“Oko za oko, zub za zub” kaže babilonskom caru Hamurabiju bog sunca Šamaš, a Mojsiju Jahve. Zvuči pravedno. Što bi uopće i moglo biti pravednije nego na učinjeno zlo uzvratiti istom mjerom, omogućujući počinitelju da na vlastitoj koži osjeti posljedice svojih postupaka?

Ako je hotimice ubio, bit će ubijen jednako nemilosrdno kao što je i sam oduzeo život drugome. To bi trebalo donijeti izvjesnu satisfakciju obitelji žrtve te zadovoljiti opći društveni osjećaj da je pravda izvršena. Ovako surovo kažnjavanje ujedno ima funkciju zastrašivanja da bi obeshrabrilo i od zločina odgovorilo svakog potencijalnog počinitelja. Na kraju krajeva, ova je norma vrlo uskladiva s prirodnim zakonom, a podilazi i čovjekovoj spontanoj nagonskoj reakciji. Kad nas, naime, kakav nasilnik udari, naša se ruka automatski podiže spremna uzvratiti.

Gospodar sopstvenih poriva

Da bi ruka ostala mirno spuštena, potrebno je biti gospodar svojih poriva. Za razliku od Mojsijeve starozavjetne Tore, gdje se rečenica “oko za oko, zub za zub” javlja čak tri puta (Izl 21,24; Lev 24,20 i Pnz 19,21), čini se da u Novom zavjetu Bog ipak nalaže drugačije: “Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.” (Mt 5,39). Ovo je u najmanju ruku moralo zvučati vrlo neobično Isusovim suvremenicima, kao i ratničkim plemenima okupljenim oko Muhammeda u trenutku kad zahtijeva od njih da se odreknu poriva za uzvraćanjem nasilja, džahilijjeta i usavrše u hilmu, ustezanju i strpljivosti, spremnosti opraštanja nanesene nepravde. Ali, osim što je neobičan, ovaj je zahtjev, reći će Nietzsche, i nemoralan, znak slabosti. Život je borba u kojoj opstaju samo jaki. Hoćemo li uspjeti preživjeti okrećući obraz? Ako pak uzvratimo, nepovratno pokrećemo kotač osvete jer će, na uzvraćen udarac, i nama vratiti pa ćemo mi njima i tako bez kraja. Zato novozavjetna predaja načelo “oko za oko, zub za zub” ne interpretira kao poziv na odgovor istom mjerom na isti način, ubojstvom za ubojstvo, nego kao zahtjev za odštetom koju počinitelj zločina treba isplatiti obitelji žrtve te ih tako, bar donekle, obeštetiti za njihov gubitak.

No temeljni je problem smrtne kazne, zapravo logičke naravi. Ona je, u osnovi, kažnjavanje za počinjeno ubojstvo, ubojstvom počinitelja pa izvršavajući pogubljenje i sami činimo isto ono što kažnjavamo najtežom kaznom, samo to sad zovemo pravdom, a ne više zločinom. Da stvar nije ispravna jasno je i iz grižnje savjesti koju osjeća izvršitelj smaknuća. Kako bismo mu olakšali, pribjegavamo distribuciji odgovornosti. U zemljama u kojima se smrtna kazna izvršava strijeljanjem, nikada jedan čovjek ne puca ravno u glavu osuđeniku, nego se postroji streljački vod. Od sedam vojnika, koliko ih je bilo u streljačkom vodu SFR Jugoslavije, samo četvorica su u svom oružju imali bojeve metke, a trojica ćorke. Kako nitko od njih nije znao u kojim su puškama pravi metci, svakome je od njih pružena nada da nije baš njegov metak usmrtio osuđenika. Čin ubojstva izazvan ljutnjom ne možemo opravdati, ali možemo razumjeti. Donekle je razumljivo i kad u ratu pucamo na vojnike koje percipiramo kao neprijatelje braneći pritom vlastiti život. Ali ovdje pucamo u čovjeka koji nam se nije ničim osobno zamjerio, nije naoružan i ne puca u nas. U SAD-u, gdje se smrtna kazna uglavnom izvršava smrtonosnom injekcijom, to se čini na način da svaki od trojice izvršitelja istovremeno pritisne po jedno dugme, a nitko ne zna koje će od njih aktivirati mehanizam injektiranja otrova u tijelo osuđenika.

Neobično zanimanje

Na kraju krajeva, neobičan je to izbor zanimanja. Ustaneš ujutro, umiješ se, nešto pojedeš, otiđeš na posao, ubiješ trojicu, vratiš se kući i veselo družiš s obitelji prije nego zaspeš snom pravednika. Postoji li dijete koje sanja o tome kako će kad odraste biti izvršitelj smrtne kazne? Kad bi postojalo, bismo li smatrali da je s njim sve u redu?

To što s vremena na vrijeme, nevin čovjek bude presuđen krivim, nema težinu teorijskog argumenta, ali je možda i najjači praktički razlog protiv smrtne kazne. Kad bismo, naime, naknadno ustanovili da je osuđenik nevin jer smo otkrili pravog krivca, ukoliko mu je dosuđena dugotrajna kazna zatvora, oslobodili bismo ga i novčano obeštetili za vrijeme koje je proveo u zatvoru. Ako smo ga pogubili, više nema načina da greška bude ispravljena. Dodatni je problem što smrtna kazna djelomično promašuje samu bit kažnjavanja, koja nije tek udaljavanje i eliminacija zločinaca iz društva, već i njihova rehabilitacija. Ali što ćemo s nepopravljivim recidivistima? Takvi su često osuđenici za seksualne delikte. Naprimjer, pedofili. Njihov zločin proizlazi iz neprihvatljivo usmjerenog seksualnog poriva kojeg nisu u stanju kontrolirati. Nakon što odsluže zatvorsku kaznu u visokoj incidenciji ponavljaju zlodjelo. I uvijek kad se takav slučaj procesuira uz izvještavanje javnosti, velik broj građana iskazuje nezadovoljstvo nepostojanjem smrtne kazne govoreći kako bi ga oni, da je riječ o njihovom djetetu, odrobijali. Time sugeriraju kako je pravosudni sustav zakazao te da sami građani trebaju preuzeti pravdu u svoje ruke. Neki će ogorčeno dodati kako je smrtna kazna preblaga predlažući višegodišnje mučenje. Na to se, pak, jave podupiratelji smrtne kazne s argumentom kako je održavanje zatvorenika na životu skupo te da ne pristaju financirati grijanje zatvora i kupovanje hrane zatvorenicima.

Kad se čovjekov život, pa bio to i život osuđenog zločinca, svede na cijenu koštanja njegovog uzdržavanja ili zaboravi i zadnji ostatak ljudskosti pred spremnošću za mučenjem, iživljavanjem i uništenjem svega što doživljavamo društveno opasnim, to je znak da smo izgubili nešto od svoje čovječnosti. Iako su ljutnja i ogorčenje ponekad razumljivi, ipak je brisanje smrtne kazne iz zakonodavstva gotovo svih država civilizacijsko postignuće. Da bismo imali osjećaj ne samo zakonitosti, već i pravednosti dodijeljenih kazni, one moraju biti ispravno odmjerene, a pomilovanja ne smiju biti olako izricana kao što to predsjednici ponekad čine.

Hamurabijev zakonik, nastao u 18. stoljeću prije naše ere, osim uputa koje se odnose na oči i zube, propisuje primjerice i odsijecanje ruke liječniku kojem pacijent umre na operacijskom stolu. Razmišljali smo nekoliko tisuća godina da bismo zaključili kako liječniku, možda, ipak ne bismo trebali odsjeći ruku. Ostaje nada da ćemo doći i do toga da je smrtna kazna sama po sebi zločin i da jedan zločin nije dobro gasiti drugim. Kao misaona bića moramo moći osmisliti neke druge, prihvatljivije načine reguliranja ljudskih postupaka.