Dvojica krim-tehničara Policijske uprave Banjaluka, Zoran Bošnjak (44) i Mikica Marijanac (55), tek će u junu sjesti na optuženičku klupu zbog uništavanja dokaza u slučaju ubistva Davida Dragičevića (21). Oni se terete da su bacili jedan od ključnih dokaza u istrazi – njegove bokserice.

U avgustu prošle godine, Davidov otac Davor Dragičević javno je optužio MUP RS za uništavanje dokaza, tvrdeći da je nestao donji veš njegovog sina. Ubrzo se ispostavilo da bokserice zaista nisu među dokaznim materijalom. Optuženi su krim-tehničari, koji su krivicu prebacili na inspektora Sinišu Kojdića. Ipak, pred sudom naći će se Bošnjak i Marijanac, ali ne i Kojdić.

Lukač i korištenje ovlaštenja

Slučaj „Dragičević“ doživio je politizaciju koju ni porodica ni grupa „Pravda za Davida“ nisu smjele da dozvole, a klasični politički lešinari su taj slučaj odveli u sasvim drugom pravcu, istakao je ministar Dragan Lukač u obraćanju medijima. On je dalje dodao da je izgubljeno čitavih 10 mjeseci na ovom slučaju, te da se moglo više uraditi da nije bilo „pritisaka i morbidnih dešavanja, što na kraju nije dovelo do utvrđivanja istine“.

Ministar Lukač ovdje propušta da navede jako bitne stvari, koje bi javnost trebalo da zna. Ko su ti politički lešinari i kako su usmjerili slučaj na drugu stranu? Na kom pravcu se slučaj sada nalazi? Šta se misli pod tim da je izgubljeno 10 mjeseci? I konačno, koja su to morbidna dešavanja? Ukoliko ministar Lukač morbidnim smatra građanski bunt i propitivanje rada institucija, onda slučaj „Dragičević“ ne može biti morbidniji.

Ono što Lukač nije propustio jeste da neuspjeh sa svog resora prebaci na sve ostale – porodicu Dragičević, grupu „Pravda za Davida“, građane, političare sa kojima nije u koaliciji. Jednostavno, krivi su svi osim njega i njegovih ljudi. Ubice bi odavno bile nađene da se javnost nije umiješala. Ovako će ubistvo Davida Dragičevića možda zauvijek biti misterija. A mogli smo odmah na početku povjerovati u serviranu priču MUP-a RS da je problematični David pod uticajem LSD-a skočio u potok. Javnost je sve ovo vrijeme mogla mirno spavati, ali ko joj je kriv što razmišlja.

Na pitanja u vezi s javnim okupljanjima i tjeranjem građana sa Trga i crkvene porte, Lukač je odgovorio frazom koju njegovi službenici neprekidno ponavljaju – policija svoja ovlaštenja koristi u skladu sa zakonom i Ustavom.

„Niko nije zabranio okupljanje u crkvenoj porti, a reagovalo se kada su tu uzvikivane određene prijetnje i parole“, dodao je on, ne objasnivši koje prijetnje, od strane koga i kome namijenjene.

Davidovi roditelji, Suzana Radanović i Davor Dragičević, najavili su premještanje tijela njihovog sina u Austriju. „Davor i ja ne želimo da naše dijete, David, ostane u zločinačkoj, privatnoj, mafijaškoj državi. U državi u kojoj je ubijen, državi u kojoj se zataškava njegovo ubistvo, u kojoj proganjaju ljude sa mišljenjem i stavom na čelu sa Davidovim ocem. Nadam se da ćemo u skoroj budućnosti tijelo našeg sina prenijeti u Austriju i tu mu napraviti spomenik i njegovu vječnu kuću“, napisala je Radanovićeva.

Ovaj potez najbolje su opisali korisnici društvenih mreža, koji kažu da je „država dovedena do toga da roditelji mrtvu djecu izvlače iz nje“.

Davorova javljanja uživo

Nakon mjesec dana bez glasa o Davoru Dragičeviću, koji je iz javnosti nestao 30. decembra, tokom policijskog lova građana, u nekoliko dana imali smo dva njegova javljanja uživo. Prvo je bio gost emisije „Dan uživo“ na N1 televiziji, da bi se zatim javio i na Facebook grupi „Pravda za Davida“. Dragičević je potvrdio da će tijelo njegovog sina biti prevezeno u Austriju, ali nije želio da odaje mjesto na kome se trenutno nalazi. Kaže da se nalazi na sigurnom, da mu pomažu dobri ljudi i da je morao otići jer žele da ga ubiju. Ipak, tokom javljanja na Facebook grupi, Dragičević je to uradio preko profila Suzane Radanović. Javnost od početka sumnja da se nalazi kod nje u Austriji, što je možda i povrđeno ovim činom. Zbog čega je to urađeno ako Dragičević ne želi odavati svoju lokaciju, te da li je riječ samo o nesmotrenom propustu?

Šetnje i legitimisanje

Građani Banjaluke koji se svakodnevno okupljaju ispred hrama Hrista Spasitelja nekoliko puta su samoinicijativno odlučili da prošetaju do Trga, sa kojeg su prognani. Scenario je uvijek bio isti – mirne ljude rastjeruje policija jer konzumiraju javni prostor koji im pripada, zatim ih zastrašuju i na kraju privode. Drugog februara je veći broj policajaca pratio kolonu građana koja se kretala ulicama, te su doslovno iz nje izvlačili ljude i legitimisali ih. U jednom trenutku je član grupe Ozren Perduv podigao papir na kome je pisalo „Ko je ubio Davida Dragičevića“, a policajci su ga istog trenutka odveli na stranu i zatražili dokumente. Istovremeno su pokušavali otjerati građane koji su zastali pored njih, ali i novinare koji su snimali tu situaciju. Perduv je upitao za razlog legitimisanja, što su prema Zakonu o policiji RS dužni da mu kažu, ali mu je samo rečeno da će saznati kasnije. Iste večeri desilo se još nekoliko legitimisanja, između ostalog i autorke ovog teksta, koja je šetnju pratila kao novinarka. Policiji je smetalo što snima njihovo ophođenje prema građanima, pa su tražili da se udalji, ne odstupajući ni kada su čuli da radi u medijima. Iako je akreditacija bila jasno istaknuta, zatražili su joj dokumenta. Željela je da zna da li je uobičajna praksa da policija na događajima legitimiše novinare, na šta je dobila zanimljiv odgovor – s obzirom na to u kakvoj državi živimo, prakse su raznorazne.

Naredne subote, devetog februara, šetnju su inicirali ljudi koji stoje iza Facebook stranice „Slobodni građani Banjaluke“, koji su zakazali šetnju svojim gradom zbog opšteg stanja u društvu. Njima su se pridružili i građani koji su pola sata ranije palili svijeće za pokojnog Davida Dragičevića. Ponovo su jake policijske snage motrile na šetnju, te pokušavale da zastraše građane. Govoreno im je da šetnja nije prijavljena, naređivano da se raziđu ili šetaju u grupama po troje ljudi, te prijećeno privođenjem. Nakon petnaestak minuta policija je fizički spriječila građane da nastave svoju putanju. Ubrzo su se razišli, osim grupice od desetak ljudi koja je razgovarala, te dvoje novinara koji su ih snimali. Uslijedilo je novo legitimisanje novinara, ponovo autorke ovog teksta. Kao razlog navedena je „redovna kontrola“, te da ona „stalno nešto snima, a nepoznata je“, i da je „interesantna jer je mnogo aktivna“. Oboje novinara imali su jasno istaknute akreditacije.

Informativni razgovori

Dok su njihovi sugrađani šetali, šestoro osoba bilo je u Policijskoj upravi na informativnom razgovoru. Pozive su dobili dva dana ranije, sa naredbom da se jave u stanicu u subotu u 17 časova. Svima su im postavljana ista pitanja – da li su organizovali, vodili i učestvovali u skupovima 27. januara i 2. februara, te tokom njih remetili javni red i mir.

„Naredbodavci su smišljeno to uradili sa željom da onemoguće šetnju koja je planirana bila za 18.30, misleći da smo mi neki bitni tu, da smo mi neki organizatori. Sa željom da zastraše druge“, kaže Ozren Perduv, koji se odazvao policijskom pozivu.

Niko od njih nije odgovorio na postavljena pitanja, a kako navode, odbranu čuvaju za sud, ukoliko do njega dođe. U međuvremenu, „Slobodni građani Banjaluke“ predali su zahtjev za održavanje dvije šetnje koje bi se trebale desiti 16. i 23. februara.