisleno odgovoreno. Koristili su se eufemizmi kao što su privremeni rad u inostranstvu, organizovali posebni vozovi ili se jednostavno šutjelo. Tu veliku temu sjajno je obradio Krsto Papić u dokumentarcu Specijalni vlakovi. Drama odbijanja stvarnosti zarad opstanka utemeljiteljskog mita možda je najbolje vidljiva iz političke biografije Branka Mikulića. Kao jugoslovenski premijer krajem 1980-ih Mikulić jasno vidi da su reforme nužne, neke sitnije započinje svjestan da bi pokretanje krupnih reformi značilo srušiti mit na kojem je vlast osvojena. Kada ga je Ante Marković naslijedio i načinio taj ključni korak, za Jugoslaviju je bilo već kasno.