Što su nam krivi ti nevoljnici što bježeći od rata i stradanja napuštaju sve te Sirije, Jordane, Armenije i Azerbajdžane, trbuhom za kruhom bježe iz Afganistana i Pakistana, ili u strahu za glavu koja ne smije misliti vlastitom pameću ostavljaju Irane i ostale nedođije koje na globusu baš i ne bismo pronašli od prve? Mi te ljude, brat bratu, ne smatramo sebi ravnima, vidimo ih kao kakav polusvijet stigao iz necivilizirane divljine, iz zabiti koja smrdi na siromaštvo. Pred njima osjećamo strah da će tu prljavštinu donijeti na svojoj koži, na svom kužnom tijelu i njome nas zaraziti kao kakvom svrabljivom bolešću.
Oni su nam prosjak pred vratima, kojeg bismo najradije šutnuli nogom da se tornja tamo otkud je i došao, samo da ne osjećamo sram i nelagodu pred susjedima koji bi, vireći kroz odškrinut prozor, mogli pomisliti da nismo dobri Samaritanci kakvima se volimo predstavljati u svojoj župnoj zajednici. A i ta župna zajednica nije drugo doli karitativna farsa milosrdnog kršćanstva u interpretaciji kaptolskog satiričkog teatra. Nigdje nema manje ljubavi i samilosti prema ljudskoj nevolji doli za oltarom naših crkava. One samo deklarativno i ničim prepoznatljivo naučavaju ljubav i pomaganje bratu čovjeku, ali kad brat čovjek pokuca na crkvena vrata neće ih naći otključana. Da crkva pomaže, ne bi bila sagrađena na zlatnim polugama, kao što ni njeni menadžeri ne bi drijemali punih trbuha u zagrijanim i udobnim dvorima od oniksa dok najmanji od braće stoje promrzli na cičoj zimi u poderanim dronjcima, izgladnjeli, puni straha i bez imalo nade. Zna Kristova lažna ispostava na Zemlji da bez bogatstva nema moći, kao što zna i da bi institucija bez moći bila politički potpuno irelevantna.
Gdje su nestali odricanje i praštanje?
Bi li, da je drugačija, crkva uopće preživjela dvije tisuće godina? A i kome je, na kraju krajeva, još stalo do autentičnog kršćanstva? Ono je nepraktično, zahtijeva trud i odricanje, siromaštvo i opraštanje, a tome smo odavno prestali težiti. Kršćanstvo nam služi još samo da bismo se svrstali u svoj tor pa blejali na one iz susjednog tora ili rasipno slavili blagdan kupovanja dočekujući ga za raskošnom trpezom za koju neće biti pozvan nijedan od gladnih.
I tako se ti izbjegli nevoljnici šuljaju šumama i poljima Europe, prelaze sedam gora i sedam mora ne bi li se nekako domogli obećanog Kanaana koji ih ne želi, osim možda kao jeftinu radnu snagu za “prljave” poslove koje domicilni Europljani ili uopće ne žele raditi ili ako nevoljko pristanu, zahtijevaju adekvatnu naknadu i sva zakonom zajamčena radnička prava. A što ti Muzaferi i Ahmedi znaju o zakonom zajamčenim radničkim pravima? Radit će što treba, koliko treba i biti sretni ukoliko nešto od svoje crkavice uspiju uštedjeti i poslati gladnoj obitelji u Nedođiju. Muslimani su danas podmukli Židovi, smrdljivi Cigani, žene-vještice, crnci i pederi Europe. Ona ih prije svega temeljito prezire, a tek ih se onda pomalo i plaši. Je li joj išta tako dobro došlo da bi oprala vlastitu grižnju savjesti zbog mrcvarenja tih nevoljnika, kao terorizam povezan s islamskim radikalizmom? Dolazak migranata Europa prikazuje kao osvajački pohod hordi krvožednih islamskih fanatika što će se razmiljeti svetim europskim tlom s namjerom da se raznose po trgovačkim centrima i aerodromima. Nisu li sumnjivi, kažemo. Vidi ih, svi mladi, u naponu snage, bez staraca, tek tu i tamo poneka žena i dijete. Što se ne bore u vlastitoj zemlji, što ne rade tamo, nego se potucaju od nemila do nedraga? Znamo mi takve, došli su da bi širili islam i živjeli na našoj grbači zloupotrebljavajući institut socijalne pomoći. Prozreli smo im tajne planove, samo čekaju poziv da krenu, pograbe oružje i pokore kršćansku Europu.
Strah za vikendice
I dok se oni koje smo dehumanizirali da bismo opravdali svoj odnos prema njima u kojem više nema ničeg ljudskog, smrzavaju gladni, mi strahujemo za naše vikendice. Čuli smo, naime, od strica susjedine tetke da je bratu njegovog šurjaka neki migrant navodno provalio u kuću za odmor da bi prespavao i malo se ugrijao. Pojeo je hranu koju je našao i napravio štetu na vratima pri provaljivanju. To su te zvjerske džihadističke nemani. Djeluju prilično amaterski u odnosu na nas, dobre kršćane, koji smo poput oluje očistili sve do zadnje igle iz napuštenih srpskih kuća vozeći kamione hladnjaka, televizora i ostale “napuštene” opreme samo zato što nam je bilo žao da propadne neiskorištena.
A lukava lisica Europa pere vlastiti obraz i savjest “osuđujući” hrvatski model rješavanja migrantskog pitanja, prema kojem ih policija opljačka, prebije i protjera u BiH, da bi istovremeno poticala našu slugansku, opsesivnu igru predziđa kršćanstva te iste bijele Europe. Tako je Vijeće EU šestog decembra 2018. odalo priznanje ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću “za sve što Hrvatska čini u zaštiti vanjskih granica Europske unije”. Koga briga za ljudska prava kad su “divljaci” pred zidinama? Nas zaista ne treba brinuti da bi došljaci mogli ugroziti europske vrijednosti i kulturu, sami smo ih odavno sahranili. Ono što je Europu činilo kolijevkom građanskog društva, već odavno ne stanuje ovdje.
Dolaskom pandemije i prebacivanjem fokusa javnosti na vlastite zdravstveno-gospodarske probleme, priča o izbjeglicama je gotovo zaboravljena. Međutim, nevladine udruge koje im pomažu, bilježe porast nasilja. Centar za mirovne studije podnio je niz kaznenih prijava među kojima je i prijava protiv osmorice policijskih djelatnika radi premlaćivanja šesnaestorice migranata u julu 2020. Pri čemu su jednome od njih slomljene obje ruke i noga, a krvave su im rane na glavi natrljane kečapom, majonezom i šećerom. Prethodna prijava navodi kako su policajci u maju 2020. smijući se i ispijajući pivo, migrantima na tjemenu nacrtali križeve narančastim sprejem jer je to “lijek za koronavirus”. Zatim su ih natjerali da se skinu, uzeli im odjeću, obuću, novac i mobitele te ih tukli drvenim štapovima i policijskim palicama. Na kraju su ih gurnuli u rijeku uz naredbu da nastave plivati prema BiH.
Okutnost policije
Vrijeđanje i pljačka od strane policijskih djelatnika su se uobičajili do te mjere da više čak nisu niti predmet kaznenih prijava jer bi ih, u tom slučaju, trebalo podnositi gotovo na dnevnoj bazi. Nadležna državna tijela na prijave uopće ne reagiraju, poriču njihovu utemeljenost govoreći da su migranti sve izmislili ili pokušavaju pronaći opravdanje u nužnosti zaustavljanja ilegalnih prelazaka državne granice. O ovom je događaju izvještavao i The Guardian zbog čega ga je Ministarstvo optužilo za “napad s predumišljajem na Republiku Hrvatsku”. Treba reći da nezakonitog i nehumanog postupanja nisu lišena niti djeca. Krajem maja 2020. udruga Border Violence Monitoring je sastavila poseban izvještaj o tretmanu 209 djece-izbjeglica nasilno protjeranih ih iz RH u BiH. Da nije riječ tek o sporadičnim slučajevima jasno je iz izvještaja Danskog izbjegličkog vijeća (DRC) u BiH, koje je samo u jednom mjesecu (aprilu 2020.) zabilježilo čak 1641 slučaj vraćanja migranata iz RH u BiH, od čega je 891 pretrpjelo nasilje, 1253 je oduzeta imovina, a 445 onemogućeno podnošenje zahtijeva za azilom unatoč eksplicitnom traženju. Na ovakve prijave i Europa postojano šuti ili raspravlja o osnivanju komisija koje bi ih trebale istražiti. Kad u Hrvatskoj Vlada osnuje komisiju radi provođenja neke istrage, to znači da je odlučila taj problem pospremiti ad acta.
Jezik odražava naš doživljaj stvarnosti, a u govoru o izbjeglicama, sve manje čujemo da je riječ o “žrtvama humanitarne krize”, a sve više o “sigurnosnom problemu Europe”. A došljaci, što očekuju naći u Europi koja ih ne želi, kojim se snovima zanose i čemu nadaju? Gotovo sigurno neće naći ono za čim tragaju. Današnja Europa kontinuiranog jačanja desnice, neokonzervativizma, rasizma i nacionalizma, nije na razini vrijednosti koje su nam u nasljeđe ostavili naši najveći sinovi i kćeri, zaboravili smo baštinu antike i humanizam renesanse. Pokazujemo ozbiljno nesnalaženje s cijelim nizom problema od kojih je humani odnos prema useljenicima samo jedan od vidljivijih. Europa je trebala biti njihova oaza sigurnosti, a dočekala ih je bodljikava žica i sramotni izbjeglički kampovi nedostojni čovjeka. Koliko je malo časti i dostojanstva u našim izjavama kako ne možemo svima pomoći niti ih sve prihvatiti. Jesmo li o tome razmišljali i dok smo im, zajedno sa SAD-om “donosili demokraciju” i imperijalno poharali njihova bogatstva? Sustižu nas posljedice vlastitih odluka i postupaka, a mi zatvaramo oči i zabijamo glavu u pijesak nadajući se da će one same proći. Dugujemo im puno više.