Tu vijest niste mogli ne čuti, ne vidjeti i ne pročitati. Nema novine, nema radija i televizije, nema portala i online medija ni kod nas, ni u regionu, a, bogami, nema ih puno ni u svijetu koji to nisu objavili. Tako nešto ne dešava se svaki dan. Dapače, moglo bi se reći, nikad se i nigdje nije dogodilo.

Predsjednik sam sebe tužio! Nevjerovatno. Pravi kuriozitet. Ili samo bizarna vijest?

Informacija je zaista jedinstvena. Gdje to ima da predsjednik sam sebe tuži? I ko ne bi zabilježio takvu vijest…

Predsjednik zabrinut, građanin ga tuži

Zapravo, pogledajte još jednom ovu vijest. Predsjednik Republike je izjavio da je on odlučio da kao građanin tuži predsjednika Republike za “sve javne optužbe koje su iznesene o njegovoj navodnoj umiješanosti u razne afere”. Predsjednik je još rekao da želi da se optužbe na ovaj način prenesu u institucije pravosuđa i da se “konačno prestane sa harangama i izmišljanjem afera”.

Mada “prava bomba” u medijskom i virtualnom prostoru, vijest kao vijest živjela je tek nekoliko dana. Vjerovatno toliko koliko je i želio njen kreator. Nezasluženo kratko. Dodikova odluka, naime, ima nekoliko dimenzija koje zaslužuju pažnju: pravnu, političku, medijsku… Zadržimo se na pravnoj. Jer tužba, sudski postupak i njegov kraj trebalo bi, dakako, da imaju pravne elemente, snagu i posljedice.

Predsjednik Milorad Dodik je, dakle, 2. novembra izjavio da je građanin Milorad Dodik odlučio da tuži predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Djeluje komplikovano jer se ne zna kad M.D. govori kao predsjednik, a kad kao građanin M.D. Izjavu je novinarima dao predsjednik, ali je predstavnike medija i prisutne političke istomišljenike i saradnike uvjeravao da govori uime građanina M.D. Dakle, kaže on, građanin M.D. tuži predsjednika M.D.

Dobro, neka bude tako… Preskočimo na trenutak sva prethodna pitanja koja se u pravu moraju postaviti i zadržimo se na sudskom postupku koji je on na ovaj način najavio. Prvo pitanje koje bi se u javnosti moglo čuti, a možda se i čulo ako je neko ozbiljno shvatio tu najavu, glasi: hoće li tuženi predsjednik Republike M.D. zaista sjesti na optuženičku klupu? Ako počne sudski postupak, pa još uslijedi optužnica, to je neminovna posljedica. Predsjednik bi, dakle, morao na optuženičku klupu. Je li to stvarna namjera građanina M.D.?

Ako počne sudski postupak, kako je predsjednik M.D. najavio u ime građanina M.D., kakav bi mogao biti njegov ishod? I tu imaju najmanje dvije opcije. Ako građanin M.D. izgubi sudski proces, na dobitku je valjda predsjednik M.D. Ako građanin M.D. ne izgubi, hoće li predsjednik M.D. biti osuđen i na gubitku?

Ko se boji sudskog procesa još…

Ovakvih pitanja moglo bi biti i više, ali sva su suvišna u ovom slučaju. Ona možda vrijede za sve druge ljude i građane, ali ne i za građanina i predsjednika koji se u ovom slučaju javlja u dvostrukoj ulozi. Za njega je samo jedan ishod poželjan. I očekivan. Građanin M.D. na ovaj način želi dokazati da je predsjednik M.D. čist k’o suza. Lijepo kaže predsjednik M.D., (na ovaj način) građanin M.D. želi da zaštiti predsjednika M.D. od “harange i izmišljenih afera”.

“Ne bojim se procesa. To sam uradio s namjerom da prekinem ovu harangu i da se sve to smjesti u institucije ove zemlje”, rekao je Dodik.

I još je dodao da “vjeruje institucijama sistema” i da se nada da će ovaj njegov potez doprinijeti “stabilizaciji institucija”. Entitetskih, dakako, da ne bude nesporazuma. Šta misli o onim drugim, na nivou BiH, on je pokazao više puta. Prije šest godina, recimo, kad je objavljeno da je SIPA podnijela krivičnu prijavu protiv njega zbog sumnje u kriminal tokom gradnje nove zgrade Vlade u RS, on nije mogao sakriti nervozu i bijes pred mikrofonom i kamerama FTV-a. A pokazuje i ove godine tražeći da se u RS-u održi referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH sa željom da im se ograniči nadležnost u tom entitetu. Pokazuje čak i ovih dana kad Mladenu Bosiću zamjera što krivičnu prijavu protiv njega (Dodika) – “kao patriota koji drži do RS-a” – nije podnio u institucijama Srpske, već u institucijama BiH.

“Ne bojim se procesa.” Naravno… Bar on ima iskustva sa sudskim procesima. Dosad je podnio na desetine tužbi i sve, osim tri, dobio. Istina, to nisu bile krivične tužbe i on, dakako, nije tužio sebe. Bile su parnične (za klevetu), podnesene uime građanina M.D., a zbog zaštite ugleda, ublažavanja duševnih boli i namirenja štete učinjene predsjedniku M.D. Istina je i da se on osobno nijednom nije pojavio u sudu kao podnositelj tužbe, već su dubinu i širinu njegove duševne boli dokazivali njegovi advokati i sudski vještaci nalazima pravljenim po principu “copy-paste” dokumenata.

Sve su njegove tužbe bile protiv novinara (osim posljednje, koja nije okončana, protiv lidera SDS-a i vođe opozicije Mladena Bosića) i sve je dobio u svoju korist u sudu u Banjaluci. Prva tri slučaja u Općinskom sudu u Sarajevu je izgubio. Ne morate razbijati glavu razmišljajući o tome koji od ova dva suda je sudio po zakonu i na osnovu standarda Evropskog suda. Kao što ne morate da brinete ni o tome kako je završila naprijed pomenuta prijava protiv Milorada Dodika 2009. godine: podnositelj prijave je smijenjen, a krivična je prijava prvo iz Tužilaštva BiH proslijeđena Specijalnom tužilaštvu RS u Banjaluku i ubrzo nakon toga – odbačena.

Politički egzibicionizam

Sad kad se zna da predsjednik RS-a i građanin Milorad Dodik ima puno povjerenje u pravosudne institucije u RS-u, “kao patriota koji drži do RS-a”, što ne bi pokrenuo i krivični proces protiv sebe…

Pravno, on sebe nije ni mogao tužiti (podići optužnicu), iako su i on lično i mediji tako formulisali ovu vijest. On je mogao podnijeti samo krivičnu prijavu Tužilaštvu RS. Da li ju je zaista i podnio, kako tvrdi, to se ne zna pouzdano. Iako su ga i opozicija i dio medija pozivali da to dokaže, ni on a ni Tužilaštvo RS-a to nisu potvrdili.

Podnošenje krivične prijave protiv samog sebe formalno nije onemogućeno, ali nije ni uobičajeno. Ipak, takvih je slučajeva bilo i kod nas, i u regionu (bivša zvijezda FTV-a Bakir Hadžiomerović, pa Ibran Mustafić iz Srebrenice i niz drugih u Srbiji i Crnoj Gori, što se može vidjeti i iz ovog pregleda. Iako su sve te prijave manje-više “zaprimljene i protokolisane”, sudski postupci nikad nisu održani. Uglavnom su to bili slučajevi političkog egzibicionizma sračunatog da privuku medijsku pažnju.

Ni Dodik zasigurno ne računa na više od toga. Iako žarko priželjkuje sudsku ovjeru vlastite nevinosti i da “začepi usta” opoziciji. Treba mu neka vrsta “odrešenja od grijeha” po cijenu ismijavanja pravosuđa u koje vjeruje taman koliko i Kočićev David Štrbac prinoseći svog jazavca carskom sudu.