Šansa da vas ili vaše dijete nepoznata osoba otme na cesti, ošamuti, ugura u kombi i preveze preko granice te tamo prisili na ropski rad ili prostituciju postoji, ali je ekstremno mala. Trgovina ljudima uobičajeno se događa mnogo suptilnije. Riječ je o dobro organiziranoj kriminalnoj djelatnosti čiji se godišnji prihodi mjere u milijardama dolara (stručnjaci procjenjuju da je riječ o iznosu od oko 150 milijardi dolara), pa je po ilegalnoj zaradi na drugom mjestu, odmah iza trgovine drogom. U pravilu nije riječ o otmicama od strane nepoznatih osoba, kako to izgleda u filmovima. Sve se događa dobrovoljnim, premda neosviještenim, pristankom žrtve koja je prethodno namamljena dobrom zaradom putem interneta ili uživo, posredstvom osobe koja joj je od prije poznata. Omiljene mete su nezaposleni, radno sposobni muškarci, lijepe mlade žene i djeca. Trgovci ljudima muškarce primarno lišavaju slobode da bi ih iskoristili kao besplatnu ili slabo plaćenu radnu snagu, a žene radi prisilne prostitucije ili prosjačenja. I jedni i drugi, nešto rjeđe, mogu postati i žrtve crnog tržišta organima za transplantaciju. Djecom se trguje da bi ropski radila u tvornicama, nudila svoja mala tijela pedofilskim seksualnim predatorima ili prosjačila, a djevojčice uz to i radi sklapanja prisilnog dječjeg braka s najčešće značajno starijim muškarcem. Ipak, djecom se trguje mnogo rjeđe nego mlađim odraslim osobama.
Prvi kontakt
Tipičan scenarij izgleda tako da kriminalci putem interneta i preko raznih oglasnika, prate osobe koje duže vrijeme pokušavaju naći posao. Među njima posebno izdvajaju mlade žene privlačnog izgleda. Zatim stupaju u kontakt s njima javljajući im se s naizgled bezopasnom ponudom za posao poput čuvanja djece ili starije osobe, pomoć u domaćinstvu ili restoranu i slično. Plaća koju nude nije prevelika jer bi to odmah izazvalo sumnju, tek je neznatno veća od plaće koju bismo legalno zaradili obavljajući tu vrstu posla. Kad djevojka pristane, slijedi dogovor za njen dolazak koji ponekad uključuje i plaćene troškove prijevoza do dogovorene destinacije. Po dolasku, kriminalci ju zatvore u kuću i izoliraju od svih kontakata, a zatim tjednima siluju i tuku. Ponekad ju učine i ovisnom o teškim drogama da bi bila poslušnija i manje pružala otpor. Slijede godine svakodnevnog višesatnog prisilnog prostituiranja često praćenog i fizičkim zlostavljanjem te bez ikakve zdravstvene zaštite. Glavninu zarade koju ostvari pružanjem seksualnih usluga, uzimaju sebi, dajući žrtvi tek sitniš. Pritom nije rijetko da se žrtva, nakon početnog perioda prisilnog zatvaranja, kasnije može slobodno kretati gradom. Iako bi mogla, ne odlazi na policiju i nikome ne govori o svom ropstvu iz razloga što je ucijenjena time da će, ukoliko itko sazna, njena obitelj biti ubijena. I ona zna da to nije samo prazna prijetnja pa odlučuje žrtvovati svoj život da bi spasila živote roditelja, braće i sestara, djece. Njeno ropstvo trajat će dok je upotrebljiva tj. seksualno atraktivna i donosi zaradu. Kad to prestane biti, izbacit će ju na cestu bez ikakve ušteđevine, ali uz doživotnu zabranu da ikome priča o svojoj tragičnoj sudbini. Ponekad žrtve namame i glumeći zaljubljenost, pretvarajući se da su sa žrtvom u romantičnoj vezi, obećavajući joj čak i brak.
Pridobijanje povjerenja
Tipičan scenarij za muškarce nešto je drugačiji i obično uključuje angažman osobe koju žrtva donekle poznaje i koja joj ponudi pomoć u pronalaženju posla, ali može biti i putem oglasa. Takozvani posrednik pridobije povjerenje glumeći empatiju, pretvarajući se da razumije očaj nezaposlenog čovjeka bez prihoda, koji se mjesecima bezuspješno javlja na oglase, pričajući kako je i sam imao slično iskustvo. Zatim nenametljivo spomene kako ima rođaka u Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji zapadne Europe, kojeg bi mogao pitati treba li mu kakav radnik u njegovom restoranu, maloj tvornici ili na gradilištu. Nakon nekoliko dana javlja se sa sretnom viješću. Žrtva zahvalno prihvaća ponudu, preko posrednika dogovara plaću, radno vrijeme i ostale životne uvijete te svojevoljno i bez ikakve prisile, putuje u obećanu zemlju da bi realizirala dogovoreni radni aranžman. Po dolasku predaje dokumente vlasniku restorana/tvornice/gradilišta jer mu, kaže, trebaju da bi ga prijavio. Uskoro shvaća da uvjeti rada nisu onakvi kakve su dogovorili, a nisu niti u skladu s radnim zakonodavstvom. Naporno radi od zore do sumraka, spava u baraci u kojoj uz njega spava još desetak muškaraca, hrana je slaba, higijena nikakva. Nema zdravstvenu zaštitu, radi i kad je bolestan. Nema tjednog niti godišnjeg odmora, radi svaki dan. Prolaze mjeseci, a od dogovorenih primanja dobiva tek neznatni dio i obećanje da će mu uskoro biti isplaćen cjelokupan iznos. Dokumente nema jer ih robovlasnik drži kod sebe. U prvo ga vrijeme ucjenjuje prijetnjom kako neće dobiti zaostale plaće ukoliko se bilo kome potuži na nezakonitosti u njegovom poslovanju. Kasnije, kad žrtva osvijesti svoju raniju naivnost i postane joj jasno kako nikakav novac neće vidjeti, prijetnje postaju mnogo konkretnije. Nedvosmislenom jasnoćom mu objasne kako će njega i/ili njegovu ženu i djecu „progutati crna zemlja” ako pisne ili pobjegne. I on zna da će prijetnja biti ostvarena, zato nikome ništa ne govori i ne bježi.
Najčešće žrtve trgovine ljudima među stanovnicima europskih zemalja su građani Albanije, Rumunjske, Bugarske, Moldavije i Holandije. Žrtve mogu potjecati iz svih društvenih slojeva, jedna od tipičnih zabluda jest da se ovo događa samo siromašnim ljudima i samo u slabije razvijenim zemljama. Ovom je postupku, prema procjeni stručnjaka, godišnje u svijetu podvrgnuto između dvadeset i četrdeset milijuna ljudi, i svake godine sve više. Nemoguće je utvrditi o kojem je točno broju riječ budući da većina žrtava, zbog straha i srama, nikad ne prijavi ono što im se dogodilo, već zauvijek šute. Što prije shvatimo da se trgovina ljudima ne događa nekom drugom i dalekom, nego nama i našim prijateljima, rođacima i poznanicima, veća je šansa da uspješno prepoznamo ovu stalno vrebajuću opasnost i da ju izbjegnemo. Manje od jedan posto svih žrtava trgovine ljudima policija uspije izbaviti iz ruku kriminalaca. To znači da devedeset i devet posto žrtava i sad, u ovom trenutku, negdje u našoj blizini prisilno radi, trpi batine i silovanje, prosi ili leži mrtvo.
