Prekrajanje historije
Šta se, zapravo, desilo u dramatičnim danima jula i augusta 1993. godine, kakvu tu “herojsku pobjedu” i “oslobodilački uspjeh” Armije RBiH današnji čuvari memorije i prekrajatelji historije proslavljaju? Desio se uraganski napad Vojske Republike Srpske na područja Bjelašnice i Igmana, gdje im je pružen slab, simboličan ili nikakav otpor. Desila se, uz ostalo, i klasična izdaja unutar konfuznih, dezorganiziranih armijskih struktura, poput predaje repetitora na Bjelašnici od neke odranije problematične jedinice “Silver fox”, čijeg zapovjednika nikad niko nakon toga nije vidio. Desilo se masovno dezerterstvo do tada privilegiranih i izdašno logistički honoriranih “elitnih” jedinica za “posebne namjene” prema jugu, Konjicu i Jablanici, bježanje s linija cijelih postrojbi, a sve je pratio masovni egzodus civilnog stanovništva iz Trnova i okolice.
Na sceni se tih ljetnih dana odvijao potpuni nezaustavljivi raspad odbrambenog sistema na slobodnim teritorijama Igmana, s prijetećim nesagledivim posljedicama po naselja u podnožju te planine, Hrasnicu, Butmir, Sokolović-Koloniju…
Došlo je napokon na krvavu naplatu višemjesečno haotično stanje, urušavanje sistema rukovođenja i komandovanja, destrukcija subordinacije unutar oružanih snaga stacioniranih u tom dijelu BiH. Od ljeta 1992. godine, nakon oslobađanja Trnova, Grepka i otvaranja komunikacije prema Goraždu, Igman je predstavljao “carstvo poroka”, slobodnu teritoriju opterećenu kriminalom, švercom, unutrašnjim sukobima, krvavim obračunima različitih razularenih, usitnjenih, samostalnih formacija, poligon špijunskog orgijanja, oazu bezakonja. Civilni i vojni vrh iz Sarajeva, oba oličena u istoj osobi Aliji Izetbegoviću, niti je znao niti je mogao, a pogotovo nije želio uspostaviti kakav-takav institucionalni, vojnički poredak na tom komadu slobodne teritorije. Dovoljno je samo pogledati amblematsku fotografiju nastalu krajem 1992. godine na kojoj su se uz Izetbegovića poredali vojni komandanti s Igmana i iz Hercegovine: uz častan izuzetak generala Arifa Pašalića, radilo se i prije i tokom rata dubioznim, nepouzdanim ili nekompetentnim osobama, desperadosima poput Juke Prazine, prelivodama i prevarantima, pri tom Izetbegovićevim savjetnicima, tipa Armina Pohare, Jasmina Jaganjca te Zejnila Delalića… Ubistvom Fadila Đoze, okretnog i pouzdanog logističara, i ranjavanjem ozbiljnog i školovanog oficira Mirsada Ćatića Čuperka, uklonjeni su gotovo jedini općepoštovani autoriteti, a otvoren je širok prostor anarhiji, banditizmu i petokolonaštvu. Za taj atentat, čiji su počinitelji bez sumnje bili pripadnici armijskih i policijskih struktura koji su manje-više otkriveni, kao i niz drugih likvidacija, nikad niko nije odgovarao. Dva pokušaja deblokade Sarajeva, oba (amaterski) izvedena s Igmana, završila su vojničkim slomom i teškim gubicima nakon kojih su zavladali demoraliziranost, beznađe i anarhija. (Senad Avdić, Slobodna Bosna)
Neum prihode parkira kod funkcionera HDZBiH
Vlast u Neumu odriče se milionske zarade od naplate parkinga u korist lokalnog funkcionera vodeće stranke koja kontroliše ovaj turistički grad na Jadranu, kršeći pri tome zakone i skrivajući od javnosti stvarne površine javnih prostora koje izdaje privatniku te visinu naknade koju mu naplaćuje.
Gotovo sve gradske ulice, parkinzi, autokamp, garaže i druge javne površine u blizini mora u Neumu već 14 godina privremeno postaju vlasništvo “Bakusa”, firme kojom upravljaju Nikola Konjevod i njegov brat Cvitan, član Općinskog odbora Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZBiH).
Ispod magistrale u Neumu i duž poluotoka Kleka nalazi se najmanje 1.700 parking mjesta. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su otkrili da ih Općina od početka maja do oktobra ustupa Konjevodima, uz godišnju koncesionu naknadu od 81 hiljade KM.
Općina je ove javne prostore ustupila uz nerazumno nisku cijenu pa je “Bakusu” za otplatu dovoljan prihod od prodaje dnevnih karata sa samo jednog parkirališta na obali u sezoni. Ovaj parking prima 100 automobila i u julu, dok su novinari CIN-a boravili u Neumu, bio je svakodnevno popunjen.
Preostalih 1.600 mjesta omogućavaju “Bakusu” ogromnu zaradu. Parkinge u Neumu koriste, uglavnom, turisti koji obično kupuju dnevne ili sedmične karte od 8 ili 26 KM, dok vlasnici kamp-vozila i autobusa dan parkinga plaćaju 15, odnosno 40 KM. Ni stanovnici nisu oslobođeni plaćanja, ali oni, uglavnom, kupuju povoljnije polugodišnje parking karte od 150 KM.
oncesioni period traje šest mjeseci tokom kojih Konjevodi uz trećinu popunjenosti parkinga mogu zaraditi više od 740.000 KM. “Bakus” je u proteklih 11 godina prijavljivao prosječan godišnji prihod od svega 168.000 KM. Porezna uprava Federacije BiH je nakon kontrole firme prije četiri godine utvrdila dug od oko 180.000 KM po osnovu poreza, doprinosa i drugih taksi. Iste godine “Bakus” je bio drugi najveći dužnik u Neumu, no do sredine 2020. je izbrisan iz registra dužnika.
Poreska uprava je odbila dati CIN-u informacije o nastanku duga i eventualnoj otplati, navodeći da se radi o poreskoj tajni. Tražili su i dozvolu “Bakusa”, ali on nije dopustio dijeljenje informacija sa javnosti o poslovanju.
Novinari su pokušavali stupiti u kontakt sa Konjevodima, ali oni niti su se javljali na telefon, niti su odgovarali na pozive za razgovor koje su im uputili preko zaposlenika “Bakusa”.
Iako je imala zakonsku obavezu da parkinge dodijeli vlastitom komunalnom preduzeću, općinska vlast u Neumu je odavno riješila da ovaj posao prepusti privatnicima. Naime, u Zakonu o komunalnoj djelatnosti Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) navedeno je da “jedinica lokalne samouprave može obavljanje pojedinih komunalnih djelatnosti povjeriti pravnom ili fizičkom licu, na osnovu pisanog ugovora, pod uslovom da ne postoji javno preduzeće za obavljanje te vrste djelatnosti”. (Centar za istraživačko novinarstvo)
Može li profesionalni političar (Schmidt) biti efikasniji od profesionalnog diplomate (Inzka)?
Novi visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt, sam za sebe je po dolasku u Sarajevo početkom mjeseca rekao da je “profesionalni političar”, želeći se već na startu svog mandata pohvaliti suštinskom prednošću u odnosu na “karijernog diplomatu” Valentina Inzka.
Ako polazimo od pretpostavke da je diplomatija, neformalno govoreći, vještina kojom se rješavaju nesporazumi, razmirice i sukobi mirnim putem, a da je politika umijeće upravljanja… moglo bi se zaključiti da je bivši visoki predstavnik dvanaest godina djelovao upravo u skladu s principima diplomatije (pomirljivo), a da se od njegovog nasljednika očekuju “upravljanje” i proporcionalne mjere za realizaciju unaprijed pretpostavljenih političkih ciljeva i procesa koji k tim ciljevima vode.
Tako bi se na osmu po redu rotaciju u OHR-u moglo gledati hipotetički.
Suštinsko pitanje je, međutim, da li profesionalni političar (Schmidt) može biti efikasniji u izgradnji postdejtonske BiH od profesionalnog diplomate (Inzka)? Preciznije, postoji li unutarnji i međunarodni kontekst koji bi vjerovatno posljednjem visokom predstavniku omogućio da bude efikasniji u provođenju svoje misije očuvanja izvornih odrednica Daytonskog sporazuma: da nadgleda provedbu civilnih aspekata mirovnog sporazuma i da koordinira aktivnosti međunarodnih civilnih organizacija i agencija koje djeluju u zemlji.
Unutarnji kontekst, očito, nije bio gori od uspostave OHR-a, kakav je međunarodni?
Dogovor postoji, realizacija pod znakom pitanja
Formalno gledajući, međunarodne “kockice” su relativno dobro posložene uoči Schmidtovog dolaska u Sarajevo. To je bio njegov jedini uslov njemačkoj kancelarki Angeli Merkel koja ga je delegirala, ali i jedini uslov Merkelove prema saveznicima da bi se Njemačka prihvatila starateljske uloge u BiH.
Evropska unija, Sjedinjene Američke Države i glavni zapadni saveznici su se složili po sva tri ključna pitanja: da se, u stanju rasplamsavajućih nacionalističkih tenzija u BiH i permanentno tinjajućih prvenstveno velikosrpskih ideja, OHR ne smije ugasiti; da novi visoki predstavnik mora biti iskusni evropski političar; te da je Njemačka kao najautoritativnija članica EU najpogodnija za harmonizaciju poteza na relaciji Brisel-Washington-zapadni saveznici, te za eventualni popravak hladnoratovskih odnosa sa zapadnim rivalima poput Rusije i Kine. U takvoj konstelaciji Christian Schmidt je tek pozitivna i dobrodošla nus-pojava.
Tako stvari stoje formalnopolitički. Međutim, kada je riječ o praktičnom djelovanju euro-atlantskih saveznika postavlja se ono uvijek aktuelno pitanje, pitanje principijelnosti, dosljednosti i jedinstva. (Zekerijah Smajić, Al Jazeera)
