Vlast u Republici Srpskoj pokreće inicijativu izmjene i dopune Krivičnog zakona Srpske kojom će biti propisana zatvorska kazna od tri i više godina za sve koji ne poštuju odluke organa Republike Srpske, ali to nije sve.
Prije neki dan naletih na članak u dnevnim novinama Euro Blic pod naslovom „TREBA LI VRATITI KLEVETU Funkcioneri i analitičari Srpske o novom krivičnom zakoniku“, i dvojica sagovornika, ministar policije Republike Srpske Dragan Lukač i predsjednik odbora za zaštitu Ustavnog poretka Srpske Siniša Karan, podržali su ovu ideju, dok je premijer Republike Srpske Višković priznao: „Nisam o tome razmišljao, ali dali ste mi dobru ideju.“
Analitičara u tekstu nije bilo ni u tragovima, a nevjerovatno je da novinari nisu našli za shodno da pitaju kolege novinare šta misle o ovoj ideji.
Ali da vidimo šta su sagovornici kazali.
Lukač je rekao: „To je ‘99. godine pod uticajem stranaca ukinuto, taj član ima i Srbija i Hrvatska i evropske zemlje i mislim da je to nešto što treba da se vrati. Ne možete samo privatnom tužbom da riješite klevetu na račun funkcionera koje je narod birao.“
Bilo bi interesantno čuti obrazloženje ministra Lukača zašto privatnom tužbom ne može rješavati klevetu upućenu funkcionerima koje je birao narod?
Takođe, ministar je, svjesno ili nesvjesno, izostavio činjenicu da je 2012. godine u Srbiji došlo do brisanja člana 171. Kaznenog zakona „da bi se na taj način izvršila dekriminalizacija krivičnog dela klevete, jer je to bio zahtev velikog broja udruženja i stručne javnosti, a naročito novinarskih udruženja“, dok se u Hrvatskoj vode ozbiljne rasprave o dekriminalizaciji klevete, a Kazneni zakon ublažen je 2015. tako da za „kazneno djelo klevete može biti osuđen samo onaj ko svjesno o drugome iznosi neistinu koja objektivno može škoditi časti i ugledu“.
Naravno, preporuke Evropskog suda za ljudska prava niko u Republici Srpskoj ne uzima zaozbiljno, gdje on u jednoj presudi kaže: „Sloboda štampe omogućuje javnosti najbolji način otkrivanja i stvaranja mišljenja o idejama i stavovima njihovih političkih vođa. Posebno važno je da pruža mogućnost političarima da se izjašnjavaju i komentarišu o temama koje zaokupljaju javno mnijenje; na taj način je svima omogućeno sudjelovanje u slobodnoj političkoj debati koja je u srži koncepta demokratskog društva.“ (Castells protiv Španjolske, 1992.)
Karan je kazao: „S obzirom na to da nije obuhvaćeno zakonom, krivično djelo kleveta u BiH nije predmet gonjenja po službenoj dužnosti. Jedini mehanizam borbe je privatna tužba, ali ona nema mnogo efekta.“
Ako sam dobro shvatio gospodina Karana, on bi volio da sistem preuzme gonjenje za klevetu, a ne oklevetani. Otkud tolika zabrinutost i predsjednika odbora za zaštitu Ustavnog poretka Srpske?
Što se tiče efekata koje je imao Zakon o kleveti, gospodin Karan ne bi trebao da smetne sa uma presude koje su išle u korist njegovog šefa Milorada Dodika protiv Mladena Bosića (6.000,00 KM), Hadžiomerović, Keletović i Vasković (10.000,00 KM).
Otkud ovolika želja funkcionera Republike Srpske za vraćanje klevete u Kazneni zakon Republike Srpske?
Teško je očekivati da vlasti Republike Srpske na ovaj način žele da učine naše društvo demokratskijim, da ohrabre slobodu govora novinara i svih ostalih ili zaštite sebe od klevete; za to im je sasvim dovoljan Zakon o kleveti. Prije će biti da žele da uz pomoć novog krivičnog zakona ućutkaju sve one koji drugačije misle i to javno kažu.
Zato više nije dovoljno novčano obeštećenje medijima i novinarima, vrijeme je da se svi nepodobni i neposlušni smjeste u zatvor.
