Olaf Scholz u Beogradu
Tranziciju završavamo tačno tamo gdje smo i kako smo je započeli – u ratu, u ratnom prekrajanju novih interesnih sfera koje, kako opisuje Buden, karakteriziraju prije neki neofeudalni odnosi, novi tipovi odnosa „ovisnosti, vazalstva, gospodstva, perifernog ropstva“.
Jedina povijest koja se nastavila odvijati poslije Fukuyaminog ‘kraja povijesti’ je povijest kapitalizma, ukoliko je ona, kako to piše Terry Eagleton „pripovijest o globalnom ratu, kolonijalnoj eksploataciji, genocidu i gladi koja se mogla izbjeći“.
Nakon sloma socijalističkog bloka, kako je već kapitalizam u svojoj neoliberalnoj formi uistinu postao dominantni pokretački princip ove naknadne povijesti, ona je samo nastavila proizvoditi događaje tamo gdje je stala, recimo 1918. (s pobjedom Oktobarske revolucije) u revitaliziranoj slici svijeta u kojem se „kapitalističke nacije sukobljavaju oko globalnih resursa ili sfera imperijalnog utjecaja“.
Danas se povijest odvija, proizvodi i odmotava u naponu između Zapadnog kapitala i redefiniranja pripadajuće mu sfere imperijalnog utjecaja protiv kineskog kapitala i njegove sfere, i protiv onog ruskog, pa sve dok se ne uspostavi ‘ravnoteža’, odnosno jasno razgraničenje – naravno, sve uz pomoć globalnih ratovanja, kolonijalne eksploatacije, novih genocida i gladi koja se mogla izbjeći.
Kada ovu sumornu perspektivu projiciramo na Zapadni Balkan koji se već tri decenije nalazi u tzv. procesu tranzicije, šta dobijamo?
Dobijamo to da, kako nedavno reče Boris Buden, tranziciju završavamo tačno tamo gdje smo i kako smo je započeli – u ratu, u ratnom prekrajanju novih interesnih sfera koje, kako opisuje Buden, karakteriziraju prije neki neofeudalni odnosi, novi tipovi odnosa „ovisnosti, vazalstva, gospodstva, perifernog ropstva“.
Priče o beskompromisnoj nacionalnoj suverenosti ostaju samo priče za unutrašnju upotrebu kojom lokalne vazalne, periferno-ropske elite medijski orkestriranim pumpanjem patriotskih emocija i konfrontacija prema unutra (opozicija) i prema vani (neprijatelji našeg naroda) upravljaju, discipliniraju i kontroliraju mase.
Tako je rasprodaja domaćeg rudnog i prirodnog bogatstva postala čin najvećeg patriotizma i izraz najvišeg nacionalnog suvereniteta.
Cinizam je to najviše vrste kada lokalni etnonacionalni lider svakodnevno osipa drvlje i kamenje po stranim sudijama i ‘nelegitimnom’ visokom predstavniku tumačeći to kao borbu protiv kolonijalizma i strane okupatorske vlasti, dok istovremeno, što bismo rekli ‘po nabavnoj cijeni’ nudi rudarenje, ekstrakciju, eksploataciju i blaga i ljudi, ne prezajući da se ponudi Elonu Musku.
Posljednji primjer izgradnje neofeudalnog poretka bilježimo tokom posjete njemačkog kancelara Olafa Scholza Beogradu.
Ta posjeta ući će u anale licemjerja. Režim koji je već duže vremena pravi izvor nestabilnosti šire regije, režim koji je po prvi put ono što je Milošević mislio sada doslovno stavio na papir u vidu Deklaracije Svesrpskog sabora, režim koji otvara vrata svakovrsnom, Europljani bi rekli, malignom utjecaju Rusije, ali i Kine, dakle režim, koji bi po svim pravilima međunarodnih odnosa trebao biti sankcioniran i izoliran, režim koji se izruguje svakoj demokratskoj proceduri i guši svako opoziciono mišljenje u svojoj zemlji, biva nagrađen posjetom najmoćnijeg europskog državnika, počašćen nizom pohvala za hrabrost, mudrost, vizionarstvo. Može li se niže pasti?
Nešto slično, bolno-licemjerno, već smo vidjeli u tretmanu Miloševićevog režima, dakle, režima istog čovjeka koji je po potrebi bio ‘balkanski kasapin‘, ali i ‘garant mira i stabilnosti‘ na Balkanu.
Sama prva rečenica izvještaja Deutsche Welle je otvorena uvreda: „Savezni kancelar Olaf Scholz prekida izolaciju u kojoj se već neko vrijeme nalazi srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Ulog je ugovor o sirovini presudnoj za njemačku automobilsku industriju“.
Dakle, doslovno, Scholz je odlučio da prekine izolaciju predsjednika Srbije i tačka. Vučić je bio u izolaciji od kada je Angela Merkel sišla s liderske pozicije, da bi njezin nasljednik, samo par godina poslije nastavio tamo gdje je kancelarka stala.
Na taj način Scholz je demonstrirao da ono što obično zovemo ‘europskom stečevinom‘ nisu nikakva ljudska prava, vladavina prava, demokratski poredak, slobode, već naprotiv, ta stečevina je upravo ono kako je Europska zajednica bila definirana na svojim počecima, kao zajednica ‘uglja i čelika‘.
Možemo to reformulirati modernije: Europska stečevina je tamo gdje su sirovine presudne za njemačku automobilsku industriju.
Ovaj potez su njemački narodnjaci dočekali s oduševljenjem, pa je jedan od njih čak otišao tako daleko da je zaključio kako Srbija ovim projektom – dakle, projektom rasprodaje svog mineralnog blaga i čišćenjem svog stanovništva u okolini rudnika, ulaskom u jednu podaničku, neokolonijalnu šemu, itd. – „pokazuje da probleme u Europi želi rješavati, a ne stvarati“.
Ma nije moguće.
Pa to uporno govore srpski lideri od Miloševića, Karadžića, Martića, do Dodika i Vučića, evo konačno da neko na mrskom Zapadu to shvati.
Da ne bi bilo da samo Europa stoji iza Vučićevog režima potrudio se sam Olaf Scholz koji je, kao da je riječ o patrijarhu Porfiriju, a ne njemačkom kancelaru, rekao da je „dragi Bog omogućio da se jedna od najtraženijih sirovina nalazi u Srbiji“.
Sada Vučićev režim ‘uživa’ i božanske garancije, što je ohrabrujuća poruka srbijanskoj opoziciji i ekološkim aktivistima.
Ipak, Scholz je u jednom u pravu – ističući da litijum postaje nova nafta, odnosno, da svijet u cjelini, prelazi na novi tip energetske osnove.
Ali, prelazak na novi tip energetske osnove – s fosilnog na obnovljivu energiju – imajući u vidu dosadašnju evoluciju društveno-ekonomskih tranzicija, bit će praćen novim tipom eksploatatorskih, podaničkih odnosa; prvo novi profitabilni model mora zaživjeti da bi tranzicija u sferi ‘nadgradnje’, društva, bila ‘ozvaničena’. To znači da se prethodno mora osigurati hegemonija kapitala – moći koja danas ima oblik neofeudalizma, odnosno centra i periferije.
Hegemonija se najprije osigurava, kako nas povijest kapitalizma uči: aproprijacijom.
Danas, kako pišu Brent Ryan Bellamy i David Thomas, „tehnološke kompanije i drugi spekulanti polažu pretenzije na mesta bogata obnovljivom energijom, kupujući lokacije na kojima je snaga vetra vode, ili solarna energija najefikasnije prikupljena. Dopuštanje privatnoj industriji da gradi i poseduje ova mesta znači ponovno ustupanje strateške pozicije kapitalu“.
A prisjetimo se, radni poklič tranzicije bio je stvoriti povoljan ambijent za kapital. Transformacija energetske osnove u kapitalizmu mora reproducirati režim eksploatacije i nejednakosti da bi bila ‘isplativa’, odnosno ‘održiva’.
Ono što je ovaj cijeli tranzicijski kapitalizam uspio u BiH i Srbiji i to ispod maski etničkih suprotstavljenosti, je upravo to da uvede oštru klasnu podjelu i to ne više onu klasičnu između buržoazije i proletarijata, već između lumpenburžoazije (Buden) koja, kao periferni kapitalistički režim krčmi i renta bivšu društvenu imovinu i rudna bogatstva kojom ona sada raspolaže i lumpenproletarijata – ogromne rezervne armije radne snage na čekanju, nezaposlene, pod otkazom ili radnika na crno koja prebiva na samom egzistencijalnom rubu.
To je istovremeno usljed sistematskog ideološkog drila i rezervna armija podložna mobilizacijama za ‘vitalne nacionalne interese’, pa se tako rješavaju dva problema jednim udarcem: jeftina radna snaga koja je istovremeno i jeftina i pouzdana glasačka snaga.
Lumpenburžoazija ništa ne proizvodi, već zatečenu imovinu raspačava i na tome profitira, a narodnim masama to predstavlja kao ‘progres’, napredak, ‘zlatno doba’.
Ova lumpenburžoazija bez obzira na različit etnički i ideološki predznak i teritorijalnu distribuciju dijeli iste, identične interese. Održava se na vlasti uz pomoć kontroliranog, usmjerenog i ograničenog etničkog neprijateljstva s ciljem održavanja fragmentiranosti i međusobne suprotstavljenosti najširih građanskih slojeva po etničkoj i vjerskoj, a ponekad i po nekoj drugoj osnovi, kao recimo na Zapadu, kada se koristi rasa i imigrantsko pitanje.
Zato identitetske politike, mi ih zovemo etnopolitikama, idu pod ruku s transformacijama kapitala.
U etno ili sličnim identitetskim politikama politička elita ne mora rješavati egzistencijalne probleme svojih građana, nego je dovoljno, zahvaljujući svojim medijima, manipulirati njihovim emocijama, osobito strahom koga treba, s vremena na vrijeme, dozirano, uzburkati.
Na mikro-planu ovaj politički zaokret Njemačke i EU je još pogubniji. On Vučiću, pored “Božije garancije” daje i zeleno svjetlo za nastavak kontroliranih i ograničenih (nadajmo se) etničkih neprijateljstava prema ranjivim susjedima – BiH, Crna Gora, Kosovo – koji će morati da prihvate novi krug europskog podilaženja i toleriranja nacionalističkog svesrpskog mahnitanja. (Asim Mujkić, Valter)
Svici i političari
Prvi nasrtaji na jedan meni važan unski predio datiraju u poznu etapu socijalizma, nedugo prije sunovrata SFRJ. Moj rođak se, pokoj mu grešnoj duši, dosjetio da, koristeći svoju uticajnu poziciju u lokalnim komunističkim strukturama, “upristoji” stotinjak metara riječne obale pokraj zemljišta predviđenog za Dom penzionera. (Inače, planirani objekat za stare nikad nije završen. Tu i danas strši grdoba od sivih cigli i betona. Smještena usred grada koji se ponosi “turističkim ljepotama”, spada među najružnije ruine u BiH. A konkurencija je, znamo, žestoka.)
Brzopletom političkom odlukom, začas je posječena vegetacija koja je slobodno rasla u mirnjaku skrivajući među stabljikama jednu osebujnu riznicu živih organizama. Uništen je mali autentični biotop. Njegove biljke i životinje su se barem pola vijeka, ako ne i duže, udešavale u skladu s okolinom. Savjesni prirodnjaci u kakvoj civilizovanijoj državi pritisnuli bi opštinsku administraciju da taj poklon očuva po svaku cijenu. Međutim, sve je iskasapljeno i uprošteno. Na mjestu složenog, nenametljivo lijepog pejzaža kakav može da stvori samo nesputana igra vijugavog, neposlušnog autohtonog raslinja, nastala je grozota. Mutna, muljevita vodurina i jednolična travnata nizbrdica koja se utapa u rijeci.
U taj otužni prizor zurio sam, kao tinejdžer, sa suprotne, tada još prilično čupave obale, iz mahale u kojoj sam odrastao. Imao sam utisak da sam prevaren, da je otkinut neki osnažujući dio mene a da me niko nije pitao za pristanak. Osjećao sam slabost i vrtoglavicu kakva će me nešto kasnije spopadati u ratu, nakon davanja krvi na odjelu za transfuziologiji.
Otad tog rođaka nisam gledao istim očima. Za mene je predstavljao duhovnog neprijatelja. Doživljavao sam ga, možda nepravedno i neosnovano, kao nekog ko se drznuo da probije led, ko je inicirao jedan nezaustavljivi proces destrukcije. Ne mogu reći da sam ga mrzio. Ali nisam ni ronio suze kada je poslije teške bolesti sišao u carstvo larvi i crva.
U razdoblju opsade Okruga Bihać, flora se na oštećenom području postepeno obnavljala. Priroda je opet spontano plela svoje nepredvidive, zamršene i krivudave šeme. Kad su se topovi definitivno ohladili, ta dionica Une, pa i dalje ka jugu i sjeveru, provela je nekoliko godina u miru. Zatim opet kreću u akciju uređivači gradskih parcela koje su se u jednopartijskom dobu vodile kao “društvena svojina”. U samoniklom drveću oni vide demone. Motornu pilu smatraju darom od boga. Ona je njihovo magično oružje u bespoštednoj borbi između dobra i zla, između čovjeka i divljine koja samo gleda kako da nas muči komarcima i pobije što više prolaznika trulim granama ispaljenim iz krošnje.
Malo nizvodno, nedaleko od zone koju je rođak bio oskrnavio, motorke su presudile golemom i vremešnom drveću. Ono se pametnjakovićima iz gradske uprave učinilo zbog nečega opasnim ili, naprosto, nepodesnim. Otad je prohujalo mnogo ljeta. Tamo su narasla neka nova stabla. No, kad god tuda prođem popločanom stazom, ne mogu a da se ne sjetim pokolja. Salijeću me utvare starih divova koji su se nekoć nadvijali nad rijekom i pravili duboku hladovinu oponašajući kršne žene, džinovske pralje dugih, raspletenih kosa. Desetljećima su nam davale kisik te vrbe, kisik i snove, a onda, jednog prokletog dana zbrisane su pod pokroviteljstvom glupavih uhljeba, samouvjerenih aparatčika, stranačkih droida koji su bilo kakvim radnjama, ma koliko tupavim, morali opravdati svoja nezaslužena primanja. Drveću je život oduzet olako. Kao da se ne radi o basnoslovno vrijednim elementima urbanog krajolika koje je priroda strpljivo i genijalno dizajnirala samo za taj specifični ambijent.
Komad unske obale s druge strane, u naselju moga djetinjstva, dugo je prkosio, zahvaljujući i izvjesnim zakonskim ograničenjima koja su ga donekle štitila. Sirovoj osobi, bez osjećaja za ekološke suptilnosti, taj pojas je bio tek neugledna grbava livada čiji je pristup rijeci načičkan svakojakim nekultiviranim grmljem, johama, topolama, bazgama, trnjinama… Moglo se očekivati da će prije ili kasnije gradskim ocima pasti na pamet da dokažu svoju nenadmašnu kreativnost tako što će tu sretno zakorovljenu površinu “dovesti u red”. Bilo je prijedloga da se ista pretvori u asfaltirano parkiralište kao dodatak ugostiteljskim objektima u blizini, ali to nije prošlo. Prevagnula je ideja parka: posađeno je mlado drveće, napravljene nekakve humke, postavljen mobilijar, a nadomak prekrasnog, elegantnog oraha izgrađen je teren za odbojku na pijesku, jedan od bezbroj takvih dosadnih pravougaonika na kugli zemaljskoj. Lokalna zajednica sada se mogla nadati da će na tom igralištu stasati neki budući sportaš svjetskog glasa. S druge strane, upropaštavanjem poludivljine kraj Une oslabljene su šanse da, šetajući se tuda, neko dijete razvije ljubav prema prirodi i jednom postane biolog, botaničar, ekolog… Podloga za njegovu imaginaciju je smanjena.
Za drevnu i jedinstvenu priču tog nekad samobitnog teritorija nije se imalo razumijevanja. Preobličen je i dobrim dijelom unakažen po krutim i grubim pravilima, možda preuzetim iz kakvog zastarjelog, prevaziđenog udžbenika za studente arhitekture. Komunalni radnici periodično navraćaju da pokose travu i pokupe smeće. I nipošto ne propuštaju da svakih nekoliko mjeseci trimerima temeljito izbriju obalu ne dopuštajući vegetaciji da uzme maha. To osjetljivo mjesto susreta, ta uska granica između kopna i vode deprimirajućeg je izgleda: tanki sloj trave s jadnim panjevima, izložen suncu, pljuskovima i drugim silama erozije. Među vama sigurno ima onih koji su, poput mene, iskusili isto osjećanje poharanosti. Vlast je, ne hajući ni za šta osim za svoje interese i ambicije, razvalila prirodni okoliš koji je odigrao presudnu ulogu u formiranju nečije ličnosti. Stručnjaci bi rekli: ekotrauma.
Osamdesetih godina prošlog vijeka, kada sam se doselio u taj kraj, ljetna noć se oglašavala posprdnim kreketanjem žaba. U kišnim danima, neke od njih bi doskakutale do dvorišne kapije, kao željne upoznavanja i razgovora. Raskošno žbunje na razmeđu vode i zemlje pružalo je utočište brojnim vrstama ptica, čije su kancone i simfonije uljepšavale jutro. A krajem maja i početkom juna cijela livada, blaženo mračna, pošteđena vještačke rasvjete, zasvjetlucala bi žutozelenim bljescima, ogromnim rojevima bljesaka.
Nauka je ustanovila da snažno prisustvo svitaca na određenoj lokaciji ukazuje na odlično zdravlje i raznolikost ekosistema. Ti zagonetni insekti, nedovoljno proučeni, obožavaju vlažne, u korov zarasle poljane uz vodene tokove. Krilatih zvjezdica više nema nad nekadašnjom livadom, sada parkom, ili ih ima vrlo malo, desetkovane su. Otjeralo ih je uporno, sumanuto višegodišnje nasilje nad zemljom, njeno tobožnje dotjerivanje, urbaniziranje. Otjerala ih je rasvjeta koja svu noć blješti sprečavajući mužjake i ženke svitaca da ašikuju putem fenomena zvanog bioluminiscencija. Više nema veličanstvenih misterioznih svjetlucanja nalik na rasplesana sazviježđa. Noć je izgubila draž. I kao što se obično dešava kada naši političari u dogovoru s nazovistručnjacima “urede” neku gradsku površinu s naglašenim prisustvom divljeg, rezultat bude više ružnoće, više banalnosti na ovoj izmrcvarenoj planeti.
Za ovu priliku, ubijediću sebe da domaći vlastodršci pate od neke vrste podsvjesne, ako ne i otvorene odbojnosti prema svicima. Ide to jedno s drugim: nije problem zamisliti mračnjaka koji se uznemiri kad ugleda eskadrile kukaca kako iskre u noći. Uznemiri se zbog lakoće s kojom ta čudesna i bezazlena bića osvajaju i nadigravaju blokove guste tame, kako potiru njenu strašnu simboliku. Nepronično crnilo pretvaraju u pozornicu s neponovljivim light showom. Potiču te da se diviš, raduješ i maštaš o boljim svjetovima. Krv svitaca je bijela. (Nihad Hasanović, Inforadar)
Rudnici uglja stvorili su zajednice i kulturu. Može li to i čista energija?
Priča o zelenoj tranziciji ne može se svesti na tehnologiju i ekologiju, iako nam se upravo tako servira. U pitanju je ogromna društvena i kulturna promjena. Zajednice koje su nastale oko nekadašnjih rudnika uglja i drugih industrijskih pogona jesu trpile posljedice teškog i opasnog rada, kao i zagađenja koje je odnijelo hiljade života, ali su gradile solidarnost i zajedništvo, možda i bez presedana u novijoj istoriji ljudskog roda. Rudarstvo je bilo borba u jami, ali i zajednička borba za opstanak.
Ne treba imati iluzija da su novi rudnici koji niču po našoj zemlji, bilo da se rudari za ugljem ili tzv. strateškim mineralima, išta slično po svom društvenom učinku. Imaju daleko manji broj zaposlenih a nemaju sindikalnih radničkih struktura. Korporacije pristojno troše na razne mehanizme manipulisanja odnosima u zajednici. A pogoni obnovljive energije kod nas su najčešće privatni projekti kojima zajednice služe kao goli lokaliteti. Ne možemo natrag, ali moramo misliti o tome kako očuvati postojeće zajednice i graditi nove. Rudarsko zajedništvo nije bilo napravljeno od uglja nego od ljudi, njihovog rada, uzajamnog pomaganja i zajedničke borbe za bolji život. Što nije samo pitanje duha, uprkos nadahnutom zaključku ovog teksta, nego strategije i organizacije.(@RiD)
Doba uglja bliži se kraju – i to ne prije vremena, složila bi se većina.
U aprilu je Agencija za zaštitu okoliša SAD-a objavila da se elektrane na ugalj do 2039. godine moraju ili zatvoriti ili pohranjivati gotovo sve svoje emisije koje uzrokuju globalno zagrijavanje. Istog mjeseca su države G7 dogovorile da do 2035. godine postepeno ukinu sve elektrane na ugalj koje nemaju opremu za pohranjivanje ugljen-dioksida.
Velika Britanija je već bila ispred njih: postepeno ukidanje uglja najavila je još 2015. i iste godine zatvorila svoj posljednji duboki rudnik uglja, Kellingley u Sjevernom Yorkshireu. Posljednji otvoreni ugljenokop, Merthyr Tydfil u Južnom Walesu, zatvoren je 2023. godine. A tokom ove godine zatvara se i posljednja elektrana na ugalj u ovoj zemlji, Ratcliffe-on-Soar u Nottinghamshireu. Tako će skončati dugo umiruća britanska industrija uglja.
U smislu emisija stakleničkih plinova i zagađenja zraka, ugalj je daleko najštetniji oblik proizvodnje energije. Usto ga je i izuzetno opasno vaditi, a taj proces uzrokuje katastrofalnu štetu prirodnim krajolicima. Znači, dobro da smo ga se riješili?
Samo donekle. Ljudski odnos s ugljem oduvijek je bio komplikovaniji od toga.
U sjevernoj Engleskoj, gdje sam odrastao i gdje živim, rudarenje uglja je dugo isprepleteno s kulturom i zajednicama: spaja gradove i generacije, njeguje ponos na industriju i decenijama nadahnjuje muziku, pjesme, filmove, priče i likovnu umjetnost. Limena glazba u kojoj sam svirao kad sam bio klinac ne bi postojala bez ugljenokopa i rudnika. Moj grad nije bio rudarsko selo, ali niko ko je odrastao oko ugljenokopa nije mogao biti potpuno nedirnut tom djelatnošću. Isto je i u mnogim drugim regijama Velike Britanije, pa i diljem svijeta.
Dok rudarenje uglja postaje prošlost, nikome neće nedostajati prljavština, zagađenje, industrijske bolesti, nepodnošljiva opasnost. Ali ima stvari – stvari koje se tiču identiteta, truda, ponosa, uzajamne podrške – kojih se možda vrijedi držati.
Kako ulazimo u novo doba proizvodnje energije koja se ne bazira na fosilnim gorivima nego na solarnoj i energiji vjetra i vode, na nuklearnoj i bioenergiji, šta bismo trebali odbaciti, a šta pokušati da zadržimo? Ima li baština rudarenja uglja elemente koji se mogu ne samo zadržati nego i prenamijeniti u svrhu pomoći razvoju i pokretanju nove energetske revolucije?
„Jamu čine ljudi“
Autsajderima je teško razumjeti duboki i složeni odnos koji je dugo postojao između rudarskih zajednica i mukotrpnog iskopavanja uglja – između rudara i rudnika.
„Rudarenje je stvarno, ali stvarno težak posao“, rekla je 2018. godine u jednom intervjuu Kate Rusby, folk pjevačica iz Yorkshirea. „Rudari su bili čvrsti i žilavi ljudi. I ponosni na svoj rad, ponosni na svaku minutu tog rada. Ali rudarstvo je te ljude uništilo, slomilo ih. A jedan od tih ljudi bio je moj djed.“
Rusby je pjesmu My Young Man napisala o svom djedu, rudaru koji je u srednjoj dobi umro od emfizema, i o svojoj baki Ivy koja ga je godinama njegovala. Ova pjesma, napisana sa stanovišta Ivy, predstavlja srceparajuću sliku onoga što jama može učiniti ljudima koji u njoj rade – a koji uprkos tome osjećaju isključivo ponos za ono što jama predstavlja.
Moj mladić nosi kaput,
Nekad, davno, lijep kaput.
Moj mladić ga je nosio ponosno.
A sad ga ja njim ogrnem.
Mladića da ću voljeti uvijek,
to je izvjesno,
Ali pogled na taj rudarski kaput,
to ne mogu da podnesem.
Ponosa na taj teški i opasni život sjeća se i sjajni velški glumac Richard Burton, čiji su otac i braća bili rudari. Jednom je govoreći o ocu i njegovoj ljubavi prema jami i ugljenom sloju, rekao:
„On je o ljepoti tog uglja u jami govorio [onako] kako neki muškarci govore o ženama.“ Rudari su se, rekao je Burton, smatrali „aristokratima radničke klase“.
Nisu svi rudari gledali tako romantično na same slojeve uglja; važna je bila veza s njihovim radnim kolegama. Istoričar Brian Elliott sastavio je 2005. godine zbirku intervjua s jorkširskim rudarima od kojih su neki u ugljenokopima sjeverne Engleske radili još prije Prvog svjetskog rata. Rijetki o ugljenom sloju govore kao da je žena; o jami se, naprotiv, obično govori kao o protivniku ili, naprosto, o teškoj životnoj činjenici.
Svi ponavljaju dvije stvari: s jedne strane opasnost i teškoće (slomljene kosti, zgnječena tijela, razderana koža, pluća uništena ugljenom prašinom, ljudi ubijeni padovima, plinom ili eksplozijama) a s druge duboko i trajno drugarstvo.
„Jamu čine ljudi“, kaže Dougie Pond koji je 47 godina radio u rudnicima uglja u južnom Yorkshireu, a kasnije kroz poeziju istraživao rudarski život. U jednoj od svojih pjesama bavi se pitanjem često postavljanim bivšim rudarima (koji su se to sigurno i sami pitali): Da kreću ispočetka, da li bi ponovo otišli u jamu? Odgovor: „Kad pomislim na prašinu, znoj i muku, kažem da ne bih /a kad pomislim na ljude, kažem da bih.“
I drugi Elliotovi sagovornici govore isto.
„Koliko god je taj posao sranje, toliko je drugarstvo s momcima čvrsto“, kaže Dennis Rogers, rođen 1927. godine. „Da nije bilo tog drugarstva, bilo bi užasno, kaže Terry Carter. „Život u jami nije za ljude“, kaže Peter Finnegan, „ali rudarima nema premca. Oni bi podijelili i posljednju koricu kruha.“
U The Man Beneath, romanu Lena Dohertyja o životu u rudnicima sjeverne Engleske (1957.), vođa rudarskog sindikata daje svoje viđenje odnosa između teškog života rudara i trajnog osjećaja zajednice među rudarskim porodicama:
„To što znamo da patimo, i ponekad patimo“, kaže on, „čini nas sjajnom skupinom ljudi.“
Nostalgija za dimnjacima i uloga manipulacije
Jasno je da tu postoji nešto bogato, nešto smisleno; jasno je da kulturno i emocionalno naslijeđe uglja seže duboko i da se decenije ili stoljeća proživljenog industrijskog iskustva ne bi smjeli olako odbaciti ni nemarno zaboraviti. Ali je neophodan i oprez.
Deborah Rudacille je 2015. godine za filozofski časopis Aeon istraživala fenomen „nostalgije za dimnjacima“ u postindustrijskom SAD-u – „čežnju“ za „industrijskim Sjedinjenim Državama koje nestaju“ zapaženu među zajednicama radničke klase koje „žale zbog zatvaranja visokih peći, koksara, rudnika i fabrika“ mada dobro znaju kakav su danak ove industrije uzele njihovom zdravlju.
„Da prehraniš porodicu, ovdje riskiraš i život, a kamoli zdravlje“, rekao je Shane Simmons, bivši rudar kojeg je Rudacille upoznala na virginijskim ugljenokopima. „Ali nigdje nema tako snažnog zajedništva i osjećaja porodice. Mislim da se ljudi zato tako teško ovoga odriču. Znaš sve svoje komšije… svi su jako privrženi.“
To je razumljiv osjećaj – ali ova vrsta „nostalgije za dimnjacima“ čini zajednice podložnim manipulacijama. Rudarske kompanije su, na primjer, u Zapadnoj Virginiji finansirale navodno „narodnu“ organizaciju Prijatelji uglja čiji je cilj bio da obnovi veze između uglja i lokalnih zajednica i da rudarenje uglja ponovo uspostavi kao centralni stup identiteta te države. To je zapravo bilo u suprotnosti s padom ekonomske važnosti te industrije u regiji, što Prijatelje uglja nije spriječilo da viđenije mještane regrutuju da poguraju njihovu poruku: „Ugalj je Zapadna Virginija!“
Ta epizoda, tvrde 2010. godine autori rada o projektu Prijatelji uglja, ilustruje „kako industrija radi na održavanju lojalnosti zajednice i kad joj više ne služi kao glavni izvor zapošljavanja“.
„Ne opet, nikad više“
Druge industrijske zajednice, međutim, nisu nasjele pozivima na nostalgiju.
Kad je u južnom Walesu 2013. godine jednoj mještanki uručen letak s prijedlogom o otvaranju novog rudnika uglja blizu bivših rudarskih zajednica Rhymney i Merthyr Tydfil, ona je rekla: „Ne opet, nikad više.“ Njene riječi postale su slogan saveza mještana koji se protive rudniku (United Valleys Action Group/UVAG).
„Ovdje je još uvijek ukorijenjeno mišljenje da je kralj Ugalj spasitelj ovih Dolina – sjećanje na ono što je ugalj donio u Doline vrlo je selektivno i ružičasto“, rekao je jedan aktivist UVAG-a istraživačima koji su 2017. godine posjetili to područje.
„Hranio nas jest, ali koliko starih rudara vidite okolo? Ugalj je, znate, ubijao. Zato ljudi nisu mogli u penziju. Davali su živote za tu industriju i, dobro, tako su zarađivali za život, ali mi smatramo da su bili izrabljivani.“
Rhymney je grad najpoznatiji po rudarskoj tužbalici Zvona Rhymneyja (Bells of Rhymney) koju je Pete Seeger adaptirao prema pjesmi velškog pisca (i rudara) Idrisa Daviesa:
„O, šta ćete mi dati?“
kažu tužna zvona Rhymneya.
„Ima li nade za budućnost?“
plaču smeđa zvona Merthyra.
„Ja sam ovu planinu gledala crnu i tek sad vidim kako je lijepa“, rekla je jedna mještanka u razgovoru s istraživačima. „Pa zašto sad ne bismo počeli razmišljati o proizvodnji energije koja neće uništavati prirodu i nanositi štetu okolnom stanovništvu? Zašto za promjenu ne mislimo na ljude?“
UVAG je istjerao svoje. Plan za novi rudnik konačno je odbijen 2018. godine, a 2023. godine zatvoren i obližnji rudnik Ffos-y-Fran.
Uskoro bi ova regija mogla iz prve ruke vidjeti novo lice proizvodnje energije, budući da je glavni poslodavac u Rhymneyju, kompanija za medicinsku tehnologiju Convatec, najavila planove za izgradnju „centra obnovljivih izvora energije“ iz kojeg će napajati svoje proizvodne pogone. S tri vjetroturbine visoke 150 m i oko 10 hektara solarnih ploča, ovaj projekat bi mogao proizvoditi do 20 MW struje, što je ekvivalent količini električne energije za snabdijevanje oko 5.000 domaćinstava.
Međutim, ova operacija je relativno mala. (Poređenja radi, tipična elektrana na ugalj proizvodi oko 600 MW.) Za odgovorom na pitanje da li obnovljivi izvori energije stvarno proizvesti osjećaj zajedništva, identitet i ponos viđene u industriji uglja i drugim teškim industrijama, možda moramo tragati drugdje.
Na vjetar
Šta je s vjetroelektranama, na primjer? Uz istočnu obalu Engleske, oko 40 km u negostoljubivom Sjevernom moru, vrte se turbine East Anglia One. Ova instalacija vrijedna više milijardi funti ima više od 100 turbina visokih oko 120 metara, a već se radi na onome što će postati East Anglia Array, središte povezanih vjetroelektrana koje bi, kad budu dovršene, mogle proizvoditi do 3,1 GW.
United By Wind (Ujedinjeni vjetrom), kratki PR film u produkciji španske energetske kompanije Iberdrola, predstavlja radnu snagu koja realizuje East Anglia Array. Intrigantno je da se film više fokusira na ljude nego na tehnologiju. Naizmjenično nam se prikazuju snimci obalnog krajolika i pučinskih radnika koji se obučavaju za rad na opasnom otvorenom moru, snimci čišćenja turbinskih lopatica, te muškaraca i žena s kacigama koji se u fluorescentnim jaknama svrhovito kreću među užarenim metalom i teškom mašinerijom. Ne zaboravite da se radi o PR produkciji, cilj je zacementirati vezu između industrije i ljudi („Ovakav projekat je moguće ostvariti samo uz golemi ljudski trud“, kaže Jonathan Cole, direktor Offshore Wind Energy u ScottishPower Renewables).
Obnovljivi izvori energije, naravno, ni slučajno ne zahtijevaju radnu snagu potrebnu ekstraktivnim industrijama, poput rudnika uglja. Kad se turbina izgradi, preveze, postavi i spoji, većina teškog posla već je obavljena – veliki projekti obnovljivih izvora energije većinu poslova nude u tim prvim fazama. To su multinacionalni radni projekti; turbine ostaju, a radna snaga uglavnom ide dalje.
Energetski projekti zajednica
Naspram projekata poput East Anglia Array stoje inicijative koje podstiču drugačiju vrstu odnosa između društva i energije: energetski projekti zajednica (Community Energy Projects/CE). O njima odlučuju mještani, koji zajednički koriste prednosti lokalne proizvodnje energije prilagođene potrebama njihove zajednice. Energetski projekti zajednica mogli bi biti ključni dio kretanja ka „neto nuli“: „U kontekstu klimatskih vanrednih situacija koje zahtijevaju brzo i opsežno ublažavanje klimatskih promjena“, upozorava naučnik Patrick Devine-Wright u časopisu Nature Energy 2019. godine, „previđanje doprinosa energetskih inicijativa građana djeluje sve nerazboritije.“
U SAD-u Zakon o smanjenju inflacije iz 2022. (eng. IRA) izričito povezuje razvoj nove, lokalne energije sa zajednicama u ugljenonosnim bazenima, propisujući poreske olakšice za projekte obnovljivih izvora energije u područjima ranije zavisnim od uglja, tzv. „energetskim zajednicama“.
Međutim, široka definicija „energetske zajednice“ po IRA-i može značiti da vjetroelektrane ili solarne instalacije završe podaleko od gradova koje bi trebale opsluživati – energija je možda čista, ali je smisao zajedničkih napora izgubljen.
Stvarna energija zajednice, u svakom smislu, postoji u inicijativama kakva je SELCE (South East London Community Energy) koja radi na ublažavanju lokalnog energetskog siromaštva i pomaže mještanima da poboljšaju energetsku efikasnost svojih domova i preduzeća, te instaliraju solarnu fotonaponsku tehnologiju. Ova vrsta eko-društvenog aktivizma daleko je od zajednice izgrađene oko industrije i rada na proizvodnji energije, ali je svejedno korisna svima kojima pomaže.
Slično tome, održivu energetsku budućnost u kojoj proizvodnja energije služi ljudima – a ne obratno – predstavlja nezavisna energetska mreža 2008. godine uspostavljena na škotskom ostrvu Eigg. Vlasnici mreže su lokalne zajednice, koje mrežom upravljaju same, a opskrba se vrši kombinacijom solarne, vjetroenergije i hidroenergije.
Nastupajuće doba obnovljive energije neće izgledati isto kao nekadašnja ekstraktivna energetska industrija s rudarskim i fabričkim gradovima, a jedan od razloga je to što veliki dio poslova u vezi s obnovljivim energijama nije geografski koncentrisan: dok Velika Britanija napreduje ka cilju nulte neto stope emisija, trebaće nam ljudi koji rade na izolaciji kuća, pružaju IT i stručne usluge s niskim udjelom ugljika, postavljaju toplinske pumpe i punktove za punjenje električnih vozila.
Drugim riječima, budućnost će nam obilježiti visokokvalificirani poslovi, ali to neće biti poslovi oko kojih rastu zajednice.
Novi poslovi
No i dalje će i u industriji s niskom stopom ugljen-dioksida postojati geografska koncentracija radne snage. Izvještaj britanskog Udruženja lokalnih uprava (eng. LGA) sugerira da će tradicionalna industrijska središta Velike Britanije i zadržati svoju ulogu, samo što će stari pas morati naučiti nekoliko novih trikova. Engleski Midlands, godinama poznat kao centar auto-industrije, ima očigledan pravac razvoja jer industrija električnih vozila raste. (…)
A ugljenonosna područja?
Ironično, veliki će dio tamošnjih poslova biti u dekarbonizaciji postojeće infrastrukture: zavisno od britanske strategije industrijskog razvoja, to može biti kroz razvoj vodika, bioenergije ili hvatanja i skladištenja CO2 (eng. CCS). (…) Očekuje se da će razvoj tehnologija čiste energije moje rodne regije predvoditi velika elektrana Drax, koja leži malo sjevernije, nekoć čudovište koje se hranilo ugljem, a sad postrojenje na biomasu.
A na sjeveroistoku Engleske, gdje je industrija rudarstva uglja prije sto godina zapošljavala oko 223.000 rudara, postindustrijska pomorska luka redefinisana je kao Energy Central. Blyth, nedaleko od Newcastlea, nekoć je bio poznat i po brodogradnji; dugi poluotok Blyth bio je prometna industrijska luka i imao dvije elektrane na ugalj. Grad je 1980ih propao zajedno s većinom britanske teške industrije. Sad pod zastavom Energy Centrala ima novi identitet: središte za obnovljive izvore energije u moru, centar za inženjering i baza bogata resursima za podmorske tehnologije, skladištenje energije, proizvodnju baterija i stavljanje izvan pogona.
Zvuči li to kao išta slično poslu o kojem su ljudi u stara vremena pisali pjesme? Pa, možda ne zvuči – ali trebaće nam nove pjesme. (…) Naše industrije ipak mogu igrati ulogu u identitetima ljudi.
Naravno da ne možemo nazad – u 21. stoljeću neće biti tačnog ekvivalenta rudarskim mjestima. Današnje su zajednice drugačije oblikovane i povezane na drugačije načine. „Posao“ više ne znači ono što je značio nekad. Ali iako su strukture promijenjene, trebalo bi ostati nešto od istog duha. Sjećanja rudara iz Yorkshirea iz 1970ih, rad lokalne zajednice na škotskom otoku i nacrti za razvoj radne snage za obnovljive izvore energije u 21. stoljeću nose istu poruku: uvijek se radi o ljudima. (Richard Smyth, BBC; Riječ i djelo, prevela Mirjana Evtov)
