„Tiho nestajanje“ je naziv šesnaestominutnog dokumentarca o povratnicima u Prijedor i okolna sela. Film je zamišljen kao reportažna ispovijest Sudbina Musića, povratnika, novinara i aktiviste. On 29 godina nakon strašnog prijedorskog masakra priča u kakvom je stanju i kako danas živi bošnjačka zajednica. Sjedeći ispod nekog stabla ponad čaršije, zgrčen, samim položajem tijela savršeno oslikava turobnu stvarnost razbijene zajednice koja je pred nestankom.
„U Prijedoru ste prvo trebali imati sreće da preživite masakr kad je ušla ta zločinačka bagra i počela ubijati od kuće do kuće“, kaže Musić. „Onda vam je sreća trebala da preživite logor, pa onda ste trebali imati sreće da preživite transport od logora do središnje Bosne, odakle smo se rasuli na sve strane svijeta. I onda su jadni, onako traumatizirani, uništeni tim logorskim patnjama, počeli da sele na ahiret.“
Povratnička priča počela je na mezarjima, ali ništa bolja od dženaza za ovu zajednicu nisu ni vjenčanja, jer svaka svadba znači samo jedno: da će i to malo preostalih mladih uskoro krenuti put inostranstva.
„Bio je taj jedan period, od 2007. do 2012., ta neka naša gorljiva borba za prava povratnika. Nikada nismo ugrozili u međuvremenu izgrađene međuljudske odnose, za koje su, recimo, ljudi iz zdravstva učinili više nego svi mi aktivisti. A onda smo 2012. godine prvi put upotrijebili termin genocid, što je alarmiralo lokalne vlasti. Učinili su sve da nam onemoguće obilježavanje dvadesetogodišnjice masakra u kojem je, između ostalog, ubijeno 256 žena i 102 djece.“
Tada je Sudbin shvatio koliki je njihova aktivistička priča teret međunarodnoj zajednici, koja nije stala uz povratnike. „A trebala je stati u odbranu svih onih vrijednosti na kojima navodno počiva Evropska unija“.
Prijedor je sve prazniji. Predstavnici političkog i vjerskog vrha iz Sarajeva nisu prepoznali muke ovih ljudi. „Ponekad, za vrijeme popodnevne kafe, sjedim u dvorištu i satima ne čujem ljudski glas. A moja je kuća na frekventnoj lokaciji; nekada su tu bila dva restorana, danas oba zatvorena. U našoj je mahali 38 praznih kuća, u 14 kuća živi po jedna usamljena starica, u dvije kuće dva starija samca nesretnika, ima i pogdjekoji stariji bračni par i tek nekoliko mlađih, čija će djeca, čim steknu punoljetstvo, gledati gdje da sklone glavu.“
Danas više niko ne spominje preostalu povratničku djecu, manipulacije Dodikovog režima bosanskim jezikom odavno ne interesiraju političare. Povratnici su prepušteni sami sebi.
„I onda kada legnem, noću brojim koliko ih je ubijeno, koliko kasnije umrlo, koliko odselilo. Teško je ovdje biti veseo. Jedno beznađe i jedna priča koja se ponavlja na svakom sijelu, kako ćemo nestati i kako ode sve.“
Kroz ovu gorku ispovijest, film je ubjedljivo prikazao sudbinu bošnjačkih povratnika u Prijedoru. Šteta je što je na kraju napravljena ozbiljna amaterska greška. Sastavni je dio filmske prakse i kulture da se u odjavnoj špici publici ponude osnovne informacije o reditelju, uredniku, autoru, ekipi koja je učestvovala u snimanju. Ništa od toga nismo imali priliku vidjeti; film naglo završava nečim što bi se moglo samo uslovno nazvati odjavom, što traje dvije sekunde tokom kojih su se na crnoj podlozi ukazala tri loga: Cinemalab of Nexco za Klix. Šta god da to značilo.
Nažalost, gorke životne priče izgleda da ne interesiraju javnost. Ovaj je film od trećeg maja, kada je postavljen, imao 6.334 pregleda, 84 lajka i 11 nesviđanja. Živa suprotnost jednom od radova koje YouTube predlaže na istoj stranici. Naslov mu je „Šta nakon septembra 2021.“, autor je Semir Osmanagić, za kojeg u najavnoj špici piše da je prvi na svijetu predvidio i sve živo pogodio glede pandemije i njene mračne političke pozadine. Taj je rad do sada pregledalo više od 380.000 ljudi.
