U Srbiji već sedmicama traju protesti građana protiv (načina) vladanja Aleksandra Vučića. I baš ta formulacija iz zagrade je možda i najtačnija. To su protesti protiv načina vladanja. Načina koji podrazumijeva gušenje medijskih sloboda sveopštom tabloidizacijom i banalizacijom javnog prostora u kojoj se više ne razaznaju ozbiljni od neozbiljnih medija. I u kojoj na kraju nestaju ozbiljni mediji. I to zbog toga jer im se (samo)nameće da se iz dana u dana, ili iz sedmice u sedmicu (barem dva tjednika još važe za nezavisna glasila) moraju baviti gnusobama, prostaklucima i bizarnostima.

Trik je u tome što se time baš i ne moraju baviti rijetki nezavisni mediji, ali su opet mnogi upali u zamku da je to politički sadržaj na kojem se gradi kritički osvrt. Pad u tu zamku označio je potpuno novi izgled političkog i javnog života kod naših susjeda. Primjerice, ugledni magazin NIN, ako izuzmemo činjenične pasaže iz rubrike ekonomija, u ostatku sadržaja je preopterećen Vučićevim stilom vladanja, čime se odlično uklapaju u njegovu argumentaciju da je sva njihova pretjeranost izraz lične mržnje i netrpeljivosti. Novinarstvo se uvijek pretvara u kritizerstvo i pamflete, ma koliko da su opravdane kritike, ako se u svakom drugom članku ponavljaju poštapalice protiv istog lica („iako je poput margarina koji se u sve meša“).

„Lepše je sa kulturom“

Koliko je kontaminirana javna scena u Srbiji možda su najbolje pokazale razmjene riječi, eufemistički kazano, jednog poznatog glumca i jedne uvažene dramske spisateljice. Da su srećnija, nevučićevska vremena, možda bismo to nazvali dijalogom. Ali nisu. Sergej Trifunović, kojeg sad već možemo imenovati i političarem otkako je, prema pisanju Danasa, prihvatio kandidaturu za predsjednika opozicione političke grupacije, čime je odgovornost njegove izgovorene riječi veća, isprozivao je spisateljicu Biljanu Srbljanović, aludirajući na njenu navodnu mračnu nacionalističku prošlost. Srbljanović, koju mnogi pamte kao scenaristkinju kultne serije Otvorena vrata u kojoj se vispreno, inteligentno i duhovito poigravala sa avetima devedesetih, odgovorila je uvredama u stilu Vučićevih tabloida. „Neoprani lažljivi Sergej“, „podmukli lažov“, „mala pi*kica“, sijevalo je sve do opisa zadaha, smrada i plakanja nad Legijinim ramenom. Kome se čita cijeli arsenal, dostojan reality programa poslije dvanaest, dostupan je na Blicovom linku odličnog naslova „Lepše je sa kulturom“. Neko bi rekao, političar Sergej je ovdje bio samo provokativan i zajedljiv, te je u svom stilu, možda i opravdano, prozvao danas pronosanu liberalku za njenu naci prošlost u kojoj je voljela nositi kožne mantile i martinke. Taj isti neko bi mogao reći da je sva sramota na strani spisateljice koja je i ranije znala kritiku graditi na opservacijama nečijeg fizičkog izgleda. Uostalom, prozivke na račun fašistoidne mladosti nisu rijetkost u istoriji književnosti. Na njih se mogla referirati u drugačijem maniru. Veliki rumunski mislilac Emil Cioran sam je pisao o svojim mladenačkim zabludama opisujući ih kao vitalne sablasti iz kojih je crpio životne sokove. Cioran je u kasnijim humanističkim nastojanjima u svojim djelima secirao vlastite političke zablude i grijehove. U našem slučaju, obračuni sa duhovima prošlosti izgledali su kao pijačna svađa. Još otužnije je saznanje da to nije izuzetak, već pravilo ponašanja. Obrazac koji upražnjava sve veći broj javnih ličnosti. Pa i onih koje smo do juče držali za kulturne ikone. Koji su zaslužni za vjerovatno najinteligentniji TV sadržaj koji je ikad snimljen na ovim prostorima. I to usred Miloševićevog doba. Ili baš uprkos tom dobu. Sada, u vučićevskom dobu, kulturne ikone, javne ličnosti, opozicioni lideri sami padaju u živo blato tabloidne stvarnosti.

Stvarnost u kojoj smo svi jednako nepristojni

Da drugi akter „kulturnog“ obračuna nije nimalo naivan, pokazuju njegova nedavna verbalna djela. Trifunović je nedavno urednika režimskog tabloida Informer, Dragana J. Vučićevića,  pozvao na dvoboj. Uz obećanje da će biti pošteno. Negdje na neutralnom terenu. Kao kada se školarci dogovaraju. Sve sa navijačima okolo. I sa samo njih dvojicom u ringu. Istina, njegov lik ne silazi sa skarednih naslovnica Informera gdje ga nazivaju propalim glumcem, bolesnikom i svim drugim nepismenim uvredama koje se mogu pronaći još samo u virtualnim komentarima kada nježnosti razmjenjuju posvađani balkanski narodi uoči kakve utakmice. Opisani pad u brutalizovanu medijsku stvarnost, po mjeri Vučićevih medijskih magova, najveća je rak-rana onoga što bi da se naziva građanskom ili političkom opozicijom Srbije. I to najviše jer se radi o slobodnom padu u kojem je skakača trebalo samo malo pogurati. Još do juče, autori tzv. druge Srbije citirani su u regionalnim osvrtima zbog svojih oštrih političkih (pr)ocjena i zamisli. Danas, kada se ljudi opet skupljaju na ulici, medijski i javni prostor je do te mjere radikalizovan da se svaki prodor misli čini kao nemoguća misija. I to ne samo u režimskim krugovima, već i u opozicionim proglasima. Brat Sergeja Trifunovića, koji sebe ne naziva političarem, već glumcem koji izražava građanski bunt, nedavno je, bez ijednog dokaza, dojučerašnjeg poster boya opozicije, Sašu Jankovića, nazvao udbašem ili režimskim čovjekom. U svom posljednjem intervjuu u NIN-u, na onim rijetkim mjestima gdje ga je Olja Bećković priupitala kakve to tačno promjene zaziva kao u javnosti prepoznati prosvjednik, on je samo ponavljao mantru da nam trebaju novi ljudi koji će biti pristojni, moralni i kompetentni. U ostatku razgovora, Branislav Trifunović je opisivao kakav je pogled sa kamiona na protestima.

I upravo u tom grmu se krije nevolja. U javnim intelektualcima i opozicionim političarima koji se predstavljaju i nameću kao alternativa vlasti koja će biti pristojna, moralna i kompetentna, dok istovremeno čine sve da dokažu da nisu ništa od nabrojanog. Mit o svojoj pristojnosti i moralu ruše svaki dan dok pristaju da se valjaju u medijskom blatu koje nije stvoreno slučajno, već pažljivo. Postepeno. Metodično. Uporno. Sve do onog trenutka u kojem svi trebamo postati isti. I koji nikad nije bio bliži. U kojem svi dokazujemo da znamo psovati. Da se snalazimo na naslovnicama tabloida. Da znamo podviknuti. Da nemamo skrupula. Da smo mizogini. Da ne trpimo kritiku. Da se znamo i volimo takmičiti samo u primitivizmu. Baš kao onda kada opozicioni lider u nastajanju poziva na fizičke obračune ili naziva novinarke, ili režimske radnike, kurvama. I onda se na kraju igranke oglasi veliki lider u opisanom i stvorenom stilu, sve da bi pozvao na razum. Jer ovo je njegovo vrijeme i on određuje gdje su granice. Ovo je njegov stil, i dok god bilo ko pristaje na njega, ne može se smatrati opozicijom. Građanskom ili političkom. Zato je pravo pitanje gdje se sakrio stvarni pristojni svijet dok traje gungula ili napadna stvarnost Aleksandra Vučića, braće Trifunović i svih ostalih samodopadnih oponenata vlasti koji su se lijepo uklopili u onaj stil vladanja s početka priče. Protiv kojeg, dabome, protestuju.