Savjesno i s dužnom mjerom urađen dokumentarac, „Testament jednom vremenu“ nedavno je proglašen za najbolji dokumentarni film 11. festivala SEE FF PARIS-BERLIN-WASHINGTON 2021. Autori 51-minutnog uratka su Zoran Ćatić, Mirza Ajnadžić i Slađan Vujić. Žiri u sastavu Roman Kostowski, Patricia Corbett i Jacqueline Headington prepoznao je epsku snagu i društvenu vrijednost ispovijesti bivših bosanskohercegovačkih vojnika, koji decenijama nakon završetka sukoba objašnjavaju kako su preživjeli rat i kako izlaze na kraj s mirom.
Od oficira do mirovnjaka
Spasoje Kulaga osnivač je udruženja Pravi požar iz Dervente. U ratu je bio oficir, preživio je ranjavanje nakon kojeg mu je amputirana noga. Godine 1994., dok mu se pod granatama u Doboju rađala kćerka, u njemu se nešto prelomilo. Kako sam kaže, bio je to proces na čijem je početku on figurirao kao oficir, a čiji će kraj dočekati kao mirovnjak, aktivista i borac protiv rata. Osnovao je udruženje koje ima više od trideset bivših vojnika sa sve tri strane. Cilj im je prenijeti iskustva mlađim generacijama, pokazati svu težinu stradanja koje sukobi neminovno donose društvu.
U filmu se pojavljuju Bosanci i Hercegovci koji su tih godina bili borci i koji se danas teško nose sa sopstvenim iskustvima. Osim pomenutog Kulage, ljudi čije ispovijesti slušamo su: Edin Ramulić, Marinko Dumanić, Boro Jeftić, Franjo Blažević, Marko Zelić, Bernardo Vuković, Zoran Panić, Jasmin Omanović, Vladimir Perić, Ibro Huremović, Ibrahim Topčić, Goran Mičija, Mirko Zečević Tadić i Asim Parlić. Novosadska psihologinja Branislava Stević iz Centra za ratnu traumu objasnila je kako se ta iskustva reflektiraju na postratni život i kakve su metode kojima se njihove posljedice pokušavaju amortizirati.
A iskustva su im zaista bolna, povremeno nije lako slušati s čime su se sve ti ljudi suočavali. Jedan od aktera filma priča kako je prvi put, kao rijetko školovan kadar među svojima, dobio zadatak da neutralizira neprijateljski tenk koji im je svakodnevno nanosio gubitke. Otišao je u izviđanje, odredio koordinate, kad se tenk pojavio u pratnji pješadije izdao naređenje da se otvori paljba i onda doživio kolaps. Jer sve što je tokom školovanja radio bilo je simulacija, koordinate su bili grmovi, saobraćajni znakovi, drveće… A sad su to bile kuće i živi ljudi. Na njegovu sreću, u međuvremenu se tenk zajedno s pratećom pješadijom povukao, tako da nije bilo žrtava. Drugi učesnik u filmu priča kako su njegovi najbliži, otac i brat, prije rata radili u Keratermu, na samom početku dobili su otkaz, odmah potom protjerani u isti taj Keraterm, gdje su i ubijeni. Posebno je potresna ispovijest bivšeg vojnika koji je kroz šumu nosio ubijenog brata. Ubio ga je geler granate koja mu je unakazila lice. Kaže, nije osjećao težinu bratovog tijela, nego ga je pritiskalo saznanje da mora roditeljima reći da im je ubijen sin. Isto to morao je saopćiti i snahi, čiji su blizanci taj dan slavili treći rođendan.
Transgeneracijski prenos trauma
Ranjavanje i gubitak prijatelja spadaju među najteže traume. Ljudi se s vidnim teškoćama prisjećaju takvih događaja. Po saznanjima i istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije, u Bosni i Hercegovini oko 400.000 ljudi boluje od PTSP-a. Posebno zabrinjava transgeneracijski prenos poremećaja unutar porodica. Veterani se na različite načine bore protiv posljedica onoga što su preživjeli. Jedan od njih posvetio se pirografiji, prastaroj tehnici slikanja koja ga smiruje. „Meni je ovo postalo terapija, opsesija, odbrana.“ Drugi kaže da nikada, ni u ratu ni nakon njega, nije suzu pustio i da ga to susprezanje danas sustiže. Većina ih ima ružne snove ili se bori s dugotrajnom nesanicom koja razara i psihu i tijelo. Kada se jedan od intervjuiranih suočio s noćnim morama i počeo da muca, otišao je kod psihologa i dobio dobar savjet: „Ili tablete do kraja života, ili da se posvetiš onome što najviše voliš, šta god da to bilo: sport, samoća, druženje, raja, umjetnost…“ Kaže, više nikada nije otišao psihologu poslije toga. Ali nije sve i uvijek tako jednostavno; drugo svjedočenje upozorava da su posljedice doživotne i da ih nije lako sanirati: „Trošim ja neke tablete, ali unutra to mene jede. Ja gorim iznutra. Htio bih da to ne prenosim na porodicu, ali nije lako.“
Film govori o pogubnosti rata. Teško da bilo koji dokumentarac može spriječiti eventualne sukobe bilo gdje, jer ratna dejstva nikada ne pokreću oni koji ih vode, ali je u svakom slučaju važno svjedočanstvo o tome kroz šta je sve jedno nesretno podneblje prošlo. Ohrabruje saznanje da su njihovi susreti s đacima i sesije po školama koristan materijal za proučavanje i da mladi naraštaji s odobravanjem slušaju ispovijesti ljudi koji su se svojevremeno gledali preko nišana, a danas zajedno propagiraju mir.
Rat je trajao četiri godine. Njegove posljedice sanirat će se decenijama: „Pitaju me ko je u ovom ratu pobjednik. Ko može pobijediti kad nas nema sto hiljada, kad je toliko ljudi raseljeno, kad je sve razrušeno?“
