Naslijeđene i preuzete traume + obrazovanje po jednom nacionalnom nastavnom planu i programu + grupna identifikacija = dalje podjele, utvrđivanje tenzija, začarani krug. Kako izaći iz njega? Tako što će se djelovati na svaki element formule pojedinačno. I na traume i na obrazovanje i na identifikaciju

Bosanskohercegovačka kultura sjećanja danas je duboko pogrešna. Ona je viktimološka, negatorska, nasilna i revidirajuća. Mi ne možemo ni govoriti o jednoj kulturi sjećanja zato što postoje najmanje tri oficijelne verzije. Čak i unutar njih postoji nekoliko, nerijetko suprotstavljenih verzija. Važno mjesto u svakoj od njih predstavljaju komemoracije – kakve su npr. godišnjica srebreničkog genocida ili početak napada na neki grad, ali one se, nažalost, više koriste  za međusobna politička prepucavanja i dalja utvrđivanja bilo viktimološkog bilo revizorskog narativa nego što se njima izražava pijetet prema žrtvama. Zato se te komemoracije uglavnom i koriste za dalje utvrđivanje tenzija i aktiviranje trauma.

Trauma je krucijalna stvar kada govorimo o našoj kulturi sjećanja, jer je ona obilježena ratnom traumom. Međutim, rješenje nije u onom perfidnom i licemjernom stavu “okretanja budućnosti” koji podrazumijeva raskrštavanje s prošlošću, niti je takvo nešto psihološki moguće. Da bi se trauma “izliječila” ili da bi počeli s njenim izlječenjem, prvo je potrebno čuti i priznati. A u BiH je toliko trauma za koje se nikad nije čulo i toliko sjećanja koja se iskrivljuju i negiraju, čime se vrši dodatno nasilje nad ljudima. Ljudi nikad nisu dobili pravu vrstu utjehe zbog pretrpljenog bola, ni kolektivno ni individualno. Rješenje nije ne pričati o traumama pod opravdanjem da one otvaraju stare rane i dovode do drugih sukoba, nego pričati na pravi način. Jer problem s traumama je taj da se one, ako se ne tretiraju, prenose na sljedeće generacije pa bi njihovo “guranje pod tepih” problem samo odgodilo.

Prenos traume se dešava njenim “učenjem” od roditelja, ali i genetskim naslijeđem, jer novija istraživanja potvrđuju da traumatično iskustvo mijenja genetski kôd. To je odavno poznato i izraelska psihoanalitičarka Ilany Kogan je o tome pisala u knjizi Nijemi krik. Kogan je decenije svog terapijskog rada posvetila potomcima Jevreja koji su preživjeli holokaust i došla je do zaključka da su oni posjedovali simptome roditeljske traume iz logora, iako je sami nikako nisu mogli preživjeti.

Podijeljeno obrazovanje, rak-rana bh. društva

Od kraja rata u BiH prošle su 23 godine i sasvim je logično pretpostaviti da su djeca, sada već odrasli ljudi, od roditelja u amanet dobila i ratnu traumu. Pri tome su tu traumu školski sistem i jednonacionalni nastavni plan i program koji su pohađali samo dodatno utvrđivali.

Obrazovanje danas predstavlja rak-ranu bh. društva i cementira dalju podijeljenost i neprihvatanja. U javnosti odavno figurira fraza “dvije škole pod jednim krovom” i taj sistem podjele je višestruko osuđivan i o njemu su napisane mirijade mišljenja. Međutim, “dvije škole pod jednim krovom” nisu najgore zlo obrazovnog sistema u BiH i one su samo njegova posljedica. Danas u BiH imamo tri oficijelna, potpuno nezavisna NPP-a koji se sadržajno ne slažu u nacionalnim predmetima i vjerovatno su međusobno i suprotstavljena. Zato možemo pretpostaviti da su razlike među djecom koja pohađaju jednonacionalne škole u npr. Zenici, Prijedoru ili Posušju ipak veće od one koja pohađaju dvije škole pod jednim krovom, npr. u Jajcu ili Bugojnu, jer se ta djeca ipak imaju priliku susresti i upoznati.

Škole su najbitnija institucija daljih podjela i uzgajanja kolektivnih trauma – različitih kultura sjećanja. Jer, funkcija obrazovnog sistema danas u BiH nije da radi na pomirenju i oprostu, da jača individualnost, kritičku svijest i interkulturalnost, nego da kroz suprotstavljene nacionalne predmete (jezik i književnost, historija, geografija…) jača kolektivnu identifikaciju sa svojim etnonacionalnim taborom, čime se osnažuju podjele i utvrđuju razlike. Djeca su zarobljenici jednonacionalnog narativa koji vrši nasilje nad njima jer im pružanjem gotove verzije onemogućava promišljanje i kritiziranje, a to je daleko od humanističkih ideala kojima obrazovanje u načelu teži.

Ista stvar je i u susjedstvu. U Hrvatskoj su npr. vršena neka istraživanja koja su pokazala da mladi ljudi danas više mrze Srbe nego što je to bilo neposredno nakon rata. Možemo logično pretpostaviti da je i kod nas ista ili, zbog kompleksnije političke realnosti, još gora situacija.

Put ka rješenju

Rješenje se krije u onemogućavanju daljeg ostvarivanja pogubne formule s početka tako što bi se pravovremeno djelovalo na elemente koji je čine – i obrazovni sistem sa kolektivnom identifikacijom koju nudi i ponavljanje individualnih i kolektivnih trauma. Do sada je bilo više pokušaja rješenja obrazovnog sistema u BiH, tj. pronalaženja drugog rješenja nasuprot postojećim asimilacijskim ili segregacijskim modelima. Najviše se priča o tzv. kompromisnom modelu koji bi uvažio nacionalne razlike, ali ne bi dijelio djecu. To znači da bi se djeca školovala po jednom NPP-u, s razlikom nacionalnih predmeta. Ovaj sistem je već prisutan u nekim školama u BiH iako postoje otpori prema njegovom uvođenju u čistom segregacijskom modelu. Međutim, čak i da se uvede na prostoru cijele BiH, opet je daleko od idealnog obrazovnog sistema.

Idealni NPP bi podrazumijevao jedinstven nastavni plan na prostoru BiH i bio bi inkluzivan i interkulturalan u temeljima. Tek bi unutar njega učenici sticali potpunu identifikacijsku slobodu te bi se mogli opredijeliti za narativ koji im odgovara. Ovo, naravno, ne podrazumijeva relativizaciju historijskih fakata, nego podrazumijeva razvoj kritičke svijesti koji bi djeci omogućio da se opredijele za onu najistinitiju – najviše zasnovanu na činjenicama. U nekim drugim konfliktnim društvima, kakav je npr. Kipar, udžbenici nacionalnih predmeta su napravljeni tako što se ponude obje (ili više) suprotstavljene verzije, a na učenicima je onda da se opredijele za onu koja im se čini ispravnija. Na ovaj način im se razvija kritička svijest. Kod nas bi se to moglo postići kompromisnim modelom koji bi nudio više verzija, čime bi se stekli uslovi prema jedinstvenom, inkluzivnom modelu. Ali za ovim ne postoji nikakva politička volja niti ikakva značajnija inicijativa. Svi pokreti u ovom pravcu ostaju bitni samo kao simbolički – kakav je, recimo, slučaj pobune djece u Jajcu.

Ivan Urlić u knjizi Žrtva, osveta i kultura oprosta piše o načinima na koje se treba stvarati kultura oprosta. Oprost mora uvijek ići s međusobnim uvažavanjem i priznavanjem, u suprotnom vodi novoj osveti. A oprosta, da opet ponovimo, nema bez priznavanja sopstvene i tuđih trauma. Zato rješenje nije da se prestanemo sjećati rata, nego da se rata sjećamo na pravi način. Kada se govori o oprostu, ne misli se na neku svetačku gestu kojom bi bilo moguće oprostiti za sve pretrpljene boli jer to naprosto nije ljudski i nije psihološki moguće. Umjesto toga, potrebno je rat i sopstveno iskustvo osmotriti unutar jednog šireg konteksta, političkog, sistematskog, ljudskog… Nastojati dekolektivizirati žrtve i agresore – ne uz relativizaciju tipa “svi smo podjednako krivi”, nego uz uviđanje ljudske dimenzije koja nikada nije crno-bijela. Uvidjeti da nije moguće uspostaviti jasne granice između “nas” i “njih” i crno-bijelo obojiti različite etno-nacionalističke kolektive.

Djelovanje na sve ove elemente formule bi onda onemogućilo njeno dalje ponavljanje i uspjeli bismo izbjeći njenu pogubnu fatalnost.

NAPOMENA: Navedeni tekst predstavlja prilagođeni govor koji je autorica održala na tribini “Obrazovanje i kultura sjećanja” 7. decembra 2018. godine u organizaciji portala Tačno.net u Mostaru.