Prije dvije godine preminuo je Predrag Lucić novinar, književnik i jedan od u(ne)rednika kultnog splitskog satiričnog magazina Feral Tribune. Dvije godine od njegove smrti, ono što je Duje napisao i otpjevao i dalje izaziva reakcije i nervira nacionaliste.

Ako je Feral Tribune najveća rokenrol priča ovdašnjeg novinarstva, onda je Predrag Lucić jedan od najznačajnijih kantautora, koji je volio da prolazi kroz razne žanrovske i stilske meandre, stvarajući sebi svojstvene saundtreke. Lucić je bio ono „Lu“ u „Viva Ludežu“, jedan od trojice najznačajnijih autora Ferala, uz Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića.

U Feralu je Lucić stvarao od 1985. godine. Najprije se potpisivao kao Captain A. (inspiracija nadošla iz pjesme Električnog orgazma), da bi poslije 21. rođendana tintom na papiru počeo da ostavlja svoje ime.

I da postoji pomalo smisla u ovoj „ludnici koju zovemo svijet“, Lucić bi danas ispisivao neku novu kolumnu, satiričnu pjesmu, haiku, pozorišni komad, iščekujući svoj 56. rođendan. Ipak, smisao se negdje zagubio, i Lucić je 10. januara 2018. godine preminuo.

Kako to obično biva s velikima, a nepoželjnima, odmah po vijesti o smrti krenula je nacionalizacija Lucićevog djela, pa su se tako počeli redati telegrami sućuti od onih od kojih se to, makar iz pristojnosti, nije očekivalo – državnog vrha Hrvatske.

Govorilo se o doprinosu i tragu koji je Lucić ostavio u hrvatskoj kulturi, dok je upravo od onih koji su uspostavljali svjetonazore te kulture Lucić dobijao omalovažavanja, koverte sa sudskim tužbama…

A ovih dana se potvrdilo koliko je Viktor Ivančić bio u pravu kada je napisao da Predraga Lucića „ne možeš ni mrtvog pripitomiti“, poručujući onima koji su, što bi rekao Džoni, pokušali „pretvorbu sna u ubogu stvar“, da su naišli na „žilava mrtvaca“.

Ponovo je, igrom nacionalizmom zadojenog uma, Predragova satirična pjesma „Ići mići Ahmići“ u kojoj se, uz njemu svojstvenu satiru, prikazuje odnos hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini i ratnim zločinima Hrvatskog vijeća obrane (HVO), postala aktuelna, pa je ispalo da se Lucić nekako poslije smrti pretvorio u fašistu koji vrijeđa Bošnjake.

Došlo je do toga da su ljudi koji su razumjeli pjesmu, a poznavali Lucićev opus, morali da ga brane na društvenim mrežama i portalima.

Da je ovo gdje živimo zaista „ludnica koju zovemo svijet“, kako je to zapisao u zbirci „Mjesec iznad Splita“, napadnut je čovjek koji je najzaslužniji za objavljivanje Stenograma o podjeli Bosne.

A Stenogrami o podjeli Bosne, te parodiranje popularnih pjesama, samo su mali dio Lucićevog stvaralaštva.

Lucić nije bio „pisac trenutka“, koji stvara pjesme čija vrijednost nestaje onog momenta kada prođe aktuelnost opjevanog i parodiranog. I kada pravi parodiju, ona je često parodija kontinuiteta ovih prostora, jer smo osuđeni na življenje istih obrazaca uvijek iznova.

Za ovog studenta režije na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, novouspostavljene granice su bile nezamislive, jer mu to jednostavno talenat nije dozvoljavao.

Zbog toga smo mogli da čitamo njegovu „Trafiku“ u riječkom Novom listu, „Liriku utoke“ u Betonu, „Stenograme i kamenograme“ na Radiju Slobodna Evropa, da ga slušamo u bezbrojnim varijacijama kabarea s Borisom Dežulovićem (od „Melodija Bljeska i Oluje“, preko „Melodija tvorbe i pretvorbe“, pa do „Melodija koke i Kolinde“ i „Melodija cmexa i slobode“), da ga čitamo u Feralu, da zahvaljujući njemu postoji fascinantna Bibliotekа „Feral Tribunea“ u kojoj su svoje mjesto našli Džon Fante, Danilo Kiš, Miljenko Smoje, Filip David, Lenard Koen, Bora Ćosić, Arsen Dedić, Bogdan Bogdanović, Knut Hamsun, Toma Bebić…

U bibliotekama mjesta za Lucića, po svemu sudeći, još uvijek nema, a nije da nema čime da doprinese. Naslovi „Ljubavnici iz Verone“, „Sun Tzu na prozorčiću“, „Haiku haiku, jebem ti maiku“, „Bezgaća povijesne zbiljnosti“, „Mjesec iznad Splita“, „Gusle u magli“, „Step by step – Stepinac“, „Cervantesov trg“, samo su dio Lucićevog opusa.

Uostalom, Lucić je izvanredan po tome što je kroz decenije rada ukazivao na travestiju nacionalizma u svim pojavnim oblicima, dok je inspiraciju uspijevao da pronađe i u dosadnom političkom jeziku, iako mu je na ruku išla neopisiva glupost ovdašnjih „donosioca odluka“.

Htio – ne htio, Lucić je uspijevao da od govana napravi pitu, čime se jedno vrijeme i revnosno bavio bilježeći, zajedno sa Dežulovićem, i „Greatest Shits – antologiju suvremene hrvatske gluposti“.

Sve to vrijeme uspijevao je i da stvori svojevrstan lijek za sve one koji su obasipani nefiltriranim budalaštinama iz medija, jer jednostavno nije bilo posjetilaca njihovih kabarea koji dobar dio vremena nisu proveli u „smijehoplačućem“ emotivnom stanju.

Pa ipak, podjednako jedinstven, Lucić je bio i u „svojoj ozbiljnosti“. Radeći na komadu „Alan Ford – Povratak otpisanih“, koji nam dobro poznate junake stavlja u kontekst izbjegličke krize, Lucić jedan song u predstavi završava veoma potresnim stihovima, kojima ukazuje na sav jad čovjeka u izbjeglištvu – Mediteran/Na obali čovjek čeka/Mediteran/Da unovči svog čovjeka.

Tog 10. januara 2018. godine „mjesec iznad Splita“ bio je tek napola vidljiv. Temperatura kraj obale bila je prijatna, a učiteljice su, možda, đacima u školi poručivale da se nasmiju, jer je taj datum ujedno i Svjetski dan smijeha. Na Svjetski dan smijeha preminuo je onaj koji je donosio „smijeh slobode“ u naše živote, i koji nam je ukazao zašto su redikuli blago.

Izvor: Cenzolovka/Zoran Strika