Zaplet jedne od najboljih epizoda nenadmašne političke serije Zapadno krilo (The West Wing) zasniva se na skandaloznoj izjavi koju Martin Sheen u ulozi fikcionalnog američkog predsjednika Josiaha Bartleta izgovara po završetku jednog intervjua, pretvarajući se da ne zna kako su kamere još uvijek upaljene. U toj izjavi Bartlet govori o svom protivkandidatu Robertu Ritchieju (glumi ga James Brolin) ponižavajućim komentarom kako Ritchieja krasi um kalibra .22 u svijetu za kojeg je potreban kalibar Magnuma 357.

Ovo metaforički izraženo poniženje postaje ključni moment u predsjedničkoj utrci, gdje demokratski predsjednik kojeg glumi Sheen preuzima inicijativu u kampanji koja će mu na kraju donijeti drugi mandat. Predsjednik Bartlet je tačno znao šta radi i kakav će benefit donijeti ono što je svjesno i namjerno izgovorio u eter u trenutku kada su svi iz njegovog tima mislili da je kamera ugašena.

Na svoju žalost, poprilično suprotna stvar se dvadesetak godina nakon emitiranja serije Zapadno krilo desila jednom drugom, stvarnom, predsjedniku – predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Miloradu Dodiku – uživo u programu Radio-Televizije Srbije. Potpuno nenamjerno, nesvjestan da su kamere u pauzama snimanja i dalje isključene, Dodik je izvrijeđao porodicu teniskog asa Novaka Đokovića opisujući ih kao nemilosrdne sitne mešetare bez emocija, karaktera i manira, kako bi neki rječnik mogao definirati riječ „ciganija“ da ona nije u potpunosti nekorektna prema cijelom jednom narodu i stoga neprihvatljiva u javnom prostoru.

A mi se bazirali na njemu

“Mada su, mogu ti reći, malo ovi Đokovići teški u p…. m……., uf. Naši ljudi to doživljavaju na emociju, a i kada uđeš u posao, auuu.. Ciganija poprilična, mogu ti reći… Oni saradnici njegovi… Još izgubi u četvrtfinalu, a mi se bazirali na njemu“, rekao je Dodik o porodici Đoković i njihovim saradnicima, vjerovatno nezadovoljan poslovnim i političkim profitom koji je ostao na stolu nakon što se podvukla crta ispod teniskog turnira kojeg su vlasti RS i Đokovići priredili u Banjoj Luci. U javnosti se licitira sa brojkom od oko 40 miliona konvertibilnih maraka koliko je, navodno, koštao turnir a budući da se dobar dio budžetskih sredstava za slične namjene nekako redovno na kraju slije u džepove Dodika i njegovih saradnika, čini se da je ovog puta naišao na teške pregovarače koji skupo naplaćuju transfer svakog dijela svog svjetskog šampionskog imidža trećim licima.

Koliko god da je Dodik loše prošao u poslu sa Đokovićima, gore je prošao u gostovanju na RTS-u jer je svakom ko išta zna o načinu upravljanja ovom televizijskom kućom i o njenoj ulozi u srpskoj politici u proteklih 30-40 godina jasno kako isječak u kojem Dodik vrijeđa Đokoviće u javnost nije dospio slučajno. Iako se RTS zvanično ogradila od, kako su naveli, „grubog tehničkog propusta“ kojim je „ilegalno izašao snimak dela neformalnog razgovora“, ne treba sumnjati da je ovo bila jedna od lakših montaža u režiji ove kuće. Čak, čisto sa tehničke strane gledano, nije ni riječ o montaži nego o jednostavnom katovanju (cutting) budući da Dodikova izjava nije zahtijevala nikakvo montiranje ili uređivanje već je servirana javnosti tačno onako kako je on smečirao u studiju, da se prikladno poslužimo teniskom terminologijom.

Dakle, montažeri i „montažeri“ ovog skandala su imali savršeno jednostavan posao a savršenstvo u jednostavnosti je postignuto predmetom skandalozne izjave – Novakom Đokovićem i njegovom porodicom. Ne postoji niko ko se u očima svesrpske javnosti nalazi na višem nivou od Đokovića, koji uživa maltene status božanstva, što i njegovu porodicu na neki način čini svetom porodicom. Nazivati porodicu koja je zemlji i narodu donijela toliko radosti i ponosa „ciganijom“ u očima javnosti je puno gore od zamjeranja sa bilo kojim političarem ili institucijom, uključujući i predsjednika lično. Jedino što je mogao gore napraviti od vrijeđanja Đokovića bilo bi da je kojim slučajem opsovao patrijarha ili da je možda zabio trojku za Real Madrid protiv Partizana u majstorici četvrtfinala ovogodišnje Eurolige.

To je nešto što je onaj ko je snimak pustio u javnost dobro znao i nema sumnje da će Dodik znati protumačiti kakav mu se signal time poslao. Ako ništa drugo, trebalo bi mu biti jasno da više nigdje ne može biti apsolutno opušten u komunikaciji i da mora biti znatno oprezniji sa svakim sagovornikom i sa svakom temom razgovora.

Sve ćemo da vas slušamo

Zanimljivo, to je upravo ono što je htio postići kod opozicije u RS kada im je prije tri godine sa govornice skupštine tog entiteta poručio kako ih prisluškuje i kako zna sve što govore. „Nema vlasti koja ne sluša opoziciju, tako i mi vas slušamo. Imamo pravo i slušamo vas“, rekao je Dodik u Narodnoj skupštini 20. Maja 2020. godine.

Bilo da je riječ o performansu, kako se kasnije opravdavao, psihološkoj igri ili stvarnim prijetnjama, Dodik je sličnu stvar ponovio i kad je riječ o predstavnicima međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. „Malo smo se uvježbali, pa i mi njih sada slušamo. Ne slušaju samo oni nas. Znam ja šta oni pričaju. To nije bilo moguće prije samo pet-šest godina. Nisi smio pomisliti da slušaš američkog ambasadora, a mi ga samo ‘kliknemo‘. I mi znamo šta on radi“, kazao je Dodik na predizbornom skupu svoje stranke u septembru prošle godine.

Moguće je da Dodik sluša šta govore lideri opozicije i ambasadori stranih država, ali je isto tako prilično izvjesno da su vremena u kojima je on sam mogao pričati šta je htio i gdje je to htio prošla, ukoliko su ikad i postojala. Ako ništa drugo, kad se pretjera sa brojem mikrofona i zvučnika na malom prostoru teško je izbjeći interferenciju signala i zaglušujuću mikrofoniju, prije ili kasnije.

Inače, u psihologiji se odnedavno izučava jedna nova pojava koja je nazvana „Deluzija Truman Showa“ ili „Trumanov sindrom“. Osoba sa ovim poremećajem vjeruje da je, baš kao u filmu Truman Show njen život režirani reality program ili da se neprestano nalazi pod budnim okom kamera.

Sudeći po skandalu na RTS-u, Milorad Dodik definitivno ne misli da je neprestano u reality showu. Iako se poigrava sa ambasadorima i opozicijom, nije ni Martin Sheen u Zapadnom krilu. Ono na šta slučaj sa snimkom koji je dospio u javnost najviše liči jeste, ustvari, Skrivena kamera – smije se onaj ko je snima, smije se publika koja je gleda, a jedini kojem nije do smijeha je onaj na kome je bio fokus kamere.