Obnaženo zlo maršira kroz povijest

Vidjeli smo golu istinu o egoizmu i pohlepi lidera za vlast. Vidjeli smo tu snagu arogancije i prezira normalnog. Vidjeli smo taj narcizam lidera, i tu užasnu oholost. Vidjeli smo taj brutalni svijet istine kako se Vođa i Lider okreće protiv vlastite zemlje. Kako ruši njen Ustav, kako potkopava njene temelje, kako najbrutalnijem obliku oduzima toj zemlji njen ugled njeno dobro i njenu budućnost. Bilo je to pred našim očima skoro isto ono zlo koje besramno i nadmoćno, već decenijama prolazi  i oblikuje naše mizerne bosanskohercegovačke živote. Bilo je to isto ono zlo ovih ovdje polubogova koji gase naše nade, tjeraju generacije u očaj, pokopavaju vjeru da bi jednog dana mogli živjeti normalne živote. Svjedočili smo sinoć toj razornoj moći i brutalnom preziru golih činjenica, preziru ljudskog dostojanstva i preziru pameti, svakog argumenta i svake istine. Svjedočili smo u najtežim momentima i o šutnji mnogih u koje smo vjerovali da moraju i trebaju ustati odmah i bez odlaganja dok je Vođa preko ustanika potkopavao državu i njen Ustav.

Možda je još prerano govoriti o američkoj lekciji za svijet. Ali, sinoć, dok su bijeli fašisti ohrabreni bolesnim vizijama njihovog Vođe, tako bez otpora, ulazili u zgradu američkog Kongresa, pred očima cijelog svijeta ukazala se snaga tog zla, snaga svijeta u čijim glavama i izjavama njegovi lideri su postali bogovi. Bila je to ista ona, nama dobro poznata uništavajuća snaga populizma, snaga iracionalnog, snaga dobro i dugo pripremanog državnog udara pod maskom vašara i razuzdane gomile. (Fuad Đidić, Tačno.net)

Populistički napad na izborni proces

Trumpov populistički napad na izborni proces i njegova riješenost da omete Senat koji treba potvrditi izborne rezultate osuđen je kao “pokušaj državnog udara”, “pobuna” i primjer “domaćeg terorizma”.

Ovo je uistinu pomalo pretjerano. Ali pogodite šta – ove osude nisu došle od demokrata ili liberala, već od istaknutih republikanaca, kojima su dodijale predsjednikove sve opasnije smicalice.

Izgleda da je Trump konačno pretjerao i otuđio mnoge svoje saveznike. Ovaj put nije samo napao zastupnika u Kongresu, federalni ogranak ili sekretara vlade, već je zapravo pokrenuo napad na Ustav, na Kongres i američku demokratiju u cijelosti – sve da bi ostao na vlasti.

Trump je pokazao da mu je stalo samo do moći, da ga zapravo nije briga za republikance ili za američki narod, a pogotovo ne za to da Ameriku ponovo učini moćnom. Još gore od toga, pokazao je volju i spremnost da sa sobom povuče i Republikansku stranku i državu. (Marwan Bishara, Al Jazeera)

Izgubljena bitka generala Cikotića

Ni kriv ni dužan, jer su ga drugi postavili na to mjesto, aktuelni državni ministar sigurnosti postao je otužni simbol nepostojeće države, zaglibljene u blatu migrantskog kampa Lipa.

Uzgred budi rečeno, Cikotić ima potrebu da ističe kako je spreman raditi u korist države i njenih građana, ali to ne može biti kompenzacija za ispoljenu nesposobnost u obavljanju preuzetih poslova. Ali ako ništa drugo, u razgovoru za N1 uvjerljivo je opisao svu odvratnu složenost procedura u donošenju političkih odluka, svu traljavost i neodgovornost naših političara i svu inferiornost države u sudaru sa lokalnim vlastima, zbog čega su izgubljena tri ili četiri dragocjena mjeseca u dovođenju migrantskog kampa Lipa na kakav-takav civilizacijski nivo. Državni ministar odbrane Sifet Podžić vratio se iz Bihaća sa više nego mučnim utiscima: “Ono što sam gore vidio je tuga, jad i čemer”. Riječ je o hiljadama mladih ljudi u očajnom stanju, gladnih i promrzlih, koji u bosanskom blatu, potucajući se od nemila do nedraga, čekaju novi čin svoje drame, izgubljeni između dva daleka i nemjerljivo različita svijeta, jednog iz kojeg su pobjegli i drugog u koji su krenuli spremni na sve, ali koji ih ne želi. Sada su na “ničijoj zemlji” u kojoj nipošto ne žele ostati, ali žele da do proljeća prežive u uslovima dostojnim njihove sudbine. Lipa je za njih samo prolazna stanica, frustrirajuće pribježište, jedna od gorkih uspomena sa njihovog dugog i neizvjesnog puta. Posredstvom TV-a, oni svako veče ulaze u naše domove i svako od nas može se ogledati u njihovim licima. O empatiji našeg svijeta nikad nisam imao nekih iluzija. Nismo mi bogzna kako senzibilizirani na te žice. Gomila nema srca. “Nećemo više da živimo u strahu od migranata. Hranili smo ih i podnosili tri godine. Ja ih ne mrzim, i želim im da što prije stignu gdje su naumili”, kaže zajapureno jedna građanka Bihaća. (Gojko Berić, Oslobođenje)

Koliko traje imunitet nakon zaraze covidom?

Studija objavljena u časopisu Science pokazala je da imunost ljudskog tijela na koronavirus tipično traje najmanje osam mjeseci nakon zaraze, a potencijalno može trajati i znatno dulje, piše The Washington Post. Istraživanje je otkrilo da je oko 90 posto pacijenata koji su sudjelovali u studiji posjedovalo dugotrajan i stabilan imunitet.

Unatoč tome što ga znanstvenici diljem svijeta proučavaju više od godinu dana, koronavirus još je uvijek obavijen velom tajne i nesigurnosti. Jedno od najvažnijih pitanja koje još nije dobilo definitivan odgovor glasi – mogu li se ljudi koronavirusom zaraziti ponovno i koliko brzo. Sporadično su se javljali ljudi koji su govorili da su se koronavirusom zarazili drugi puta, no sve upućuje na to da se radi o rijetkim pojavama. Nova studija u Scienceu svjedoči da osobe nakon zaraze u većini slučajeva razviju dugotrajniju otpornost na virus.

Analiza uzoraka krvi gotovo 200 pacijenata pokazala je da više elemenata imunološkog sustava, ne samo antitijela, nastavlja učinkovito prepoznavati virus i odgovarati na infekciju. Ljudsko tijelo, čini se, zapamti napadača te je u stanju koordiniranom akcijom antitijela i T-stanica reagirati na svaki ponovni susret s napadačem. (Jutarnji list)

Tajna hrvatskog serklaža

Prošlog ljeta razgovarao sam s jednim češkim poduzetnikom, mladim IT inženjerom, kad sam u neko doba morao prekinuti razgovor i ispričati se što moram ići, jer sam susjedu obećao pomoći da podigne kat na pomoćnoj kućici. Drug Čeh se iznenadio i uljudno ispričao na svom lošem engleskom, jer je iz razgovora shvatio da sam novinar. Ne, ne, ja zaista jesam novinar, nasmijao sam se, to samo pomažem susjedu. Oh, znači susjed je zidar? zaključio je on. Ne, naravno, opet sam se nasmijao ja, on je bibliotekar. I bubnjar.

Nije to bilo prvi put da sam svjedočio iskrenom šoku stranaca pred otkrićem da ljudi na Balkanu sami grade svoje kuće. Tamo odakle oni dolaze, kuće grade građevinske firme s licenciranim armiračima i krovopokrivačima. Trebalo je stoga vremena da drugu Čehu objasnim kako se čovjeku kojemu kuću gradi građevinska tvrtka ovdje cijelo selo smije kao muškarcu s greškom. Ili je to, ili je serator koji se kurči s viškom para.

Cijeli bi jedan multidisciplinarni kulturno antropološki kongres trebao da se objasni ta stvar. Ne znamo mi ovdje mnogo stvari, pravo govoreći ne znamo većinu njih, ne znamo u stvari, da se ne lažemo, ništa ni o čemu, i jedino što zapravo znamo jest – gradnja kuća. Nalijevanje susjedove terace ovdje je narodni običaj kakav je zapadnjacima, recimo, razdvajanje otpada, a miješalica za beton isto što je njima mikser za kolače. Znam čovjeka koji u prtljažniku svog Berlinga uvijek ima miješalicu za beton: svakako, prije će mu ona zatrebati nego trokut. Onako kako na zapadu od susjeda posuđuju odvijač ili kliješta, mi jedni drugima posuđujemo građevinske skele. (Boris Dežulović, Novosti)